Vehabija u Beogradu

3 584

Prerušeni reporter Kurira za tri sata šetnje „zaradio“ dvije policijske provjere, psovku i šokirane poglede…

– Eselamu alejkum – začuo sam baš u trenutku kad sam namještao teški kostim i gledao u Hram Svetog Save.

– Alejkumu selam – odgovorio sam, pitajući se da li mi lažna brada, izložena jakom novembarskom suncu u centru Beograda, dobro stoji na licu.

Hram

Ispred mene je bio stariji čovek iz Preševa. „Da vas pozdravim, brate. Kojim ste dobrom ovde“, upita me on. Odgovorim mu da sam zastao da se odmorim i uzvratim pitanjem šta će on u tom kraju. Muka ga naterala. Brata su mu operisali od tumora na mozgu, pa se nada da će sve biti u redu.

– Daće dragi Bog da se sve završi kako treba – pokušavam da ga utješim dok prolaznici zbunjeno gledaju i pitaju se otkud vehabija u Beogradu.

Primjećujem podozrive poglede. Ima i onih koji se izdaleka zapanje, pa okrenu glavu na drugu stranu.

Žandari

Prilazi i patrola Žandarmerije i ljubazno mi zatraži dokumenta. Pokazujem ličnu kartu, novinarsku legitimaciju, potvrdu iz redakcije da se iza brade, kapice i dugačkog mantila krije čovjek po imenu Aleksandar. Objasnim im da sam na zadatku. Prolazim „provjeru kroz sistem“.

– E, dobro… Ali ako bude nekih problema, vi pravo dođite kod nas – savjetuje me vođa patrole. Ostajem još nekoliko minuta s dobro skrivenim fotografom i snimateljem, a onda sjedamo u automobil i krećemo ka Željezničkoj stanici.

Željeznička

Prolazim kao kroz sir. Dvojac iz Žandarmerije samo me okrzne pogledom. Slušaju istu radio-vezu pa pretpostavljaju da sam onaj koji je pre 20 minuta bio kod Hrama.

– Eno ga vehabija! Vidi, vidi – ote se momku koji zajedno s drugarima čeka neki lokalni voz koji će ga odvesti kući iz škole. Pogledam ga, a on naglo saginje glavu. Sjedim na klupi, a čistačica bez ikakve reakcije prođe pored mene i počisti smeće koje se nakupilo na peronu. Krećem poslije deset minuta mira. Izlazim na druga vrata i prolazim pored taksista.

– E, majku ti j… šiptarsku – procijedi jedan sijedi lik, naslonjen na svoj prastari „mercedes“. Ne reagujem. Djevojka ispred mene samo što nije ispustila rol-viršlu iz ruku kad me vidjela. Opet odlazim u auto. Pravac aerodrom.

Aerodrom

Na aerodromu kao da je pojava poput mene svakodnevna stvar. Doduše, parkirali smo automobil tik iza vozila izraelske ambasade, iz kojeg je izišao jedan mlađi Jevrejin s tradicionalnim kikicama, ortodoksni vjernik, ali reakcija nije bilo. Samo je jedna djevojka na engleskom jeziku rekla: „Oh, no, Jesus Christ“, a jedna baka je zbunjeno gledala u mene i pitala svog muža: „Šta će ovaj ovdje?“

Njegov odgovor gotovo da me nasmijao:

– Pa valjda putuje!

Ne može u Skupštinu

Za kraj naše „vehabijske ture“ ostavili smo Skupštinu Republike Srbije.
– Da uđete?! Ne, ne, ne možete – objašnjava ljubazno čovjek iz obezbjeđenja.
– Da slikate, to možete slobodno, ali unutra ne.

(SodaLIVE.ba/Kurir)

0 0 votes
Ocijeni članak
PREPORUČUJEMO
guest
3 komentara
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Al

o srbovi drugi put ce vam , ali istinski doci ‘ Mevlid” hadzija sa automatom AK47….he he he

Jasmin

Što ne proba se prerušit u četnika pa da prošeta kroz Sarajevo…kako bi prošo????

das

@jasmin, znaci treba jel izjednacit vahabje i cetnike? sad automatski je teroista svaki vjernik koji nosi duzu bradu, jos pogotovo ako je musliman i pripadnik tkzv. vehabijskog pokreta( wtf) kako ih nazvase na ftv-u?

3
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x