Prije par dana Jasmin Imamović i Miljenko Jergović su bili “gosti komentatori” u okviru HRT-ove emisije “Hrvatska uživo” u prilogu o Iliji Jurišiću. Kako prenosi portal vijesti.ba Imamović je tom prilikom rekao da „bošnjačke nacionaliste predvođene Harisom Silajdžićem Jurišić ne zanima iz razloga što je čovjek Hrvat“ i da institucije BiH ne pomažu Jurišića, te da u našoj zemlji po tom pitanju postoje „dvostruka pravila“.
Upitan da komentariše izjave Imamovića i Jergovića, Damir Arnaut, savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva BiH dr Harisa Silajdžića, za portal vijesti.ba je rekao:
Za mene je ovo lična uvreda najgore vrste. Moja supruga je hrvatske nacionalnosti i neću dozvoliti bilo kome da tvrdi da Ganića i Jurišića dijelim na Bošnjaka i Hrvata. Pogotovo to neću dozvoliti nekome ko nije uradio ništa ni za jednog ni za drugog, kaže Arnaut.
Da li će Imamović imati potrebu da se upušta u polemiku sa Arnautom, ne znamo a i ne zanima nas, kao što nas apsolutno ne zanima ni nacionalnost Arnautove supruge, ni zašto se Arnaut našao lično pogođen i uvrijeđen riječima koje nisu upućene njemu već njegovom šefu. Ipak, pošto je Damir Arnaut savjetnik člana Predsjedništva BiH, koji je predsjednik i nama i Jurišiću, zanimaju nas činjenice, a njih u Arnautovom odgovoru nema.
Sumnjamo da gospodina Arnauta zanima Tuzla, još više da čita Tuzlarije, pa je i smješno da mu se obraćamo očekujući od njega neki odgovor. S obzirom da sudbinu našeg sugrađanina Ilije Jurišića pratimo od dana kada je 2007. godine uhapšen na aerodromu u Beogradu, dobro znamo da gospodin Arnaut može pričati jedino o nacionalnosti svoje supruge ali da nema argumenata kojima može dokazati šta su on i njegov šef Haris Silajdžić poduzeli da pomognu Jurišiću nakon hapšenja u maju 2007. godine.
Tragikomično po Damira Arnauta je da su Jasmin Imamović i Miljenko Jergović prije dva dana rekli isto što govore već tri godine. Evo kratkog pasusa iz teksta Miljenka Jergovića objavljenog u Jutarnjem listu 25.09.2007. pod naslovom Pravda za Iliju Jurišića:
“Puna četiri mjeseca nijedan državni organ u BiH nije se zainteresirao za sudbinu tog čovjeka. Predstavnici hrvatske komponente u bosanskohercegovačkoj vlasti, hadezeovci raznih fela i stranačkih imena, nisu se u Beogradu raspitivali za svoga zauzničenog sunarodnjaka jer su ga, makar i neizrečeno, smatrali neprijateljem iz onoga rata iz 1993, dok Bošnjaci predvođeni Harisom Silajdžićem oko uhićenja Ilije Jurišića nisu pravili problem, jer ga ne smatraju svojim. On je za Silajdžića samo jedan Hrvat manje u BiH, što iz njegove perspektive baš i nije neka jako loša vijest. Bošnjački mediji u Sarajevu, dnevne novine i TV, o Jurišićevom uhićenju govorili su kao da se dogodilo na drugome kraju svijeta, i tretirali su ga isključivo kao humanitarni problem. Ilija Jurišić leži u beogradskome kazamatu, a da baš nikoga, osim građana Tuzle i tuzlanskih gradskih vlasti, za to nije briga. Da je 1993. zapalio barem jedno muslimansko selo, umjesto što se zalagao za suživot i za građanske principe u Bosni i Hercegovini, danas bi Jurišić bio štićen autoritetom barem jedne države. Da je u ljeto 1995. ubijao srpske civile oko Šipova i Mrkonjić Grada, rušio im crkve i pucao po izbjegličkim kolonama, obrana Ilije Jurišića danas bi bila smatrana hrvatskim nacionalnim i državnim interesom. Nezainteresiranost Harisa Silajdžića za Jurišićev slučaj sasvim je prirodna za jednog nacionalista, koji druge narode vidi samo kao smetnju svome”.
Izjava i tekstova poput ovog bilo je podosta ali reagovanja Arnauta nije bilo možda i zato što ni 2007., ni 2008. ni 2009. nisu bile izborne godine, a nije bilo ni slučaja Ganić.
Ni gospodin Arnaut ni njegov šef Silajdžić, nisu spomenuli a kamoli nešto učinili za Iliju Jurišića sve do objavljivanja Interpolovih potjernica u vezi Dobrovoljačke u maju 2009. godine. Čak ni tada, u saopštenju za javnost koje je odaslano iz njegovog kabineta 21.05.2009. godine, gospodin Silajdžić nije našao za shodno da u kontekstu Dobrovoljačke ulice spomene Tuzlansku kolonu i Iliju Jurišića koji je u tom trenutku već pune dvije godine bio u beogradskom zatvoru.
Tri mjeseca ranije, samo na naznaku da je Srbija raspisala potjernice u vezi Dobrovoljačke, član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić pozvao je ambasadora Srbije Grujicu Spasovića da se očituje o potjernicama. Koliko nam je poznato takvog pozivanja ambasadora nije bilo kada se radilo o Jurišiću. Zar to nisu dvostruki aršini ili “dvostruka pravila” koja je spomenuo Imamović?
Moglo bi se podastrijeti još podosta primjera nezainteresiranosti za sudbinu Jurišića i dvostrukih aršina, ali pametnima je i navedeno dovoljno. Niko ne voli da griješi pa ni mi, ali u slučaju Jurišića bili bi presretni da smo pogriješili pa da gospodin “koji je oženjen Hrvaticom” izađe u javnost, ne sa parolama već sa činjenicama koje će pokazati šta su to on i njegov šef konkretno učinili za Jurišića, prije svega u prve dvije godine njegovog tamnovanja u beogradskom zatvoru, a zatim i u cjelini.
(SodaLIVE.ba/Tuzlarije/Vijesti)
Ne slazem se sa ovim tekstom koji ste napisali iako Harisa Silajdzica ama bas nimalo ne cijenim,cak nasuprot.Po mome sudu Ilija Jurisic je zrtveno jagnje tuzlaka,kad kazem tuzlaka mislim na S.Beslagica,J.Imamovica,M.Bajrica i drugih koji su u to vrijeme bili na funkcijama.Molim gospodina koji je napisao ovaj tekst da mi da i jedan primjer sta su gore navedeni “politicari” ucinili da bi pomogli Jurisicu.Mesa Bajric svjedoci pomocu video linka,sta to pokazuje.Sto se tice D.Arnauta i H. Silajdzica bolje bi im bilo da ne “pomazu” ni Ganicu jer je ta pomoc samo deklarativna i bolje ce proci bez njihove pomoci.
Najveći “grijeh” Ilije Jurišića je što je kosmopolit i što se zalagao za mir i toleranciju među građanima i narodima BiH.Današnja Srbija se ne razlikuje od Miloševićeve niti se može razlikovati jer fašizam nije pobijeđen nego je legalizovan u Srbiji.
znas li ti koliko je opština Tuzla dala para dosad.jedini su oni iz budžeta odvajali za Iliju.nemojte bezveze optuživat ove ljude.