SDP je spreman odustati od sebe: Idemo u vlast, pa makar i s Radončićem

I, sada, SDP kaže, što je dosta – dosta. Nećemo mi više kao do sada. To se ne isplati. Idemo u vlast, pa makar i s Radončićem. To je, kako se meni čini, jedina nova politička činjenica. Prvi Čovjek SDP-a je odlučio da koalira.

Kako nam ovih dana ponavlja, Prvi Čovjek SDP-a je odlučio da preko dana s nekim nešta radi, ali nam obećava da ga neće navečer voditi kući. Jedina nova politička činjenica na bh. predizbornoj političkoj sceni jeste najava SDP-a da je spreman odustati od sebe.

Nema ništa novo u predizbornoj kampanji političkih stranaka koja ovih dana ulazi u burnu završnicu. Štaviše, sudeći prema onome što u toj kampanji imamo priliku vidjeti, nema ništa novo na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Ništa posebno novog nema ni u pojavi Radončićevog SBB-a. Prvo, zato što već godinama u Bosni i Hercegovini imamo pokušaje onih koji se “naveliko” bave biznisom da ovladaju i političkim sektorom. Mislim na Stranku radom za boljitak. Obje spomenute političke stranke i pored nekih razlika imaju jednu i zanimljivu i značajnu zajedničku stvar. Obje predvode ljudi koji sebe predstavljaju kao uspješne poslovne ljude, a prilike u kojima već godinama živimo kao obeshrabrujuće. Radončić svoju kampanju vodi pod na nebo zakovanim sloganom: Uspješan čovjek za uspješnu Bosnu i Hercegovinu. Njegova stranka ide pod sloganom: Pobijedimo beznađe. I tu sada nešto ne štima. Protekle godine, njih dvadeset, prilike i klimu u kojoj živimo Radončić označava beznađem, a sebe predstavlja kao čovjeka koji je u tim godinama, klimi i prilikama postao uspješan. Ili nije bilo beznađe ili je sporan uspjeh koji neko postigne u vremenu beznađa. Nema treće mogućnosti. Ili se ta treća mogućnost sastoji u tome da se osvajanjem vlasti osiguraju pretpostavke za formulu prema kojoj će se stečeni uspjeh u vremenu beznađa sačuvati i produžiti. U svakom slučaju, tu nema ništa bitno novo. Tu se nastoji sačuvati ona formula prema kojoj je sve i počelo.

Ipak, možda na političkoj sceni imamo jednu novu činjenicu, jednu novu pojavu. Tu novu političku pojavu vidim u najavi SDP-a, odnosno njegovog Prvog Čovjeka da će ići u koaliciju s nekom od nacionalnih stranaka. Prema nekim informacijama kao i prema koketiranju Prvog Čovjeka SDP-a s Radončićem u posljednjoj emisiji “60 minuta” Federalne televizije mogli bismo poslije izbora imati koaliciju Fahrudina Radončića i Zlatka Lagumdžije. I to bi zapravo bila ta jedina nova politička činjenica. Ona bi se mogla formulirati na sljedeći način: SDP ovoga puta za račun dolaska na vlast odustaje od sebe. Ali, krenimo malo izdaljeg. Naime, SDP i ovoga puta jaše na sloganu: Država za čovjeka. Nadam se da dobro razumijem poruku: SDP nije nacionalna stranka, ona ima građanski politički program koji se praktično legitimira tako što ga prihvataju građani BiH, građani Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali, građani iz Federacije BiH i Republike Srpske. To je politička opcija koja se lapidarno izražava u onoj poznatoj i pomalo otrcanoj formuli: jedan čovjek – jedan glas. Prema toj formuli nije moguća koalicija SDP-a i neke nacionalne ili nacionalističke stranke gotovo jednako kao što nije moguća drvena peć.

S tom političkom formulom SDP opravdava svog člana u Predsjedništvu BiH koji je Hrvat, a kojeg su na prošlim izborima izabrali, SDP kaže, članovi njihove partije, a mi znamo, zapravo Bošnjaci. SDP tako opravdava kandidaturu Komšića za člana Predsjedništva BiH i na ovim izborima. Još određenije, to je politička opcija koja svoju legitimaciju, bar deklarativno već godinama traži u, principijelno govoreći, izjednačenom prihvatanju u cijeloj Bosni i Hercegovini, u približnom broju glasova svih građana BiH iz sva tri naroda, ili, bolje rečeno, u izjednačenom prijemu u oba bosanskohercegovačka entiteta, bez obzira na nacionalnu pripadnost. To je politička opcija za koju, ako želi biti dosljedna sebi, ako ne želi sama sebe demantirati, nije prihvatljivo koaliranje s nacionalnom, još manje s nacionalističkim strankama. I u tome je, manje-više, SDP u proteklom periodu ustrajavao.

Zapravo, u proteklih dvadesetak godina SDP je strpljivo čekao, čekao i čekao. SDP je čekao da njegov politički program prihvati dovoljan broj građana u oba bosanskohercegovačka entiteta, u sva tri naroda. Drugim riječima, SDP je čekao, nadao se, ili se nama tako činilo, da dobije povjerenje dovoljnog broja građana u cijeloj BiH kako bi mogao doći na vlast na esdepeovski, građanski legitiman način. Bio je to dugi post ljevičara. Ali, uzaludan. Iz izbornog ciklusa u izborni ciklus događa se da SDP pobjeđuje u anketama, ali, ni uz svesrdnu podršku većine sarajevskih medija ne uspijeva da “na svoj način” dođe na vlast.

I, sada, SDP kaže, što je dosta – dosta. Nećemo mi više kao do sada. To se ne isplati. Idemo u vlast, pa makar i s Radončićem. To je, kako se meni čini, jedina nova politička činjenica. Prvi Čovjek SDP-a je odlučio da koalira. Kako nam ovih dana ponavlja, Prvi Čovjek SDP-a je odlučio da preko dana s nekim nešta radi, ali nam obećava da ga neće navečer voditi kući. Jedina nova politička činjenica na bosanskohercegovačkoj predizbornoj političkoj sceni jeste najava SDP-a da je spreman odustati od sebe. Ostaje da se vidi.

(SodaLIVE.ba/DEPO)