Alternativa

Zajebano jeste. Ali nema izgovora ni za apstinenciju ni za glasanje koje vodi nastavku istog ili još gorem.

Normalan čovjek ovdje može jedino da poludi.

NO HOPE, NO FEAR

Izbori koji nam se približavaju najteži su do sada. Ne zbog sveprisutne nacionalističke retorike, govora mržnje, pa čak ni novih ratnih prijetnji koje stoje iza secesionističkih ambicija koja se prodaju nikad denacifikovanoj svjetini (uz komično-cinično ponavljanje, radikalnih destruktora društva i države, izetbegovićevske ublehe da „rata neće biti“ – valjda da bi se sutra, u „novom Hagu“, mogli, kao Karadžić danas, braniti da su oni uvijek bili za mir i „demokratsko razdruživanje“, te su za rat „logično“ krivi „oni drugi“). Ovi izbori su najteži do sada, zato što više nema iluzija da je (istinska) promjena moguća. Promjena u smislu suštinskog zaokreta, koja će tamnovilajetski (vječni?) vakoom pretvoriti u čvrsto tlo pod nogama. Zaustaviti to nepodnošljivo lagano propadanje u bezdan, makar samo u toj mjeri da konačno dodirnemo dno tog prokletog ponora, za koje nas svako malo obavještavaju da je dotaknuto, mada se svaki put ispostavi da se nije radilo o čvrstom tlu nego samo o još jednom u nizu oblaka od sapunice, koji nam se u sljedećem trenutku rasprsne pod nogama.

Upravo u toj priči o gubljenju iluzija krije se i odgovor na pitanje izvora nepovjerenja prema najjačoj opozicionoj stranci u BiH (i odbojnosti prema njenom neprikosnovenom lideru) kao i siline napada na apsolutističkog vladara u, za pljačku, još boljem dijelu BiH, od strane onoga što, u nedostatku adekvatnog termina, još, po inerciji, zovemo „nezavisnim medijima“.

Ni jedan ni drugi nisu izuzeci (u negativnom ponašanju i efektima svojih vlastodržačkih momenata) na ovdašnjoj političkoj sceni, od uvođenja višestranačja do danas, ali su obojica (i stranke kojima su na čelu) bili (i jesu) teško razočarenje za sve koji su od njih očekivali tu radikalnu(!) promjenu nabolje.

A upravo to razočarenje i neispunjenje (pokazalo se nerealnih) želja i jesu temelj ostrašćenim atacima – naprosto, od dva zla uvijek negativnije reagujete na ono koje niste očekivali i koje je došlo od strane od koje ste očekivali suprotno ponašanje, makar to zlo bilo neuporedivo manje od onog drugog, s kojim ste pouzdano računali.

REVOLUCIJA JE PROŠLA MIMO BARIKADA

SDP je (svojevremeno) na vlast došao ne promjenom ideološkog opredjeljenja mase, njenim odustajanjem od desničarskog etno-religijskog kolektivizma i priklanjanju ideji „građanske ljevice“, nego zato što je masa htjela da neko plati za neviđenu pljačku, siromašenje naroda, korupciju i nepotizam, uništavanje zemlje i nasilje koje su nad njom provodili dotadašnji vlastodršci i njihovi partneri. Masa je htjela „krv“. Odnosno, hapšenja, suđenja i zatvaranja. Čistku! Nikakvu demonstraciju „normalne, odgovorne, konstruktivne vlasti“, nego promptni „prekonoćni“ čvrstorukaški obračun, revolucionarnu pravdu, odnosno domaću političku verziju Visokog predstavnika, sa svim njegovim nikad u potpunosti primjenjenim apsolutističkim moćima (uzgred, nus pojava međunarodnog prisustva u BiH je upravo održavanje sklonosti mase brzim, totalitarnim rješenjima).

SDP joj to, međutim, nije dao. Da li zato što i nije mogao (jer nije držao sve poluge vlasti u svojim rukama i što je bilo premalo vremena) ili zato što nije htio (da ga ne bi optužili za restauraciju komunističkog totalitarizma i narušili imidž „moderne građanske ljevice“, koja nit smrdi nit miriše) ili zato što se uplašio (kad je vidio s čim se treba uhvatiti u koštac i da treba rizikovati da postaneš Đinđić prije Đinđića) potpuno je nebitno. Glasači mu to nikad nisu zaboravili.

To razočarenje je bilo tako duboko da je utisnuto u kolektivnu podsvjest i već godinama funkcioniše na nivou potpuno iracionalne odbojnosti prema jedinoj kakvoj-takvoj alternativi postojećem stanju. Čemu su naravno, samo dodatno doprinijeli partijska zatvorenost, arogancija, izostanak elementarne samokritičnosti i nužnih unutrašnjih promjena i sklonost obračunima sa ideološki joj bliskim i sklonim intelektualno-medijskim krugovima, koji pokažu volju za „konstruktivnom kritikom“, odnosno hronična nesposobnost da oko sebe okupi sve društvene snage koje su otvoreni protivnici postojeće kleronacionalističke kleptomanske vlasti.

ŠOKIRAŠ ME, MAJKE MI

Razočarenje SNSD-om je koliko slične toliko i drugačije prirode. Sličnost je u iznevjerenim očekivanjima onih koji su u SNSD-u i njenom lideru, godinama, vidjeli građansku, demokratsku alternativu vladajućem softfašizmu entiteta izgrađenog na temeljima armiranim kostima žrtava masovnih zločina. Za razliku od SDP-a, SNSD, međutim, one koji su priželjkivali pozitivnu promjenu u društvu i državi nije razočarao nedovoljnom količinom te promjene (što je glavna zamjerka vlasti Alijanse, koja nije shvatila stepen nestrpljivosti građana), nego svojom apsolutno nevjerovatnom transformacijom, i makijavelističkim gaženjem po samom sebi (svojoj prošlosti, proklamovanoj orijentaciji, tuđim predstavama o sebi, imidžu, nadama i očekivanjima), odnosno podređivanjem svega cilju da se dođe i održi na vlasti (a onda ta vlast iskoristi da bi se popljačkalo još ono malo što je ostalo iza prethodnika). SNSD, i njegov lider, su se, naprosto, pretvorili u svoju suprotnost i, zarad vlasti i pljačke, postali upravo ono čemu su godinama poslije rata bili proklamovana alternativa – klerofašistička mafija opasnih namjera.

SNSD, koji je, praktično do posljednjih opštih izbora, slovio za najpoželjnijeg saveznika SDP-a na demontiranju postojećeg sistema, otišao je tako daleko da njegov prethodnik („sanaderizovani“ SDS Dragana Čavića) danas izgleda kao nedostižna, utopijska projekcija „bolje prošlosti“.

„Kog su guje jele taj se i guštera boji“, kaže narodni mudrac. Upravo traumatično iskustvo sa SNSD-om, dodatno stvara zabrinutost povodom, već neko vrijeme primjetnog, SDP-ovog posezanja u „patriotski“ repertoar bošnjačkih softnacionalista. Koje, uz neshvatljivo odustajanje od borbe za radnička prava (i borbe za pravo na rad!), koja je svedena na iritantne demagoške floskule (jer, nije to predizborna, nego životna tema i prostor za stalni, ozbiljan, naporan, posvećen rad i borbu), ostavlja zjapeću rupu na ljevici (jer jeste da mi živimo u vremenu vladavine etiketa, ali etiketa ne može nadomjestiti sadržaj – uostalom, to su evropski socijalisti već objasnili Miloradu Dodiku i bilo bi tragično da to sutra budu prisiljeni objašnjavati i Lagumdžiji).

BANDIERA ROSSA

SDP ima sreću, a građani BiH nesreću, da u ovom trenutku nema pretendenata za popunjavanje upražnjenog prostora, pa će po inerciji, vjerovatno, pokupiti glasove s njega. Ne nudeći mu ništa. Nego se opasno igrajući dodikovskom vatrom, najavom saradnje sa bošnjačkim nacionalistima, zarad namjere da se ponovo dočepa vlasti.

Izostankom radikalne kritike vlasti (motivisanim vjerovatno potrebom nezamjeranja nijednom eventualnom postizbornom partneru), neradom u tradicionalnoj (radničkoj) bazi, odbijanjem da se stavi na čelo antivladinih protesta i da ih i sam organizuje i usmjerava, odbijanjem, u suštini, da bude zaista ono za šta se predstavlja – stranka ljevice – SDP, zapravo otvara vrata novoj (bošnjačkoj) desnici. Političkim snagama koje se predstavljaju kao alternativa, kao nešto novo (što može donijeti bolju budućnost) a ustvari su remake najgore prošlosti, pokušaj restauracije kleronacionalističkih pokreta iz devedesetih i kloniranja Dodika među Bošnjacima. Jer, ako se radničkim pravima i masom ne bavi ljevica, onda otvara beskonačno polje fašisoidnoj desnici. Nacional-socijalističkoj. Što samo povećava teret zamjerki na leđima SDP-a.

SDP i SNSD su, upravo zato što su nekad bili percipirani kao alternativa nacionalističkoj mafiji, razočaravši (svaki na svoj način!), postojećim stanjem nezadovoljni dio javnosti, zapravo, najodgovorniji za širenje razorne, defetističke filozofije „Svi su isti“, koja rezultira ogromnom apstinencijom upravo onog dijela biračkog tijela koje bi moglo donijeti promjene i samoamnestiranjem od odgovornosti glasača koji na vlast dovode kriminalnu bandu, vođeni nekim sitnim interesima (jer ne treba potcjeniti masovnu korupciju koju vlast provodi nad različitim kategorijama ovdašnjeg stanovništva, kao ni pohlepu onih „novih imena“ koji pod „promjenom“ podrazumjevaju tek zamjenu guzica u foteljama).

Ali… za koga, recimo, da glasa birač u RS-u, nesklon malim partijama koje nemaju nikakvu šansu za pobjedu, u sukobu SNSD-a s jedne i SDS-a i Radikala, s druge strane? Ili birač u Federaciji suočen sa optužbama vrha SDP-a, upravo za kriminalna djela zbog čije je sveprisutnosti u redovima aktuelne vlasti, upravo i želio da ga vidi na vlasti?

FIGHT FOR YOUR RIGHT

Zajebano jeste. Ali nema izgovora ni za apstinenciju ni za glasanje koje vodi nastavku istog ili još gorem.
I jedno i drugo čini vas suodgovornim za sve što će se desiti. Pa, ako već ne možete ništa promijeniti, bar sa sebe zbacite taj teret odgovornosti.

Uvijek postoje stranke i likovi koji su drugačiji. (Kao što npr. postoji muzika za odabrane. Koju nikad nećete čuti u kafanama ili na stadionima, ali u njoj možete uživati u mraku svoje sobe i o njoj razmjenjivati utiske sa ljudima sličnim sebi, na koje naletite na najneočekivanijim mjestima.)

Ponoviću (po ko zna koji put) – borba, a ne pobjeda treba biti cilj. Boriti se, bez nade u pobjedu, za cilj koji vrijedi i koji je vaš, bolje je od bilo kakve pobjede sa ciljem koji ste prihvatili samo da bi ste bili „pobjednik“. Šta je pobjeda a šta poraz u takvoj situaciji u najmanju ruku je relativno.

(SodaLIVE.ba/Zurnal.info)