Sila osovine Dodik-Lagumdžija: Blitzkrieg na Bosnu i Hercegovinu

3 1.031

Parlament poznat po Ripleyevskom podatku da za ono što parlamentima u susjedstvu treba jedan četverogodišnji mandat njemu treba pola stoljeća (što je dobrim dijelom plod politike „Posrat ću vam se pred vrata, a onda vrištat da vam smrdi ispred kuće“, odnosno dokazivanja, stalnim opstrukcijama i blokadama, da ova zemlja ne može funkcionisati), izabran je za izvršioca svojevrsnog sofisticiranog državnog udara, koji za cilj nema promjenu vlasti, nego onemogućavanje da do bilo kakve suštinske promjene na vlasti ikad dođe.

Od kako su dvije socijaldemokratske partije u BiH, najprije ona republičkosrpska, u vlasništvu Milorada Dodika, pred opšte izbore 2006, a onda federalna, privatizirana od Zlatka Lagumdžije, nakon izbora 2010, ideologiju zamijenile neutaživom žeđu za vlašću i novcem, po svaku cijenu, pretvarajući se od alternative kleptomanskom nacionalističkom režimu u njegove perjanice i reanimatore (Dodik) i prećutne sastavne dijelove, uz licemjerno negiranje očiglednog (Lagumdžija), politička scena u BiH naprosto je poravnata. I razlike između ključnih igrača na njoj postale su tek formalne i beznačajne. Kao razlika između Sulje i Muje, u vicu o Hasi i Husi ili kao razlika između King Konga na tornju i u Ministarstvu bezbjednosti.

HEROJ A NE POLITIČAR

Kompletna politička scena (sa izuzetkom, možda, tek par malih stranaka), pretvorila se u skup klijentelističkih organizacija, koje su zarobile državu i koje samo glume političke partije, na način na koji javne kuće koje okupljaju intelektualne prostitutke glume medije, a u stvari su tek udarne snage propagandnih mašina navedenih klijentelističkih organizacija, odnosno njihovih vlasnika i upravnih odbora.

Čak se i nacionalizam, unutar ovih organizacija (bilo da se radi o svojevremenim gospodarima rata ili proizvodima poratne tranzicije) glumi, i u političkom životu zadržava isključivo zbog njegove upotrebne vrijednosti na “tržištu”, koja se racionalizuje u profit, u ovom ili onom obliku. (To se, izuzev na snimcima izbornog realityja iz 2006. na kojima je zabilježen trenutak kad Dodik otkriva isplativost nacionalističke retorike, najbolje može vidjeti na primjeru profesionalnih republičkosrpskih nacionalista, koji ruše državu sve do momenta kad budu dovedene u pitanje njihova privilegije, finansirane iz državne kase, kada se odjednom pretvaraju u vatrene patriote, koji “državu brane” od “izdajnika” i “stranih plaćnika” iz NVO sektora, koji “hoće da oslabe državu” zahtjevima za smanjenjem njihovih plata i “hoće da poslanici na posao dolaze biciklima i trotinetima”, kako je zahtjev NVO sektora za racionalizacijom troškova rastrošne vlasti, definisao jedan od SNSD-ovih parlamentarnih klovnova).

Zaštita vlastitog interesa i međusobni obračuni oko teritorija i plijena, tih klijentelističkih grupa (koje s obzirom na posljedice njihovog djelovanja slobodno možemo zvati i udruženim zločinačkim poduhvatima, a sa malo rizika da vas klijentelistički ogranci u sudstvu “oporezuju” zbog nesklonosti eufemizmima, i – mafijom), posljednjih je godina postala jedina “politička” aktivnost koja se odvija u virtuelnoj državi BiH, za koju u Ginisovoj knjizi rekorda i Ripleyevom “Vjerovali ili ne” razmišljaju da odvoje posebne dijelove, posvećene samo endemskim pojavama iz tamnovilajetske vukojebine i politikojebine.

ovce

A u cilju te zaštite, odnosno svog opstanka na poziciji s koje mogu kontrolisati kompletan život u zemlji i nastaviti držati njeno stanovništvo svojim taocima ili stokom za mužu i šišanje, vladajuća oligarhija, slijedeći filozofiju “Napad je najbolja odbrana”, započela je, ovih dana, dugo pripremani, frontalni napad na ključne segmente funkcionisanja društva i države.

RAT ĆE BITI BOLJI

Parlament poznat po Ripleyevskom podatku da, za ono što parlamentima u susjedstvu treba jedan četverogodišnji mandat, njemu treba pola stoljeća (što je dobrim dijelom plod politike „Posrat ću vam se pred vrata, a onda vrištat da vam smrdi ispred kuće“, odnosno dokazivanja, stalnim opstrukcijama i blokadama, da ova zemlja ne može funkcionisati), izabran je za izvršioca svojevrsnog sofisticiranog državnog udara, koji za cilj nema promjenu vlasti, nego onemogućavanje da do bilo kakve suštinske promjene na vlasti ikad dođe.

Čitavim setom zakona (koji, dakle, dolazi od institucija koje godinama nisu uradile ništa korisno, pa tako, recimo, ni tri i po godine od presude Evropskog suda za ljudska prava nisu otklonili sistemsku diskriminaciju vlastitih građana, a djeca se, zbog njihovog politikanstva i nerada, u državi rađaju bez mogućnosti da ozvaniče svoje postojanje, dok ekstremno siromaštvo postaje društveni mainstream, a zaposlenost privilegija manjine), ruši se postojeći društveni poredak i umjesto krhke demokratije i još krhkije pravne države, uspostavlja (ili učvršćuje) partitokratija i liderokratija i legalizuje (ili stvaraju preduslovi za njihovo nekažnjeno praktikovanje) – kriminal, korupcija, nepotizam, zloupotrebe ovlasti…

Obim i sadržaj zakonskih promjena koje su najavljene i započete u Bosni i Hercegovini, od strane njenog političko-klijentelističkog establišmenta, ukazuju na to da se iza fragmentiranih ataka na pravnu državu i stečena demokratska prava građana ove zemlje, krije, zapravo, neobjavljeni rat klijentelističke i kriminogene vladajuće političke kaste, koja potrebu kontrole nad svim novčanim tokovima u zemlji (radi njihove pljačke i korumpiranja dijelova stanovništva, odnosno održanja klijentilističkog lanca) i narasli animozitet javnosti prema sebi (kad nestane para, dođe iz guzice u glavu) ima namjeru riješiti podizanjem neprobojnog zida između sebe i građana, potpunom kontrolom informacija, uzurpiranjem postojećih prava građana i svođenjem demokratije na tek formu izbornog rituala, te definitivnim instaliranjem tvrdog partitokratskog režima i modificiranog oblika trijumvirata, sa apsolutističkim ovlastima.

Zvuči kao pretjerivanje? Da. Samo što gomila činjenica iz ovdašnjeg političkog života zvuči upravo tako – isuviše nevjerovatno da bi bile istinite.

ORUŽJE ZA MASOVNO UNIŠTENJE
Svojevrsni uvod u aktuelni blitzkrieg (koji je, zapravo, operacionalizacija sporazuma Dodik-Lagumdžija, kojim je lider SDP-a, svojevremeno, platio svoj opstanak na vlasti, odnosno eliminisanje Tihića, a ne njega, iz ljubavnog trougla sa Dodikom),bio je prošlogodišnje usvajanje Zakona o finansiranju političkih partija, koji, prema Transparency Internationalu, predstavlja legalizaciju ilegalnog finansiranja ovih organizacija.
U maju se, pak, krenulo sa ofanzivom. I to nakon što su prethodno izveli neuspješan desant na nevladin sektor, kružeći po zemlji s pitanjem “Wo ist CCI?”, s namjerom da zatru svaki pokret otpora, na koji naiđu, ali su bili prinuđeni povući se pred neočekivano žestokim savezničkim bombardovanjem, koje je lokalnim partizanima omogućio povratak na prvobitne položaje u zgradi parlamenta, gdje su nastavili da “nišane naše redove”, kako je to konstatovao obersturmführer Milorad Živković.

stockPomenuti poraz, međutim, nije uzdrmao sile osovine Dodik-Lagumdžija, nego ih je, naprotiv učvrstio u uvjerenju da što prije moraju krenuti u pripremljenu ofanzivu i totalnu okupaciju društva i države, te su, krajem maja,u Predstavničkom domu državnog parlamenta usvojene izmjene Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH, kojim je odlučivanje o postojanju sukoba interesa izmješteno iz bar formalno nezavisne institucije (CIK) u parlamentarno tijelo u kome će pripadnici političkog establišmenta određivati da li su njihove kolege u sukobu interesa ili ne, odnosno u kojoj je sukob interesa inauguriran u samo još jednu monetu za cjenkanje između političkih partija, a njegovo sankcionisanje prešlo u domen priča za malu djecu i čitaoce Avaza i Glasa Srpske.

Istovremeno, i pored upozorenja, iz nevladinog sektora,da se radi o rješenju koje će zemlju koštati ogromnih količina javnog novca (“Ne razumijem, pa u tome i jeste poenta”, vjerovatno je razmišljao predlagač zakona, slušajući nvo naivce), kroz Vijeće ministara proguran je novi Zakon o javnim nabavkama, koji pod plaštom povećanja efikasnosti krije povećanje uticaja stranačke politike nad utroškom javnog novca i omogućavanje širenja korupcije i pljačke.

ORUŽJE ZA MASOVNO UNIŠTENJE 2
Nema uspješnog rata i okupacije bez kontrole informacija. Pa je sastavni dio Blitzkriega postalo pretvaranje prilično liberalnog i sa evropskom praksom usklađenog Zakona o slobodi pristupa informacijama u svoju suprotnost, odnosno u neku vrstu klona Zakona o zaštiti tajnih podataka, na način da će se svi podaci praktično tretirati kao tajni, sa tek nešto ublaženim odnosom nego što ga ima, inače krajnje sporni, Zakon o zaštiti tajnih podataka, čija je osnovna poruka: “Halt! Informaciju ne možete dobiti, institucija od koje je tražite nije vam dužna dati objašnjenje i ne možete se žaliti nikome zbog toga!”.

Planom za ovu godinu, predviđene su izmjene Zakona o državnoj službi, kojim bi se otvorio put za povratak potpune stranačke kontrole zapošljavanja u administrativnom aparatu. A u planu je i novi Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, u koje će biti ugrađena namjera potpisnika i podržavalaca navedenog sporazuma da se uspostavi neposredna politička kontrola izbora sudija i tužilaca, s jasnom namjerom da se i sadašnji krajnje upitni nivo nezavisnosti i profesionalnosti obori do kraja i sudstvo tretira kao produžena ruka političkih moćnika. (Što bi rekli: Kadija te tuži, kadija ti sudi. A i na čelu je vladajuće partije.)

UI konačno, krajem maja u Vijeću ministara usvojene sui izmjene Izbornog zakona, koji, u skladu sa željama lidera sila pomenute osovine, predviđa svođenje demokratskih prava građana na “razumnu mjeru” – minimalnu moguću. U tu svrhu zatvaraju se izborne liste, odnosno uzurpira postojeće pravo građana da sami, sa izbornih listi, biraju svoje predstavnike, jer su to pravo stranački führeri odlučili uzeti sebi, a građanima su (zasad!) ostavili mogućnost da izaberu stranku. Što u suštini znači da poslanici u parlamentima neće više ni formalno biti predstavnici građana, nego predstavnici stranačkih lidera, odnosno, i na taj način, dijelovi njegove klijentilističke mreže. Što, pogotovo imajući u vidu dosadašnju praksu, po kojoj su poslanici sebe doveli u poziciju da čekaju i ispunjavaju odluke neformalnog tijela sačinjenog od stranačkih lidera, koje ne posjeduje nikakav demokratski legitimitet a odlučuje praktično o svemu u ovoj zemlji, u potpunosti obesmišljava postojanje parlamenta, a to znači i parlamentarne demokratije. I uvodi u praksu novi oblik društvenog uređenja: Demokratski trijumvirat. Ili tri+trijumvirat? U kome parlament neće potpuno nestati, nego će “samo” od mjesta odlučivanja biti pretvoren u mjesto za plaćeni odmor, hejtersku zabavu i povremene predstave lutkarskog pozorišta, vođinih najodanijih kadrova. Od čega, istini za volju, ni danas nije daleko.

DA LI JE GLAVNI PROBLEM BIH – MALI SMJEŠTAJNI KAPACITETI U USTANOVAMA ZA MENTALNO ZDRAVLJE?

Radi se, dakle, o setu zakona koji poput dijelova slagalice kreira novu, još mračniju (pa dokle, jebote?), bh. stvarnost. Koji predstavljaju brutalan udar i na demokratiju i na pravnu državu i na elementarnu logiku i zdravlje mozga (koje je, doduše, krajnje upitno, nakon višedecenijskog jebavanja od svake budale koja se dočepa vlasti pa mu se digne kurac). Ali, prije i iznad svega, predstavlja udar na građane, koje se na sve moguće načine pokušava svesti na ćutljive podanike, raju, čija je jedina funkcija da plaćaju harač. (“Ćuti i trpi!”, kaže svojevremeni uglazbljeni cinični osvrt Dubioza kolektiva na bh. stvarnost.)

Umjesto rušenja nacionalnih torova i prelaska u civilizaciju poštovanja ljudskih prava i sloboda, doživljavamo njihovu transformaciju u sofisticirane koncentracione logore, sa klijentelizmom kao službenim sistemom odnosa u njima.
Klijentelizam, kao ekscesna pojava koja se s vremena na vrijeme pojavljuje ili je u određenoj mjeri prisutna u različitim društvima, ali se, kao i svaka društvena anomalija, prikriva, u BiH pokazuje tendenciju svog legaliziranja. Valjda po principu one narodne „Čega se pametan stidi, time se bh. političari ponose“.

stock1

Zapravo u siledžijskoj kulturi, u kojoj vas, provjereno, govor mržnje, rasizam, ksenofobija, nepoštovanje ljudskih prava, nasilje nad neistomišljenicima, te pljačka i na njoj zasnovano enormno lično bogaćenje, preporučuju a ne diskvalifikuju kao političara, klijentilizam, kao oblik društvene organiziranosti i djelovanja u kojem pristup resursima ekonomske i političke moći (pozicijama, poslovima, informacijama, finansijama…), nije utemeljen na univerzalnim kriterijima i jednakosti svih građana pred zakonom, nego ga kontroliraju moćnici, izvlačeći upravo iz te kontrole snagu koja ih održava na vrhu piramide moći, i jeste prirodno stanje.

Ali je prirodno i da budete hospitalizovani, ukoliko ste mentalno poremećeni.

PS ili STRAH OD DEMONSTRACIJA

Reakcija republičko-srpskog klijentilistčko-političkog establišmenta na građanske proteste u Sarajevu, kojima se pokušava dati nacionalistički antisrpski motiv, ne bi li se nataloženi prederuptivni bijes javnosti prema vlasti, skrenuo u novi nacionalistički talas, na kome se naviklo surfati, na izvjesno vrijeme mogla bi odložiti dovršavanje brižljivo pripremane opercije donošenja paketa zakona koji bi dramatično promijenili društvene odnose u zemlji, a čije su potencijalne posljedice mnogo razornije od separatističkog balavljenja Milorada Dodika i njegovog klijentilističkog klana i od najavljenog novog vala političke krize i bezvlašća.

Naime, prijetnja blokadom državnih institucija naprosto je apsurdna. Jer su one u blokadi čitavo vrijeme. I funkcionišu samo u segmentu ostvarivanja partikularnih interesa političke kaste. I BiH je, stoga, onaj izuzetak od pravila, koji dovodi u pitanje definiciju da je bolje imati bilo kakvu vlast, nego nikakvu. Naprosto zato što ovakva vlast koju imamo na državnom nivou i jeste zapravo stanje bez vlasti. A ovo čime nam se prijeti je tek uklanjanje privida i suočavanje sa stvarnošću.

S druge strane, nisu demonstracije u Sarajevu ono zbog čega republičkosrpska klijentilističko-politička elita reaguje tako dramatično. Ne plaše se oni sarajevskih demonstranata, nego – banjalučkih. Odnosno buđenja građana u Republici Srpskoj, koje se nastoji osujetiti po svaku cijenu.

A najgore što se može desiti, u nastavku, je da se federalni dio kriminogenog klijentilističko-političkog establišmenta u BiH (licemjernim izrazima podrške demonstrantima) sakrije iza ovog republičko-srpskog pumpanja nacionalizma. I da se čitava situacija pretvori u samo još jedno ponavljanje klasične igre establišmenta, koji svoj opstanak na vlasti obezbjeđuje izazivanjem i podsticanjem sukoba u zemlji.

(SodaLIVE.ba/E-novine)

Leave a Reply

3 komentara za članak "Sila osovine Dodik-Lagumdžija: Blitzkrieg na Bosnu i Hercegovinu"

avatar
najnoviji najstariji popularni
Calimero
Gost
Calimero

Znam da vas finansira SDA, al`ne morate bas ovoliko s**t`!

Stari covjek
Gost
Stari covjek

Samire svaka cast.Hrabrost je vrlina postenih novinara.Ne obzirise na misljenjaq slicna Calimeru.Steta je da ovako pisanje ostane dostupno malom broju ljudi,a jos gore sto postoji puno CALIMERA-
Pozdrav sa Jezera

PLATON
Gost
PLATON

Razborit čovjek mora dizati svoj glas ako mu se čini da se državom loše upravlja, ali samo onda ako mu ne prijeti smrt…..PLATON