Samir Šestan: Kako preživjeti Corona diktatore?

Piše: Samir Šestan
6 3.286

Piše: Samir Šestan, tacno.net

U redu je ne biti budala, slušati savjete stručnjaka i paziti se, ali nije u redu kad za varljivu sigurnost žrtvujete moć rasuđivanja i slobodu. I pristanete ne biti ljudsko biće, nego kućni ljubimac. Onih kojih se, zapravo, najviše trebate plašiti – malih diktatora sa velikim ambicijama.

I nije u redu kad se iz “običnog čovjeka”, mješavinom straha, političko-medijskog ispiranja mozga i sadomazohističke oduševljenosti Silom i diktatorima, polako, pretvarate u kandidata za čuvara konclogora, učesnika u “kristalnoj noći”, SS batinaša ili bezlični glas iz gomile koji urla Zig-hajl!!!

Znate onaj vic o Hasi, Husi i siledžiji? Kad Huso, kao brani Hasu, od siledžije koji nesretniku lupa šamarčine, govoreći: Hajd još jednom ako smiješ!, sve dok Haso ne zavapi: Huso, nemoj me više branit, matere ti!

E, pa siledžija je u međuvremenu postao Supervirus, Huso je osnovao stranku, dočepao se vlasti i uvodi vanredno stanje, a Haso… E, pa… „Svi smo mi Haso!“.

KUHANJE ŽIVIH ŽABA U LONCU BEZ POKLOPCA

„Corona“? Teorije zavjere na stranu. Čak i da je neka od njih tačna i da ju je moguće dokazati (čime bi prestala biti teorija zavjere) za posljedice koje su proizvedene to je nebitno. A posljedice su ono što brine i što je zastrašujuće. Od globalnog do lokalnog nivoa, u kome je njihov pojavni oblik uobičajeno siroviji i radikalniji.

U suštini, na globalnom nivou, imamo na djelu nastavak procesa odricanja od slobode zarad sigurnosti, započetog nakon „11. septembra“ (ni tu se nećemo zadržavati na teorijama, nego samo na činjenicama, odnosno posljedicama).

Tada smo iz svijeta u kome su privatnost i ljudska prava bili svetinja (da podsjetimo na nevjerovatnu činjenicu da se za Klintonove administracije u SAD vodila ozbiljna javna raprava da li da se dozvoli lociranje pomoću mobitela, za šta su postojali tehnički preduslovi, ali je to otvaralo brojna pravna i moralna pitanja), prešli u svijet u kome pristajemo biti kontrolisani na svakom koraku i u svakom segmentu (bez ikakvih pitanja). Video nadzor nam je postao normalan, praćenje putem tokova novca, takođe, a, nakon prvobitnog šoka da je to moguće raditi čak i njemačkoj kancelarki, pomirili smo se i sa činjenicom da nam je kompletna telefonska i elektronska komunikacija pod kontrolom. Na strah se nalijepio i konformizam i opčinjenost primitivnom zabavom, i stvorena je kultura realityja, društvenih mreža i smartphonea, kojoj je koncept privatnosti potpuno stran (a ni sa ljudskim pravima baš ne zna šta bi), pa smo sami počeli nuditi o sebi podatke koje su nekad službe državne bezbjednosti i špijunske organizacije iz ljudi izvlačile silom, i uz sebe stalno imati prislušne uređaje. Paralelno, pristali smo na ovaj ili onaj način i na urušavanje ljudskih prava i sloboda, na hapšenja bez naloga i zatvaranja bez presuda, tajne zatvore i mučenja. Sve pod izgovorom borbe protiv terorizma.

I ono što je bitno napomenuti – sve što se desilo, nije se desilo u trenutku, nego je za globalnu promjenu svijesti i načina ponašanja iskorišten „sindrom kuhane žabe“. Naime, ako živu žabu stavite u vrelu vodu ona će iz nje iskočiti, ali ako je stavite u hladnu i polako zagrijavate, ona će se privikavati na povećanu temperaturu vode sve dok temperatura ne dostigne nivo kuhanja, kada je za žabu već prekasno da se spasi.

NAS I KINEZA – MILIJARU I 431 I PO MILION

A to se zapravo desilo i dešava nama. I nakon 11. septembra i sada, u pandemijskoj histeriji koja je zahvatila čovječanstvo i u kojoj razni ludaci koriste priliku da se iživljavaju na ljudima i ukidaju ljudska prava i građanske slobode do mjere do koje to postaje istovremeno i nevjerovatno i opasno. I, potencijalno, može imati mnogo strašnije posljedice nego sam virus.

Strah je proizveo opšte ludilo u kome je kineski represivni totalitarni režim, u kome je jedinka potpuno nebitna (ako se ne radi o jedinci koja je Generalni sekretar Komunističke partije), postao model uspješnog organizovanja i djelovanja (bez preispitivanja posljedica eksperimenta kalemljenja totalitarizma na sistem demokratije i ljudskih prava). I u kome, političko-medijskim sluđivanjem, ionako ne baš politički pismena svjetina po balkanskim banana i ananas državicama, počinje sama tražiti sve represivnije mjere od svojih vlasti.

Strah od terorizma, strah od kriminalaca, strah od migranata, i finalni(?) strah od Virusa, nadjačao je (neophodni) strah od Vlasti i njene zloupotrebe. Odnosno, od diktatora i kleptomana u nastajanju ili razvoju.

Kao i toliko puta do sada ignorisali smo „pouke iz istorije“ i upozorenje Benjamina Franklina, koji je još u 18. stoljeću izjavio kako svatko onaj ko je radi vlastite sigurnosti spreman žrtvovati slobodu, ne zaslužuje ni jedno ni drugo.

I počeli smo da živimo u manje ili više sofisticiranim policijskim državama, sa populistima na njihovom čelu, koji nam se predstavljaju našim spasiocima, koji teror nad nama vrše „samo zbog našeg dobra“. Što je na Balkanu naročito vidljivo. Jer naše budale uvijek moraju da budu u ravni sa likovima iz viceva i dokažu da su najveće.

No,… i tu ima razlike.

MEDICINSKI STRUČNJACI SA AUTOMATSKIM ORUŽJEM

Dok u Srbiji tragedija, po uzoru na njihove sjajne crno-homorne filmove, nosi u sebi dozu urnebesne komedije, u izvedbi posljednjeg u nizu domanovićevskih vođa, koji se osim zabavnim svakodnevnim tv-showom proslavio i izvođenjem naoružane vojske na ulice i drugim zanimljivim medicinskim mjerama, dotle, u Bosni i Hercegovini, valjda po stoljetnoj inerciji, imamo samo tragediju. Na svim nivoima u Dejtonu sklepane nefunkcionalne države. Mada… ne nedostaje ni tu elemenata komedije apsurda, ali… valjda nije smiješno kad se događa tebi (al zato susjedi, možda, umiru od smijeha, gledajući nas, sa sigurne distance)?

Pa tako u pola zemlje (onoj polovini koja „gravitira“ prema Vučiću) imamo uvedeno (ili uvezeno, iz susjedstva?) vanredno stanje, uzurpiranu vlast, ukinut entitetski parlament i upravljanje svim procesima od strane osobe koja nema nikakvu formalnu funkciju u tom entitetu. A u drugoj polovini svojevrsnu političku anarhiju, nastavak kriminalnog dvostranačkog nacionalističkog pijačarskog krčmljenja budžetskog novca, u uslovima krize, neformiranu izvršnu vlast (vladu i „predjedništvo“) ni godinu i po dana od održanih izbora i pojavu čitavog niza malih diktatora, sa pretenzijama da nas sve zatvore u konc-logor. I parlament koji nije ukinut, ali, koji, kao ni državni, nije održavao sjednice (sve dok neko nije shvatio da im je izgovor skandalozan), navodno zbog toga što mu je to zabranio Federalni štab Civilne zaštite, koji je rad najvišeg zakonodavnog tijela u zemlji, doveo u ravan sa turbo folk koncertima, tržnim centrima ili okupljanjima po kafanama.

Dakle, nema parlamentarne kontrole nad radom izvršne vlasti (ni u Srbiji, ni u Republici Srpskoj, a za Federaciju ćemo još da vidimo na šta će izaći najava „online sjednica“ parlamenta i šta će biti sa državnim). I to: „Zbog zaštite zdravlja stanovništva“! Što je scenarij primjeren za satirični časopis ili TV skeč (u kome bi se, za zaštitu tog istog zdravlja, tražilo i ukidanje političkih partija i stavljanje političkih lidera u potpunu izolaciju), ali u ozbiljnom političkom kontekstu radi se o opasnoj zloupotrebi prirodne nesreće za grabljanje neprirodno i neprihvatljivo velikih ovlasti i moći, sa tendencijom uvođenja diktature.

Vanredne mjere, u krajnjoj liniji. podrazumijevaju odgovoru i sposobnu vlast a, onda, bez obzira ne to, kontrolni mehanizam. Kod nas nemate ni jedno ni drugo. Imate ravnanje prema najgorima, što podrazumijeva idiotsko zadovoljstvo što nismo jedini u civilizacijskoj septičkoj jami. „Eno ima i Orban“. Sjajno. A ima i Kim Jong-un!

Sa ovakvim spasiocima, Day After postaje strašniji od posljedica Pandemije.

SAN SVAKOG DIKTATORA: ZEMLJA KUĆNIH LJUBIMACA

Gdje je ta značajna granica između normalne zabrinutosti za vlastiti i život najmilijih, s jedne strane i odustajanja od svega što taj život čini vrijednim, odnosno pristajanja da ga se polako pretvori u SF horor, na tragu „nabildanog“ Orvela, s druge strane? Odgovor je, u principu, vrlo jednostavan.

U redu je ne biti budala, slušati savjete stručnjaka i paziti se (od bolesti, terorista, kriminalaca,…), ali nije u redu kad za varljivu (pa i bilo kakvu) sigurnost žrtvujete moć rasuđivanja i slobodu. I pristanete ne biti ljudsko biće, nego kućni ljubimac. Onih kojih se, zapravo, najviše trebate plašiti – malih diktatora sa velikim ambicijama. I pljačkaškog mehanizma koji takve prati.

I nije u redu kad se iz “običnog čovjeka”, mješavinom straha, političko-medijskog ispiranja mozga i sadomazohističke oduševljenosti Silom i diktatorima, polako, pretvarate u kandidata za čuvara konclogora, učesnika u “kristalnoj noći”, SS batinaša ili bezlični glas iz gomile koji urla Zig-hajl!!!

Jer ovih dana, u TV emisijama, anketirani građani (nasmijane mlade djevojke, profesori u srednjim školama, domaćice na povratku iz kupovine, penzioneri,…) koji traže više nasilja od vlasti (evocirajući „dobra stara vremena“ kad se mlatilo pendrekom, bez previše objašnjavanja) i totalno ukidanje ljudskih prava (podržavajući suludu ideju da se čitavu naciju zatvori i uvede 24-očasovni policijski sat), ili novinari koji prave takve priloge (i ne reaguju, ili klimanjem odobravaju, kad npr. ministar bezbjednosti najavljuje konc-logore opasane žicom na granici ili hapšenje penzionera koji izađu u šetnju), da o stigmatizaciji bolesnih (koja je podsjetila na svojevremeno ludilo javnog emitera u slučaju zaraženih AIDS-om u TK), ne govorimo, ne shvataju da daju odgovor na pitanje kako je bila moguća nacistička Njemačka (pa i krvavi raspad bivše nam države), odnosno kako se društva transformišu iz normalnih u društva stigmatizacije i linča određenih kategorija stanovništva. I kako polude.

Oni, očito, ne shvataju. Ali bi mogli da shvate virusom zaraženi, bolesni ljudi, čijih su se podataka, zahvaljujući „diskretnosti“ medija, dočepali njihovi sugrađani i patološki tipovi sa društvenih mreža. I koji su (zajedno sa svojim porodicama), u trenutku suočavanja sa posljedicama bolesti, postali žrtve uvreda, napada i iživljavanja (srećom ne i fizičkog, jer su bili u izolaciji, ali bilo je i takvih napada, u svijetu, na ljude za koje se samo sumnjalo da su zaraženi ili su, naprosto, bili azijati, što je evropskim rasistima bio dovoljan razlog da ih se osudi kao odgovorne za širenje bolesti).

CRNJAK ZA KRAJ ili DA LI SE NA VIRUSE PUCA RAFALNOM ILI POJEDINAČNOM VATROM

Ili su zaraženi Corona virusom, potencijalno, nešto kao zombiji iz Holiwoodskih horor sf filmova B produkcije? Što onda opravdava i vojsku pod punom borbenom spremom na ulicama (Danas Beograda, a sutra „ko zna gdje“)? Jer, ako je neko možda zaboravio – oružje služi da bi se u nekog pucalo. Znači li to da će se u krajnjoj liniji pucati i na… viruse? Računajući pritom da su naša tijela tek kolateralna šteta u borbi protiv te opasnosti koja prijeti našem zdravlju?

Da se ne zajebavamo – istorija nas uči da naoružana vojska na ulicama, kad ne provodi vojni udar, štiti vlast, a ne građane. Uči nas da je policijski sat primjereniji diktaturama nego demokratijama (zbog čega ga ove posljednje primjenjuju tek kao krajnje sredstvo, a ne kao univerzalni recept za sve probleme). I uči nas da su vanredne situacije idealne za učvršćivanje vlasti i njenu zloupotrebu, za kriminal i korupciju.

Ako vlast nije u stanju u normalnim okolnostima obezbijediti sigurnost svojim građanima, onda je uvođenje vanrednog stanja OK. Ali… Vanredno stanje (ma kako se ono formalno nazivalo), onda, podrazumijeva vanredne mjere ne samo za građane nego i za vlast.

Stvar je u tome da je u vanrednim situacijama od presudne važnosti povjerenje građana u one koji ga vode.

Ne može nesposobna, korupciji sklona, autoritarna vlast voditi zemlju u uslovima vanrednog stanja. U takvim uslovima mora se ili uspostaviti vlada nacionalnog spasa (od predstavnika svih značajnih parlamentarnih političkih partija) ili vlada eksperata. A i one moraju imati korektivni mehanizam. U pojačanom, a ne zaleđenom, radu policije, inspekcija, tužilaštava, revizorskih ureda, medija i nevladinih organizacija.

U ovoj, kao i bilo kojoj drugoj krizi, treba, prije svega, uspostaviti kontrolu nad vlašću, a ne nad građanima. Jer građani se ponašaju uglavnom odgovorno. A vlast je ta koja se ponaša kako je i navikla – neodgovorno, bahato, netransparentno, priglupo i egocentrično. Razmišljajući, i u krizi ovakvih razmjera, ne o dobrobiti građana, nego o svom(!) opstanku – i u krizi i nakon nje. Pa na taj način koncipiraju i ekonomske mjere (koje nezavisni ekonomski stručnjaci nazivaju skandaloznim). Što je, zapravo, ono što najviše treba da nas plaši, u ovom trenutku.

Jer, još nešto nas uči istorija – džaba nam je da preživimo katastrofu, ako nakon nje nećemo imati šta da jedemo. Ako se umiranje od virusa zamijeni umiranjem od gladi. A pritom nam se države pretvore u zatvore, a stanovi u ćelije.

6
Komentari

avatar
4 Comment threads
2 Thread replies
0 Followers
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
5 Comment authors
DzekoAlmaSenciZoran MilobratovićMilenko Blagojevic Recent comment authors
newest oldest most voted
Dzeko
Guest
Dzeko

Svaka ti je zlatna ko’ u Njegosa dragi nas iz Press Centra Opstine Lukavac Sestan Samir.

Zoran Milobratović
Guest
Zoran Milobratović

Svaka čast Samire! Sve na jednom mjestu, realno, čisto.

Milenko Blagojevic
Guest
Milenko Blagojevic

Svako slovo ti “aminujem”,Samire.! Kao i uvijek-kirurški precizno.Jedinstven primjer kako se dominantna metafora transformira u cijelome tekstu u alegoriju i na kraju dostiže razornu snagu parabole i istinskog simbola .
Sve čestitke i našem portalu koji je prenio tekst iz portala “Tačno.net” kojega preporučujem .

Senci
Guest
Senci

de ba Mile (parabolo) ne laprdaj bezveze… a Sestanu svaka cast za tekstove kako u ratu tako i u miru.

Alma
Guest
Alma

Pozdrav Šesta, sjedim u Njemačkoj i čitam tvoj tekst: i ja postavljam sama sebi hiljadu pitanja šta je ovo, kome ovo stanje ide u prilog? Imaš pravo, mi smo svi poraženi: izgubili smo pravo kretanja, ličnog mišljenja, izgubit ćemo posao, imanje i kad počnemo crkavati od gladi, onda ćemo se pitati da li je to bilo stvarno neophodno? Skuplja pita od tepsije?
Ćao Šesta, jedva čekam da opet čitam nešto od tebe!

Dzeko
Guest
Dzeko

Alma, procitas li nesto od mene?
Evo sjedim u Njemackoj😀.
Koja si ti kompleksasica u p.m.