Događaju se podsticani iz najrazličitijih razloga. Kao odraz socijalne bijede u kojoj živi velika većina građana. Kao izraz otpora nesposobnim i bešćutnim izabranicima koji vrše vlast dok zemlja i društvo dalje tonu u beznađe. Kao osobni i zajednički protest što nam djeca moraju odlaziti u svijet trbuhom za kruhom, mada smo ih uz najveća odricanja školovali u našoj zemlji. Plaće i penzije su mizerne. Stalno i sve poskupljuje. Zemlja je podijeljena do nivoa banalne segregacije. Postojeće političke stranke su duboko zaglibljene u najrazličitije vidove korupcije i saučesništva u propast ekonomije i proizvodnju socijalne bijede. Razloga je previše i za samo nabrajanje.
Uznapredovala je fašizacija u međunacionalnim odnosima u najrazličitijim modalitetima. Animoziteti i međusobne tenzije su sve očigledniji. Notkuda lijepe vijesti. Perspektiva je bezizgledna. Jednaki u bijedi i tajkunskim tretmanima građani su izdijeljeni entitetima, nacijama, nacionalnim politikama, ekonomijama, socijalnim tegobama, a korupcija rastače i prijeti propašću. Etc.
Smišljeno i zlurado protura se teza kako treba samo protestirati, pa da sve bude uredu. Pri tome nacionalni i entitetski političari jedni drugima zlurado priželjkuju katastrofu. Niko i ne zapaža koliko se na tome sistematski radi na portalima i društvenim mrežama, pa i u printu. Kako se to čini na banalan i neskriveno podao način. Otvoreni su pozivi na pobunu tako da sve izgleda normalno i prihvatljivo prosječnom čovjeku. Cjelishodno. Niko neće da kaže o čemu se uistinu radi. Šta je uistinu potrebno. Šta mogu donijeti manje više spontana okupljanja i mlataranje građanskim pravima. Niko neće dati upute za građanska okupljanja i proteste.
U uređenim građanskim društvima protesti imaju značenje i karakter javnog mišljenja koje može izvršiti pritisak i utjecaj na strukture vlasti i pokrenuti ih u smjeru uklanjanja poteškoća i poboljšanja društvenih prilika. Da bi se sudjelovalo u demonstracijama i protestima nekim povodom, nije potrebno biti član neke stranke, a biti član postaje sporedno. Riječ je o tome da su postojeće strukture vlasti kakve imamo nesposobne išta učiniti tek zbog toga jer neko protestira. One postoje kao vlast i slast i ako ikako mogu a mogu, neće ni pomjeriti svoje guzice u foteljama. Trebalo bi razumjeti kako je postojeći okvir za vršenje vlasti još uvijek tek ubjetan i nije dobar niti funkcionalan, a proces njegove dogradnje kompliciran je, spor i ne uvijek efikasan. Često je katastrofalan.
Hoće li i može li se sada gladan i neuposlen svijet okupiti i protestirati pola godine dok političke strukture bezuspješno zasijedaju nemoćne išta dogovoriti, a trebale bi kao: nešto promijeniti. U međuvremenu, protestanti skapavaju od revolta, gladi, bijede i čekajući da strukture vlasti učine neophodne promjene, zijevaju od umora i dosade?!
Protesti kakvi se organiziraju, prema mome skromnom mišljenju, čisto su bezumlje i samo još jedan vid očaja u kojem skapavaju narodi, a vlast shvata kako joj narod ne može ništa, pa vlada sve komotnije. Kažemo narodi jer se i ne zna kome je gore: Bošnjacima, Hrvatima, Srbima ili ostalima. Ustvari, dok mislimo kako je nama najgore i ne vidimo kako je svima jednake, osim onima koji su se uhljebili. Bosanskohercegovački narodi su izdati od svojih političkih stranaka. Niko ovdje ne misli niti o kome osim samo o sebi i svojoj fajdi.
Osim svega, protesti i pobune organizirani ad hoc mogu biti prilika za pravljenje nesagledive štete manipuliranjem okupljenim ljudima. To su situacije u kojima se kao uzgred može dogoditi da sasvim nepozvana i nepoželjna osoba uskoči na govornicu i kaže za tu priliku dobro promišljenu i ali bezveznu ili zlobnu ideju. Da potpali masu. Građani Bosne i Hercegovine i nemaju baš neka velika iskustva i tradiciju građanskih okupljanja i protestiranja.
Bosna i Hercegovina skoro i nema niti jednu političku stranku koja prelazi interese stvorenih nacionalnih i entitetskih podjela kao niti neku nevladinu organizaciju koja bi se u općem interesu mogla i imala pravo staviti na čelo mase ljudi koji protestiraju iz socijalnih razloga radi ujednačavanja zahtjeva u namjerama, snazi i ciljevima. Bosanskohercegovačko društvo nema nikakvo iskustvo građanskog nastupa prema strukturama vlasti, što se može pretvoriti u još veću katastrofu. Hvaljeni protesti za jedinstveni matični broj u Sarajevu 2013. godine, najobičnija su mahalska manifestacija i lakrdija, a najuspješnija do sada, jer su se ljudi i žene zaklanjali iza djece u kolicima i naramcima. Ustvari, blamaža je, pa se tako što uopće dogodilo i postoje snimci o tome.
Želimo reći kako protesti moraju biti brižljivo organizirano i precizno djelovanje građana/naroda prema strukturama vlasti, osmišljeno u svim pojedinostima u formuliranju zahtjeva i održavanju reda u jednakoj mjeri. Inače, okupljeni građani postaju ne/kontrolirana najobičnija rulja koju vlast /kakva god da jest/ mora usmjeriti i umiriti. Niko od nevidljivih organizatora i protestirajućih građana pojedinačno ne zna niti kako, niti tačno što želi i može postići protestom.
Ova okolnost je opasna pojedinost koja otvara vrata bezumlju i divljanju s nesagledivim posljedicama. U takvoj situaciji upravo oni koji su svemu kumovali, naprosto nestanu i ne snose nikakvu neodgovornost. Protest građana, ne smije se pretvoriti u rulju koja neartikulirano protestira.
Građani koji protestiraju moraju biti samosvjesni uvjeta u kojima protestiraju, kao i osobne i pojedinačne odgovornosti za učešće u protestima i demonstriacijama. Građani koji protestiraju ne smiju postati masa kojom se manipulira. Oni su skup građanski odgovornih pojedinaca koji o interesantnom pitanju zajednički i umnoženo blisko razmišljaju.
Okupljeni, građani ne preduzimaju nešto već tačno i precizno protestirajući preduzimaju određenu stvar i znaju cilj koji žele i nastoje postići. Ustvari, frontalno protestiranje protiv svega što kome padne na pamet i okupljanje demonstranata radi toga su čisti nonsens iliti glupost. To nam je u svemu što imamo, nepotrebno. A oni koji ad hoc pozivaju na pobunu trebali bi se prvo pobuniti protiv sebe i svoje pameti kako bi shvatili šta govore i pišu.
Vidimo, kako se protesti građana kao javni oblik pritiska na strukture vlasti mjesecima unatrag pumpaju i podstiču iz inozemstva i u samoj zemlji, a najave protesta dočekuju se slavodobitno i pobjednički kao da je već obavljen neki posao ili postignut boljitak. Građanima, potencijalnim učesnicima upućuju se izrazi euforične, bezvezne i zlurade podrške, čak i bezvezno prepisujući iz radnih materijala za najrazličitije radionice koje su organizirale brojne nevladine organizacije bez provjere u praksi.
Treba samo pogledati nekoliko popularnih i uvjetno rečeno uglednih portala i to što su, očito, prema detaljnim uputstvima i direktivama donosili kao tekstove iz tipkovnica svojih uglednih suradnika u posljednjih šest mjeseci. Suradnika koji nemaju nikakvu odgovornost prema svojoj i pisanoj riječi, kao ni prema portalu na kojem objavljuju, niti prema građanima koje podstiču i nastoje revolucionirati. Dakako, ni prema Zemlji u kojoj žive i čine što čine.
Danas nam je više nego ikad potrebna pamet.
* * *
Ovaj tekst ne želi ublažiti ili zaustaviti proteste građana. Ili proteste orijentirati u krivome smjeru. Ovo je tekst koji sugerira potrebu da građani promisle. Da osmisle svoje zahtjeve i uobliče svoje ciljeve. Da lobiraju za svoje interese i propagiraju svoje zahtjeve prije održavanja skupova. Da se organiziraju i djeluju kao inteligentni i građanski osviješteni ljudi čiji precizno usmjereni zahtjevi imaju provrazredan značaj i težinu. Jednako za njih i ljude koji vrše vlast.
* * *
Veljače, anno Domini 2014.
