Belamionix

Milenko Blagojević: “Prošlost očuvana u vremenu” (II dio)

9 1.089

Većina radnika izlazi kod Koksare. Koksne baterije bruje i pune općinsku kasu  i kućni budžet. Jugovina topi šatirani snijeg i najavljuje proljeće.

Petak, poslijepodne, pred kapijom Sode. Pretprazničko veče. Radni ljudi, građani komune, zastaju u grupicama. Nastavljaju započetu eglenu u pogonu kaustike. Sutra je 1.maj. Valja okrenut janjca na Turiji il’ Modračkom.

Drugarice zastajkuju kod starog kina da vide šta je na reportoaru koji je pripremio  Mirza,  doajen-sineasta.

Kino je tada bila institucija, kulturni identitet kojemu se poklanjala velika pažnja.

Tražila se karta više.Cijele porodice,grupe prijatelja,parovi zaljubljenih.   Radnici, činovnici, trgovci, iučenici, intelektualci, direktori, profesori, predsjednik SO Lukavac…

Košpice u fišeku od papira pročitanih novina ili ispisanih listova đačke sveske. Dvije predstave, nedjeljom matine. Kolektivne posjete. Škole. Zajedno učenici, nastavnici…

Jedne godine i mi, gimnazijalci. Sa profesorima. Ah, ti profesori direktor Sule, Halid, Jelena, Bego, Rabija, Slobo, Mustafa, Ćamil ,Abdulah… Beskrajna, zahvalnost, poštovanje koje i danas ćutim.

Premijera je filma “Doktor Živago”. Revolucija i melo-drama koja promovira egipatskog glumca Omara Šarifa i čini ga besmrtnim, baš kao i njegovog predsjednika – Gamal Abdel Nasera. Bio je nesvrstani. Prijatelj Maršala i Juge. Jedan od mnogih, koje tada imadosmo.

 Iz stare biblioteke dvojica drugova, komšija, iznose prvi i drugi dio “Winetua”.

Odiseja jednog Apača če poslije promovirati ljepote Jadrana i Juge. Kolone njemačkih turista će najaviti neku drugu okupaciju.  Turizam. Privredna grana i pokret globalnih razmjera koji će  radne ljude i građane lukavačke komune učiniti građanima Svijeta.

Crveni pasoš je rušio granice. Talijanski carinici se na Sežani klanjali komšijama koji su tršćanski Ponte Rosso učinili evropskom destinacijom.

Vlakom do Zagreba, okupanog buteljama “Chianti-a” i utonulog u pjesmu.     Brzim preko Bosne. Arsen Dedić, “Moderato cantabile” i “Kuća pored mora”.

“O, mladosti” mladosti moja…

 -Život damo, Trst ne damo, pjevušili smo kao i naši očevi godine četrdesetsedme. Samo neke mlađe godine i drugi porivi.

 Vrijeme je Woodstock-a, društveno-političkog-privrednog i općeg razvoja kolektiva, države i pojedinca.

Počeci nekih revolucija.
Lukavački bazen
gužva je u četiri metra,
naučismo da plivamo…
Radio-Luxemburg.

Veče uz radio
“Down on the corner”
Creedence Clearwater Revival,
bas – gitara otkida pasaž.

“Zelengora”, prvi disco-club “Evelin i mi”.
Vrijeme poljskih gramofona ,
gramofonske ploče
pristigle uz pomoć  i štapa i kanapa.

Hendrix, Santana i Janis,
Djeca cvijeća i trave
u osvit Vodenjaka.
Rock and Roll lebdi iznad Juge,
granice se ruše…

Pjesme, mirisi mora i agave i odmaralište “Sodara” u Meljinama, Džumhurova Zelena čoja Montenegra. Podnevnu jaru, razblaženu plavetnilom mora i maestrala, upotpunjavao je samo glas Manjke, legendrane kuvarice, koji je pozivao na još jedan ugodjaj za tijelo i dušu.

-Ruućaaaak !

Šum morskih talasa, miris telećih kotleta, svježina zamagljenog “Tuzlanskog” i “Nikšićkog” i slast “Kokte” osjećao se i u obližnjem parku u kojem su Česi, ispred oniskih šatora, uz konzerve i “knedliki “, otresali teret sibirske zime i teške čizme.

Bio je petnaesti dan odmora. Pred kamenom zgradom Odmarališta parkiran autobus i šofer Sekula urnebesnog humora i grohotna smijeha. Preplanule i  sretne  radne ljude i građane stigla je da zamijeni nova, tek pristigla smjena, koja je prepričavala ljetnje priče iz Zemljice.

Pred autobusom je stajala jedna uplakana, plavokosa Čehinja koja se opraštala od jednog preplanulog atlete iz Devetaka. Mahala je grcajući.

Mam te rada! Volim te! Šaptala je Ademu, moru i slobodi. 

Imala je i za čim. Duboka i teška čežnja za slobodom i snažnom i preplanulom rukom proturenom kroz prozorče odlazećeg autobusa. Prsti sudbine šezdesetosme i čelična šaka Hazjajina.

Ujutro, kada se pila prva kahva, mnogi su ih spominjali – Adem i Olina!

Morala je da se vrati ili nije imala hrabrosti da ostane .

Mnogi Česi su ostajali tih godina u bijegu od pakla tražeći spas u azilu. Nestajali su u prostoru tada obećane Zemlje. Od Sežane do Đevđelije .

—————

Dugih sedam godina je prošlo od tog trenutka života i povijesti.
Bio sam student koji je krenuo prtinom Envera S.
Stizah posvuda i do srca Bohemije.
Razumjedoh našu slobodu i pravo na život.
Razumio sam i Čehoslovačku i Olinu.
Osjetih šta mi imadosmo, a oni ne.
I kletvu, tešku kletvu: “Dabogda im'o pa nem'o!”
I danas osjećam.
A moglo je bolje…

Nekoliko decenija poslije, prostor Obećane Zemlje se skupio u kap i nestao kao davna Atlantida u potresu, potopu i žrtavama od koje su ostale grobne humke  i legende. Legende, koje će jednu Zemlju i njene narode sačuvati u budućem sjećanju vremena, bez naznaka neke skorije i čestitije budućnosti.

Jer, sadašnjost je samo trenutak. Razdjelnica izmedju neizvijesne budućnosti i izvjesne prošlosti. Sadašnjost je samo buduća prošlost. Uspomena pohranjena u duši. Pomiješani osjećaji žala i sreće ostadoše da počivaju u situ vremena…

Beč, kasnog marta 2020.

4.9 10 votes
Ocijeni članak
PREPORUČUJEMO
guest
9 komentara
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments
Dzeko

Svako slovo vam se pozlatilo gospodine Blagojevic.
Znaci Adem je bio glavni na plazi😀

Milenko Blagojevic

Ma ne samo Adem,nego smo i mi svi bili tada “glavni”, i ne samo čuvari plaže u ljetnjem periodu ,nego mnogo više i šire… A sada se nas čuvaju i izbjegavaju.Pozdrav,druže !

Mehmed Šišić Šiško

Fantastičan tekst, mada moje slično doživljavanje dolazi kojih desetak godina kasnije. Poznata mjesta. U vrijeme od 1980 polako zamiru ova kultna mjesta starijih generacija. Otvorio se Dom kulture…. Bravo Milenko tekst za deset.

Milenko Blagojevic

Dragi moj Mehmede,znam da si i ti dio te “Love Story” na “naš” način i da još živiš po kanonima jednog tadašnjeg svjetskog vremena koje je pokušavalo da živi bez “vremenskih i inih zona”. I nisi sam,ima nas još koji smo doživjeli taj mlađašni slobodarski pokret u ovom sićušnom dijelu univerzuma koji se izgubio i nestaje u dubinama “crne rupe”. Izgleda da, ipak, ne samo “minimax ima svoj kraj”,nego i pohlepa svakolikih “Anam Onih ” koji nikada nisu razumjeli ljepote slobodnog života.Ali, ti to znaš,razumiješ i živiš punim plućima sa “okudžavanskim gutljajima slobode”.Budi mi zdravoi uživaj( i za nas )što duže da bi “nadoknadio” onu “deceniju” o kojoj pišeš i slikaš,Šiško.

Milenko Blagojevic

Sve se mijenja sem “kamenja”. Bilo jednom …https://youtu.be/LNNPNweSbp8

Borac Armije BiH

….”Takvim sjajem može sjati samo ono što je prošlost sad”…Respekt Puračaku,privremeno u Beču.

Milenko Blagojevic

Privremeno,povremeno ili stalno ovamo.Ali, svovremeno i do kraja u Zemljici i mojoj i tvojoj čarši'i, BORČE. Prođoše vremena kada imadosmo sudbine u svojim rukama…

Zeljko

Kao djecaras se igrao ganje ispred kina Soda-so provlacio se kroz zicu na bazenu da me nevidi Kruska i teta Ankica prvu koktu popio u Zelengori u kuglani strijim facama grada redao cunjeve tad se to rucno radilo ljeti odlazak na ORA trazila se debela stela da se ide raditi za drzavu….bravo za ovako lijepe tekstove samo nastavi da pises

Milenko Blagojevic

Željo moj, mnogo je važnije sa čime čovjek živi,nego gdje. Ko sa sobom ponese životni kapital, pohrani ga duboko u sebi ,u duši ,u svakom damaru pa ga uživa svakim danom-punim umom i plućima- živi sretno i dugo. Leti preko rodne grude,onako u mislima.Razgovara sa SVOJIM ljudima. Drugovima,prijateljima,komšijama,-LJUDIMA,nikada neće biti sam i nesreta.Uvijek će ga nositi IZVIISKRA koja ti daje snagu-kuvet,ljubav i smisao života -uvijek i svuda.Ja sanjam SVAKU NOĆ “cjelovečernje filmove”,punoživotne,pune emocija i merhametluka. I ustajem sretan i zadovoljan provodeći punodušno vazdan i lijegajući kasno da bih razgovarao sa mojim Mihadom,Hodžicom,Stojanom,Milošem,Asifom..Cijelim familijama Dervišbegovića,Dedića, Sakića,Burgića,Baćića,Dugonjića,Glibanovića,Osmanovića,Trakilovića,Stankovića,Simića.Pajkića,Milinkića,Tinjića,Despotovića… Živim i onima koji su otišli u Nepočin.I tako do novog dana i nove noći.Svjetlo i mrak su kao život i smrt.Jedno. I kako napisa VELIKI I NAJVEĆI Mak Dizdar:”“Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda.”
Zato ti,Zeljko, dajem besu-pisaću za ljude k'o što si ti i svi ovi MOJI. Zdrav mii ti bio s njima!

9
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x