Ja sam budućnost – da li ti se sviđam?

Piše: Samir Šestan
2 1.376

Spaljivanje zgrada institucija vlasti je poruka da protestanti odgovornim za stanje u društvu smatraju kompletan politički establišment. U tom kontekstu znakovito je mostarsko paljenje stranačkih sjedišta, prepoznatih kao izvora cjelokupnog Zla.

Foto: Anadolija

Destrukcija u kulminaciji protesta, koji su ovih dana potresali Bosnu i Hercegovinu, koja za epilog ima paljenje niza zgrada institucija vlasti po različitim kantonalnim centrima, dovela je do medijske i javne reakcije koja potvrđuje Marksovu tezu da „ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već, obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.“

Piše: Samir Šestan
Piše: Samir Šestan

Osuda „nasilja“ i „huliganstva“ ukazuje na postojanje čitavog jednog društvenog sloja, koji poput zaštitnog prsluka, visi na sistemu i služi političkom establišmentu, kanališući društvenu energiju i štiteći odgovorne za pljačku i siromašenje zemlje i obespravljivanje čitavih slojeva stanovništva, mantrom o potrebi „mirnog i dostojanstvenog traženja svojih prava“. (Što onda proizvodi imbecilizaciju stanovništva i proturječne stavove: “Potrebno je na miran, demokratski i dostojanstven način protestovati, iako to u bh. društvu i ne pije vode.” Molim?!).

Pripadnici tog sloja, lamentirajući nad „uništenom javnom imovinom“ (Jebale vas zgrade! Kako u zemlji uništenih života i budućnosti možete kukati nad ciglom i kamenom? – S.Š.) i osuđujući „vandalizam“ demonstranata, pokazuju da oni više zajedničkog imaju sa političkim establišmentom, nego sa obespravljenom masom.

Što je, imajući u vidu citiranu Marksovu misao, logično – onaj ko je sit ili ima posao, on gladnog, obespravljenog i onog bez posla, nade i budućnosti ne razumije. Čak i kad želi, zapravo ne može (osim ako ti gladni i obespravljeni nisu dio sapunice kojom se trenutno fiksa putem televizije), a na ovim prostorima, poznatim po običaju da se vlastiti osjećaj pretvara u mišljenje, i – neće! „Oni koji imaju neće učiniti ništa za one koji nemaju (radilo se o novcu ili budućnosti), osim što će im okrenuti leđa”, da parafraziram još jednu Klasikovu (uz ogradu “čast Marksu, ali i izuzecima”, naravno).

Medijski mainstream, kao i “budžetski korisnici” (mada su povremeno čak i konfrontirani sa vlašću – kad ponestene para za “kupovanje socijalnog mira”, kako glasi eufemizam za korumpiranje stanovništva od strane vlasti), te porodični klanovi privatizacijskih pljačkaša i tajkuna bliskih vlasti, svojevrsni su moderni lumpenproletarijat (koga je istorija, u tranzicijskim vukojebinama, pomjerila sa margine društva, u njegov centar). Kao što su to, izvorno, prostitutke, s kojim dijele brojne osobine, uostalom. I oni, po definiciji, s obzirom na svoj način života i ovisnost o vlasti i mrvicama kojima im ona plaća za seksualne i druge usluge koje joj pružaju, nisu prijetnja režimu, nego kontrarevolucionarni elementi koji se zalažu za status quo (“Primam ga i dobro mi je, a za ostale me boli kurac”). Otuda isprazna mantra o “mirnom i dostojanstvenom protestvovanju” i “izlasku na izbore” kao rješenju, što su zapravo klasične ublehe koje su, nakon socijaldemokratskog ideološkog i moralnog samoubistva, pucanjem si više puta u glavu, očite svakom istinski zainteresovanom za promjenu i nezainteresovanom da ga se pravi budalom.

Foto: Tanjug
Foto: Tanjug

Stvar je u tome da se, kako je to ovih dana zaključio profesor banjalučkog univerziteta Miodrag Živanović, „postojeće garniture vlasti jednostavno i ne mogu smijeniti na izborima, nego upravo na ulici”. Dodavši: “Ovo što se događa na ulici, ipak je, uprkos tome što je bilo i brutalnosti, demokratski čin, koji pokazuje da su ljudi živi, nisu bezlična masa, kojoj je svejedno”.

„Ali, nije ni to…“, kako bi reklo rano „Zabranjeno pušenje“ na albumu „Čekajući sabah sa Šestanom“.

Poenta uopšte nije u smjeni postojeće garniture vlasti.

Spaljivanje sjedišta institucija vlasti čin je koji u sebi nosi mnogo značajniju intenciju i dublju poruku (bez obzira što oni koji su to radili, toga vjerovatno nisu ni svjesni): „Mi ne rušimo jednu vlast, da bi došla druga. Mi znamo da ste svi isti i da ste za ovaj očaj i beznađe u kome živimo, a koji naravno nije od juče, svi odgovorni. I ne želimo da igra slučaja, po kojoj se jedna politička garnitura negdje zatekla na vlasti u trenutku protesta, bude osnov za profitiranje drugoj političkoj strukturi.“ (U Tuzlanskom su se kantonu, uostalom, u dosad neviđenoj političkoj pornografiji, u protekle dve godine, u pet promjena koje su se desile, u vlasti izredale bukvalno sve parlamentarne stranke).

Spaljivanje institucija je, dakle, poruka da protestanti odgovornim za stanje u društvu smatraju kompletan politički establišment. U tom kontekstu znakovito je mostarsko paljenje stranačkih sjedišta, prepoznatih kao izvora cjelokupnog Zla (jer je BiH duboko partitokratska država, u kojoj stranke kontrolišu kompletan život, precizno dijeleći zone interesa, kao klasične mafijaške familije).

„Ali u tome nema ništa konstruktivno. Ne nude se nikakva rješenja.“ Možda. Ali, oni koji postavljaju takve teze ne shvataju da pucanje čira nije stvar nečije želje, nego trenutka u kome različiti uticaji izazovu dramatičnu reakciju. A ovdje se radi upravo o tome. I mada političke partije čiji su čelnici direktno na udaru, paranoično i kratkovido (kao i inače) u svemu vide zavjeru, neku tajnu organizaciju i to međunarodnih razmjera, ovdje se radi upravo o tome – pukao je čir na društvenom organizmu. I sve ostalo, uključujući i gorčinu koja nas je ispunila (jer nikog normalnog pogled na destrukciju ne ispunjava zadovoljstvom, zaboga), jeste podrazumijevajući sastavni dio traume. Kojoj znamo krivca. I on ovih dana nije bio na ulici.

Tuzlanski destruktivni pohod, u ključnom danu, nastavio se i nakon podnošenja ostavke premijera Kantona. Kratkotrajna nedoumica među demonstrantima razrješena je tako što je na pokušaj konstruktivnijih među njima da ukažu da je prethodno postavljeni cilj ostvaren, od onih kojima nikakav cilj nikad ni nije bio na pameti, odgovoreno: „Boli nas kurac! Idemo palit!“ I tako to biva, oduvijek kroz istoriju, kad stvari dođu do te tačke – glasovi razuma nestaju, ili sami od sebe ili silom onih koji su razum odbacili kao nepotreban balast.

Foto: Klix
Foto: Klix

Konkretan povod, razlozi, proklamovani ciljevi, ionako krajnje fluidni, izgubili su se potpuno u onom trenutku kad je vlast pokazala namjeru da brani svoj položaj po svaku cijenu i kad je, puna sebe i prezira prema vlastitim građanima, naredila da se demonstracije rasture golom silom, poslavši na demonstrante specijalne policijske snage umjesto da sami stanu pred masu, uz sav rizik koji taj čin nosi.

Vlast nas je po ko zna koji put, zarad odbrane vlastitih interesa, sve učinila žrtvama – i demonstrante i policiju i one koji su uništavali i palili i nijeme posmatrače svega. Nakon toga, ostalo je samo da se, kao u slučaju nekih šumskih požara, čeka da talas nasilja sam od sebe splasne. Da se onaj nasilniji dio demonstranata umori, a onaj drugi osvijesti suočen sa posljedicama destrukcije.

Ono što je zaista zapanjujuće je da medijske prostitutke, na platnom spisku vladajućih stranaka, i priglupa malograđanska javnost, potpuno ignorišući uzroke protesta i odgovornost političke oligarhije, i dalje insistiraju na osudi nasilja i potrebi da demostracije budu „mirne i dostojanstvene“, iako su se, ali baš svaki put dosad (pa i na posljednjim JMBG demonstracijama) taj mir i dostojanstvo pretvorili u izvor sprdnje političara i bili razlog što nikad ništa nije riješeno i mada su rezultati ovih „nasilnih“ demonstracija (u vidu bujice ostavki i potresa unutar vladajućih stranaka) pokazali da ovdašnje političke siledžije, koje već dva desetljeća jebu narod u mozak (koji naravno više i ne može biti zdrav), nažalost, razumiju samo jezik sile.

Pritom, generacije staraca, koji su direktno odgovorni za stanje u zemlji, jer su u protekla dva desetljeća praktikovali politiku „Ćuti i trpi“, i dopustili vlasti da opljačka državu i uništi nam živote, nikad ne protestvujući ni protiv čega (korumpirani mrvicama sa stola vlastodržaca) nalazi za shodno da nešto pametuju omladini koju su suočili sa potpunom besperspektivnošću, ostavljajući im kriminal i bijeg iz zemlje kao jedine opcije (i još se čude „otkud toliki bijes, u tako mladim ljudima“).

Ta omladina „bez dobrog bosanskog kućnog odgoja“ (i takvim su nas patetičnim glupostima ovih dana zasipali mediji) im je „juče“ pljunula u lice. I njima i njihovoj kukavičkoj filozofiji „Samo nek se ne puca“ (koja im je čitavo ovo vrijeme krunski izgovor za sve). I ponudila nešto novo. Možda ne prijatno, ali… svakako produktivnije od licemjerja, korumpiranosti i konformizma onih koji bi, ako se već ne ćuti i trpi, da se protestvuje „mirno i dostojanstveno“.

Falilo je samo da, na apokaliptičnom kraju, kao himna te nove generacije, iz megafona, zagrmi ono prezirno obraćanje pijanog, nadrogiranog, neuravnoteženog Bareta, malograđanskom establišmentu: „Ja sam budućnost! Da li ti se sviđam?“

U prevodu: FUCK OFF!

P.S.

Pokušaja da se energija ovih protesta preusmjeri, kanališe i na njoj profitira, svakako će biti. Naročito od populističke profašističke desnice (mada u BiH teško da i postoji išta drugo osim potencijalnih fašista, u različitim bojama), ali… Živi bili, pa vidjeli. U svakom slučaju, zabavno je bilo, na samom početku protesta, slušati poruke podrške demostrantima od bukvalno svih, uključujući, pored svake od vladajućih partija, i samog premijera Kantona, čija je ostavka tražena.

O tretiranju vlastitih građana kao maloumnih osoba, od strane vlasti Republike Srpske, koja im poručuje da se ne brinu, da će ih njihova policija zaštititi od vandala iz Federacije, ne bih ni riječi. Kao ni o „građanima“, još uvijek zarobljenim u nacionalističku matricu, koji na to pristaju. Uostalom, profesor Živanović je, govoreći o onima koji demonstriraju, rekao sve i onima koji ne demonstriraju.

Uzgred, mnogo više od rušenja i paljenja, zgražava naknadna najava nekih demonstranata (kao neki oblik pokajanja valjda) da ćemo mi opet svojim novcem obnoviti te institucije. I uništene vozne parkove političara, pretpostavljam? No, poetska pravda bi bila da se, dok ne dođe do ozbiljnih promjena, ne popravlja ništa (da to bude jedan od imperativnih zahtjeva nastavka demonstracija), nego da se u parkovima i na trotoarima pored tih institucija podignu šatori u kojima će političari i prateći im birokratski aparat, u nastavku raditi svoj posao. Isti onakvi šatori kakve su godinima dizali „mirni i dostojanstveni protestanti“ (od poljoprivrednika, preko radnika, do žrtava rata i ugroženih manjina), na koje nikad niko iz politike nije obratio pažnju (jer, kao što smo vidjeli – siledžije slušaju, razumiju i poštuju jedino silu).

Leave a Reply

2 komentara za članak "Ja sam budućnost – da li ti se sviđam?"

avatar
najnoviji najstariji popularni
adfh
Gost
adfh

BRAVO!

visitor
Gost
visitor

dobro receno