Lukavac kakav je nekada bio: Anegdote i zanimljivosti iz FK Kemičar, odnosno FK Radnički…

2 1.486

Stariji Lukavčani su se sjećali kako su trenirali igrači Kemičara, odnosno Radničkog.

U ovoj ekipi igrali su uglavnom predratni igrači kao što su braća Mirko i Franjo Glavočević, zatim Albert Hofbauer, Karlo Janoš, Mujo Nuhić, Slavko Kostić, Vlado Kubiček, Zdenko Lindhart, braća Leopold i Franjo Maršalek, pa onda tek stasali igrači Salko Ramić, Ibro Salihefendić, Vinko Perić, Tomo Nerić, Skender – Aco, Mazreku, Vlado – Mač Matajić, Petar Mott (sin Perina koji je bio jedan od osnivača NK Solvay), Aco i Zvonimir Goge Živković te Aco Dešić, Vinko Đaković, Fuad Horozić, Ago Hrvanović, Ismet Nuhić, Lutvo Ramić, Boro Višnjić i drugi. Treba istaći i one koji su do tada najduže bili u lukavačkom nogometu, kao što su Perin Mott, jedan od pokretača nogometa u Lukavcu, pa Leo Delhunia, Ludvig Mršić, Albert Hofbauer.

Među one koji su dali značajan doprinos razvoju lukavačkog nogometa svakako treba uvrstiti i Nuriju Morankića, koji je prije Drugog svjegtskog rata branio za beogradski BSK. Kada je l945. došao u Lukavac, Nurija je odmah postavljen za trenera Kemičara. On je govorio da ima licencu FIFA-e za trenera, no da li ju je stvarno imao to niko nije znao. Uglavnom Nuriju Morankića Lukavčani su prozvali Fifa. Jedan od poslijeratnih trenera, a i član uprave Kemičara, bio je i Ivica Zovko, sin Josip kasnije je postao vrstan golman Radničkog. Nažalost za naš nogomet Josip je otišao na rad u Austriju. Da je nastavio igrati nogomet sigurno bi dogurao i do prvoligaškog ranga.

Naime igralište Kemičara se nalazilo u neposrednoj blizini Fabrike, preko puta današnje Cementare, na mjestu gdje je posljednjih godina izgrađenn parking za kamione cisterne koji prevoze sodu, a u samoj blizini, na sjevernoj strani igrališta bila je Elektroliza. Elem, kada su se održavali treninzi, aktuelni trener bi naredio odgovornom radniku u tom fabričkom pogonu, koji je inače bio fan Radničkog, da pusti malo klora. Klor je omamljujući plin i u početku igrači su teško podnosili treninge, međutim brzo su navikli na takve uslove i kada bi se igrala neka važnija utakmica, obavezno bi se iz Elektrolize puštao klor. Malo su od njega “stradali” navijači ali više gostujući igrači, pa bi zbog njihove omamljenosti domaći nogometaši obično pobjeđivali. Koliko je ova priča tačna, pouzdano se ne zna, ali neka ostane upamćena kao u cjelosti nedokazana anegdota.

FK Radnički 1953. godine. Stoje: Skender Aco Mazreku, zvani Šabesa, Aleksandar Trklja, Salko Prcić, Vlado Kubiček, Lutvo Ramić Čuče: Vladimir Matajić Mač, Mirko Glavočević Kvrga, Dedo Dedić, Petar Mott i Muhamed Kikić
FK Radnički 1953. godine. Stoje: Skender Aco Mazreku, zvani Šabesa, Aleksandar Trklja, Salko Prcić, Vlado Kubiček, Lutvo Ramić
Čuče: Vladimir Matajić Mač, Mirko Glavočević Kvrga, Dedo Dedić, Petar Mott i Muhamed Kikić

FK Kemičar nosio je to ime sve do 1953. godine kada se preimenovao u FK Radnički. Kao i za sve druge sportove u Lukavcu je i za utakmice Kemičara, odnosno Radničkog, vladao veliki interes. Na prvenstvenim utakmicama ovog kluba okupljalo bi se i po pet stotina navijača, što je za mali grad bila cifra vrijedna pažnje.

Pedesetih godina Radnički je imao mnoge fanove. Ostalo je zapamćeno da je jedan od najvatrenijih bio i jedan Bokavljanin. Malo ko mu je znao pravo ime – svi su ga zvali Etohin. A zašto? E, kada bi domaći igrači istrčavali ovaj navijač bi iz sveg glasa govorio – eto hin (eto ih), što je publika pozdravljala pljeskom i ovacijama. Zvali su tog navijača i Vatreni. Vatreni navijač bila je i teta Manjka, Manjka Baska. Bila je niska, simpatična i vesela, ženica. Na utakmice je, bez obzira na vremenske prilike, dolazila sa kišobranom i kada bi sudije sudile nešto što se njoj nije sviđalo, ona bi mašući kišobranom prema njima sasula paljbu raznovrsnih pogrda. Mnogi sudije su je vremenom upoznali i samo sa smiješkom odgovarali na njeno negodovanje. Bilo je i pomalo bizarnih epizoda na utakmicama domaćeg tima. Tako je prije početka jedne važne utakmice, kada se odlučivalo o ulasku u viši rang takmičenja, tadašnji mlađahni Slavko Josipović utrčao u teren sa daskom na koju je napisao – Isuse pomozi Radničkom da pobijedi. Revnosni redari brzo su sa terena uklonili ovog nestašnog mladića.

[message_box title=”INFORMACIJE” text=”Ovu i mnoge zanimljive priče o Lukavcu možete pročitati u knjizi “Lukavac, kakav je nakada bio”, autora Faruka Kruševljanina.

Knjigu po cijeni od 15 KM možete naručiti putem E-maila na adresu izdavača: grafit@bih.net.ba”]

Leave a Reply

2 komentara za članak "Lukavac kakav je nekada bio: Anegdote i zanimljivosti iz FK Kemičar, odnosno FK Radnički…"

avatar
najnoviji najstariji popularni
Željo
Gost
Željo

Bravo za ovaj tekst i slike,ako ima još ovakvih slićica molim Vas da ih prikažete.
Ne bi bilo loše nastaviti prema sadašnjosti tj od 1953 god pa sve do današnjih dana.,vjerujem da ima takvih sličica,kao npr.utakmica sa Tekstilcem iz Dervente kada su bili kvalifikacije za ulazak u viši rang ..i tako sličnih utakmica je bilo na pretek.Pozdrav..

magda1975
Gost
magda1975

moj tata Slavko oduvijek ginuo za Radnicki………..