Šizofrena Bosna i paradoksalna Hercegovina!

2 967

Već smo u par Dodikovih izjava imali priliku da pročitamo i čujemo kako se Mile vatreno zalaže i jedva čeka zatvaranje OHR-a. On smatra da je krajnje vrijeme da to „strano tijelo” napusti našu državu, kako bi ona konačno postala samostalna.

Adnan Hamidović Frenkie

U tim izjavama Dodik zvuči kao da „pomalo” prijeti. Kao da će on, kada OHR konačno ode iz Bosne i Hercegovine nešto uraditi. Kao da će on dovršiti Karadžićev plan i pocijepati Bosnu. Mile samo što ne kaže: „Samo vi sačekajte da ode Inzko i vidjet ćete Boga svog”! Njemu u prilog idu i bošnjački političari, koji svi do jednog, kao papagaji ponavljaju, kako još nije vrijeme da Visoki Predsjednik napusti našu državu, jer nije sprovedena ustavna reforma i nije realizovan povratak. Pitam se samo: „Koji povratak u 2010″?

Tako se stvorila pomalo čudna atmosfera – jedan dio građana priželjkuje odlazak, a drugi ostanak OHR-a. Ovo je, ako mene pitate, samo još jedan bosanski paradoks. Zar nije pomalo čudno da srpski političari u Bosni, priželjkuju odlazak Visokog Predsjednika? Možda bi vam bilo lakše razumijeti o čemu govorim, kada bi okrenuli priču. Zamislite da bošnjački političari u svakom svom intervjuu i u izjavama priželjkuju zatvaranje OHR-a, a srpski zahtijevaju ostanak. Zamislite Harisa Silajdžića na velikom skupu u Sarajevu, na ogromnoj bini, ispred par hiljada ljudi, sa ratnim zastavama Armije BiH i pokojoj zelenoj, sa bijelim polumjesecom i zvijezdom, kako sa ispruženim kažiprstom glasno u mikrofon izgovara: „Samo još koji mjesec, draga braćo! Samo još koji mjesec i nema OHR-a! Više nikog neće biti Srbe da brani! Samo još koji dan, još koji sat”!

Dok zamišljate Silajdžića na toj velikoj bini, imajte na umu Srebrenicu, sve masovne grobnice, sve porušene džamije i sve silovane žene. Šta biste u takvom trenutku pomislili? Da sam Srbin, prva misao koja bi mi „pala na pamet” je: Haris hoće da se sveti. Haris će drugi dan, kad OHR ode, uzet pušku u ruke, povest narod i krenuti na Banja Luku. E, takva situacija bi imala smisla, zar ne? Napaćeni, pobijeni i protjerani Bošnjaci jedva čekaju odlazak Visokog Predsjednika, kako bi se obračunali sa Srbima. Međutim, kao i mnoge druge stvari, i ova je naopaka u mojoj državi. To je ona poznata „dželat je žrtva” teorija. Dodik se ustvari samo pridržava starog recepta osuđene ratne zločinke Biljane Plavšić koji kaže: „Mi, Srbi, ćemo biti toliko uporni u našoj priči o neodrživoj Bosni, o našoj ugroženosti, da ćemo jednog dana dojaditi Evropi i svijetu, koji će na kraju popustiti”. To potvrđuje i Dodikova priča o nefunkcionalnoj i neodrživoj državi, pri čemu je upravo on taj, koji opstruiranjem, blokiranjem i kočenjem održava taj status quo. Cijela Dodikova i ne samo njegova politika, stane u jednu riječ – lafina.

To možemo vidjeti i na drugim primjerima. Evo jedan svježi koji govori o „principijelnosti” dva nezaobilazna političara – Dodikovi pregovori sa Zlatkom Lagumdžijom. Od priča da „možemo sa svima, samo ne sa SDP-om” i „nikad sa Lagumdžijom”, prešlo se na: „postoji puno stvari oko kojih se možemo složiti”. Nakon samo jednog sastanka u Banjoj Luci, mogli smo ih obojicu vidjeti nasmijane i vesele, i kako međusobno zbijaju šale na press konferenciji. Svi nesporazumi i svađe su odjednom zaboravljene i obojica su bili spremni za nove izazove podjele vlasti na državnom nivou. Tako shvatimo da je Dodikovo postizborno lajanje, ustvari bila samo borba za bolju startnu poziciju. Na drugoj strani, Lagumdžija je odigrao mudrije. Nije imao bombastičnih izjava i ultimatuma kao Dodik. Njegov jedini uslov i jedina laž je bila programska koalicija.

Lagumdžija od svih njih laže najbolje. On se sastane sa Tihićem i dogovori saradnju, a sutradan kaže da oni nisu u koaliciji. Poslije se sastane i sa Dodikom, dogovori saradnju, a na press konferenciji kaže da oni neće biti dio velike koalicije (2H, 2 bošnjačka S + 2 srpska S). To je ta visoka diplomatija na kojoj mu mogu pozavidjeti, čak i u Briselu. Da, možda ne, zapravo: i da, i ne. To može samo Zlatko. Na kraju ostaju samo razočarani i prevareni glasači SDP-a, koji su povjerovali da ta stranka donosi istinske promjene. Tako nam i treba, jer smo naivni i vjerujemo da među njima ima razlike. Želeći po svaku cijenu fotelje u vlasti, oni su spremni sarađivati i sa najljućim i najvećim neprijateljima. Sve vam je to, dragi čitaoci, šizofrena i paradoksalna Bosna i Hercegovina.

(SodaLIVE.ba/E-novine.com)

0 0 votes
Ocijeni članak
PREPORUČUJEMO
guest
2 komentara
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments
chsw

… da a mi smo svi ovce koje se povremeno prebrojavaju, ciste i hrane (pred izbore) a ostatak vremena nas muzu i strizu (i da ne kazem jos sta – neponovilo se) I uvijek ONE ovce iz susjednog tora(va) prave problem(e) … ima nesto sado-mazoistickog u tom uzivanju … jer vec dugo uzivamo u svim blagodetima ove i ovake ljubavi. Pozdrav Frenki i sto bi rekao Mahmut Zolj sinu Dini “Dobra ti je ta tvoja hipnoza, furaj ti to …” (“Sjecas li se Dolly Bell” A.Sidran) … dobra ti je ta tvoja muzika, samo furaj!

Za Harisa

Do sada , po mom mišljenju , najbolje objavljena kolumna .
Sve me ovo podsjeća na nečije komentare .
Jasno ovdje mislim na tekst ” Šizofrena Bosna i paradoksalna hercegovina ” , a ne na komentar iznad
od ” svakom loncu poklopac” .
P.S -Vratit će se Haris i Valteru mater gratis .

2
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x