Mike Kirsch, Ponovno sjećanje na tuzlanski masakr

0 547

mikeMike Kirsch je za vrijeme agresije na BiH bio jedan od novinara koji je cijelom svijetu prenosio sliku stradanja Bosanaca i Hercegovaca. Prvi put našu zemlju je posjetio 1993 i ostao do kraja rata. Danas radi za televiziju “El-Džazira” i tokom ljeta posjetio je naš grad i susreo sa preživjelim borcima iz Zvornika koje je upoznao u ratu. Snimljen je i kratki dokumentarac koji će te moći pogledati u nastavku. 25.05.1995 kada su srpski agresori počinili najstravičniji zločin nad građanima Tuzle, Mike se tada našao na licu mjesta i zabilježio potresne prizore sa Kapije i tuzlanske bolnice. U nastavaku donosimo njegov tekst pod naslovom “Ponovno sjećanje na tuzlanski masakr” objavljen sredinom augusta na stranici tv “El-Džazira”.

Ponovno sjećanje na tuzlanski masakr

Kao ratni reporter iz Bosne, 25. maja 1995. god. sam ušao u glavnu bolnicu u Tuzli, gradu na sjeveru države.

Uđoh u zgradu prateći vrisak, plač i totalni haos. Poskočih, brzo se sklonivši s puta čistaču, koji je hodao, niz bolnički hodnik, kroz rijeku krvi, do članaka.

Gurao je zoger sa spužvastim produžetkom za prozore, usmjeravajući, tako, tok krvi ka izlazu, gdje bi, ta krv, pljusnula po pločniku kao kada se nekoliko litara prolije iz kante.

Krv na podu je dolazila iz nekoliko operacionih sala i iz hodnika ispunjenih panikom.

Doktori i sestre su se grozničavo borili da spase živote više od 200 civila, koje je upravo rastrgala artiljerijska granata bosanskih Srba, eksplodiravši u prepunoj bašti kafea u centru grada, tek nešto prije 21.00 sat te noći.

Sedamdeset i jedna osoba je umrla te noći. Većina njih u dobi između 18 i 25 godina.

Dio dokumentarca Kirša snimljen na platou Kapija i tuzlanskoj bolnici 1995.godine. Upozoravamo da se radi se o potresnim snimcima.

Malo dijete

Malo kasnije, posmatrao sam medicinara u mrtvačnici kako plače slažući glave nekih od poginulih, u kutu, nakon identificiranja njihove etničke pripadnosti – sve same tinejdžerke – Hrvatice, Bošnjakinje i Srpkinje.

”Svi su oni bili Bosanci”, reče, dok su mu se suze slijevale niz lice. “Zašto su ubijeni?”


Medicinar u mrtvačnici je plakao dok je identificirao svaku od žrtava

Najmlađe među ubijenima je ležalo na podu – broj 24 mu je bio zavezan oko malene cipele – plavokosi dvogodišnjak, Sandro Kalesić. Oči su mu još uvijek bile otvorene. Gledao je u strop.

Usta su mu bila otvorena, kao da upravo uzima dah.

Sjedio je u očevom krilu kada je eksplodirala artiljerijska granata.

Na njegovim grudima je bila majušna rupa na mjestu gdje je geler ušao u njegovo srce i na mjestu ga ubio.

Svi mrtvi su sahranjeni jedno pored drugog, u idiličnom gradskom parku, koji je, za ovih 15 godina od masakra, prerastao u značajan spomenik i mjesto sjećanja na one koji su poginuli.

Na njemu se nalazi 71 grob prekriven mermerom, a na svakom je slika žrtve.

Prilikom posjete Tuzli, gosti iz svih dijelova zemlje i svijeta, svake godine, na ovom mjestu odaju počast žrtvama.

Kćerkina zbunjenost

Ove godine, kao što to svake učinim sa svojom suprugom – Tuzlankom, sam ponovno posjetio groblje. Posmatrao sam šestogodišnju djevojčicu iz S.A.D-a – našu kćer, Emmu – kako začuđeno hoda između mrtvih.

Vrludala je gore-dolje prolazima među nadgrobnim pločama, gledajući fotografije žrtava. Ovo je njena prva posjeta ovakvom mjestu.

“Šta je ovo, tata?”, upitala me.

“Svi ovi ljudi su, davno jednom, zajedno poginuli”, rekoh joj.

Otišla je do nadgrobnog spomenika najmlađe žrtve, dvogodišnjeg Sandra, začuđeno se zagledavši u njegovu fotografiju.

“Pa, on je mali dječak, tata”, reče i pogleda me tražeći objašnjenje.

Šta sam mogao reći svojoj kćerkici o grozotama rata u Bosni?

“Umro je od bolesti”, rekoh. “Svi ovi ljudi su umrli od bolesti.”

Polja smrti

Dayton-ski mirovni sporazum, koji je potpisan 1995. god., je zaustavio rijeku krvi u Bosni, nakon stravičnog ubistva hiljada ljudi, koje je Vojska bosanskih Srba poklala u Srebrenici i ostalim bosanskim gradovima sa muslimanskim življem duž rijeke Drine.

Prema Dayton-u, ova zemlja, ova polja smrti, su – ironično – dodijeljena bosanskim Srbima, u formi neovisnog političkog entiteta nazvanog Republika Srpska, koja je i dan danas na svekolike načine odvojena od svog partnera u državotvornosti, Bošnjačko-hrvatske federacije.

Više od desetljeća nakon potpisivanja Dayton-a, tek je nekolicina bosanskih muslimana (ili Bošnjaka) i drugih ne-Srba uspjela da se vrati u svoje predratne domove u Srpskoj – samo osam procenata!

UN i grupe za zaštitu ljudskih prava prijavljuju mnoge smetnje s kojima se povratnici suočavaju u Republici Srpskoj.

U to spadaju diskriminatorne prakse koje se sprovode nad povratnicima iz manjinskih naroda prilikom traženja zaposlenja, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, povrede prava na obrazovanje u nekim područjima, gdje su i dalje suočeni sa odvojenim školama, te nedostatak jednakih pravila pri ostvarivanju penzije i zdravstvenog osiguranja.

Haris Silajdžić, vodeći bošnjački političar, želi ukidanje dvo-entitetskog sistema.

Njegov pandan u Republici Sprskoj, Milorad Dodik, prijeti odvajanjem od Bosne i Hercegovine ukoliko se srpskom entitetu ne omogući sloboda rada, što je jednako sa neproglašenom, neovisnom državom.

Mnogi bosanski muslimani, koji su raseljeni, kažu da je ovaj mirovni sporazum na kraju ispao ništa više do ekvivalent tretmana otvorene rane gazom.

Država je i dalje podijeljena na previše načina. Mržnja, s obje strane, u svakodnevnom životu, je i dalje veoma blizu površine.

Nemirna budućnost

“Mnogima su i dalje krvave oči”, kaže mi Nedim Berberović, bosanski musliman, prijatelj i demobilizirani borac.

Siguran je da će u Bosni biti još rata.

“Ne postavlja se pitanje ‘da li’”, kaže. “Pitanje je samo ‘kada’.”

Dok sam stajao pred spomenikom poginulima u ratu, u parku u Tuzli, intenzivno sam razmišljao o boli kojoj sam svjedočio tokom rata u Bosni i shvatih da sam zabrinut za ono što ovu zemlju dalje čeka.

Gledao sam svoju kćer, Emmu.

Primjetila je cvijeće koje je položeno na grobove ovih sedamdeset i jedno što poginuše prije toliko godina.

Ode, lagano, do žbuna bijelih ruža, koje okružuju spomenik.

Ubrala je jedan cvijet i spustila njegove latice na grob malog Sandra.

U nastavku pogledajte i kratki dokumnetarac koji je snimljen sa preživjelim borcima iz Zvornika, kao i slike koje su nastale tokom snimanja filma.

(SodaLIVE.ba/Al-Jazzera/Tuzlarije)

0 0 votes
Ocijeni članak
PREPORUČUJEMO
guest
0 komentara
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x