Ako šutiš, odobravaš

0 940

Čitam nedavno intervju sa Bracom Dimitrijevićem i divim se njegovom visokom stepenu morala i etike. Naš najpoznatiji konceptualni umjetnik zamjeri Picassu kako je on kao jedan od najistaknutijih umjetnika ostao sa Nijemcima u nacistički okupiranoj Francuskoj, dok su bombe padale po Londonu, i dok su se drugi poput Duchampa i Max Ernsta morali skloniti u New York.

Frenkie

To mi se nikako ne uklapa u imidž umjetnika kao javne osobe, koja bi se trebala uvijek očitovati o nekim negativnim pojavama u društvu, podvlači Dimitrijević. Sjetim se onda jednog od mojih najdražih kolumnista i pisaca, Andreja Nikolaidisa i njegovog romana Mimesis u kojem se glavni lik našao pred egzistencijalnom odlukom da li otići iz Crne Gore koja svoje dobrovoljce šalje u pomoć braći Srbima u njihovom ratu protiv Hrvata i Bošnjaka, ili pak ostati u svojoj domovini i rizikovati da neko nekada o tebi kaže nešto kao što je Dimitrijević o Picassu. Obojica, dakle, i Dimitrijević i Nikolaidis, smatraju da je dužnost svakog umjetnika, novinara, javne osobe ali i običnog čovjeka da u trenutku kada se u društvu dešava veliko zlo kao što je rat, ukaže i da se na svoj način bore protiv nepravde.

Ukoliko borba ne pokazuje efekta, kao zadnju opciju predlažu odlazak iz te sredine kako bi poslali poruku i pokazali da se ne slažemo sa politikom te države. Kao dobar primjer nam u ovoj priči može poslužiti Đorđe Balašević. Legenda Đole je za vrijeme balkanskih ratova odbio da svira igdje, jer je smatrao da vrijeme kada ljudi ginu na ulicama Sarajeva nije za svirku. Balašević je također nakon mnogobrojnih prijetnji i poziva u JNA napustio Beograd i odselio u Maribor, te u svojim pjesmama iznio svoj stav i jasno rekao šta misli o Miloševićevoj politici. Zbog svojih odluka i postupaka Balašević danas uživa veliko poštovanje u Hrvatskoj i BiH dok ga u Srbiji i dalje neki smatraju izdajicom. Istu etiketu je dobio i intelektualac i bivši gradonačelnik Beograda, pokojni Bogdan Bogdanović. Zbog svojih oštrih stavova prema Slobi bio je bojkotovan od svojih kolega profesora na fakultetu, isključen sa mjesta predavača na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, te kasnije iz revolta napustio SANU i Beograd.

Mnogi novinari, pisci i muzičari su na jedan ili drugi način u teškim vremenima pokazali hrabrost i moral o kojem Dimitrijević govori. Međutim, bilo ih je par koji su iskoristili ta turbulentna vremena i radili za i sa sistemom. Nakon Dimitrijevićevog intervjua imao sam priliku da pročitam odlomke iz Kusturicine knjige „Smrt je neprovjerena glasina”. Iako me nervira medijska pompa koja se diže za svakom Kusturicinom izjavom, iako o tom čovjeku, koji predstavlja totalnu suprotnost Balaševiću i Bogdanoviću, imam jasan stav, krenuo sam u iščitavanje književnog djela najviše nagrađivanog srpskog režisera. Interesantan dio je kada Emir na prost način opisuje diplomaciju. Na primjeru kafanske tuče Kusturica objašnjava bošnjačku teoriju zavjere i plan Alije Izetbegovića da se Muslimani moraju samožrtvovati kako bi Amerika intervenisala, napala i porazila Srbe. Teorija na kojoj bi Kusturici i Dobrica Ćosić pozavidio. Dio kada sam se i sam malo zamislio je kada je Kusturica shvatio da Alija Izetbegović ne može biti njegov predsjednik. Na kraju njihovog sastanka Alija savjetuje Emiru da ne snima „Na Drini ćuprija”, jer su Andrićeve knjige pune mržnje te da je on podvorničko kopile. Kusturica tada shvaća da Izetbegović ne može biti njegov predsjednik, jer ružno govori o njegovim herojima. Tada se Kusturica vraća u Pariz, a ubrzo nakon toga slijedi viski sa Miloševićem.

Da Alija Izetbegović nije moj predsjednik mogao bih tada reći i ja, isto kao što više od pola Francuza tvrdi da Sarkozy nije njihov. No to ne mijenja ništa na činjenici da je Bosna i Hercegovina moja domovina. Bosanci Kusturici ne zamjeraju zato što je otišao iz Bosne kada joj je bilo najteže. Problem je u tome što je Kusturica iz ratne Bosne otišao tamo odakle su dolazili tenkovi. Problem je u tome što je, kako Balašević kaže, dok su na sarajevskim ulicama ginuli ljudi on snimao filmove od Miloševićevih para i zahvaljivao se JNA. Problem je u tome, kako kaže Braco Dimitrijević, što se on kao režiser, umjetnik i javna osoba kojoj je dužnost da se očita o negativnim pojavama u društvu to nikada nije učinio.

(SodaLIVE.ba/E-novine)

0 0 votes
Ocijeni članak
PREPORUČUJEMO
guest
0 komentara
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x