Reportaža: Marš Mira 2011

2 1.678

Kolege sa portala Poljice-x.com boravile su u Srebrenici i sa tog puta tuge napisale reportažu koju prenosimo u cijelosti bez naknadnih izmjena.

Genocid u Srebrenici koji se desio tačno prije 16 godina u režiji Vojske Republike Srpske smatra se najvećim masakrom u Evropi posle II Svjetskog rata.

8.372 za neke je sasvim običan broj, a za Bosance i Hercegovce simobolizuje broj žrtava nemilosrdnog masakra u Srebrenicu koje su do sada pronađene i sahranjene u Memorijalnom centru u Potočarima, broj osoba koje nisu pronađene je nepoznat, neke od njih će biti u narednom periodu pronađene, a neke nažalost neće nikada, te mnogi Srebreničani neće imati priliku da dostojno pokopaju svoje najmilije.

Trasa kojom su Srebreničani bježali prema slobodnoj zoni Tuzli, danas se popularno naziva Marš Mira.

Kao i predhodnih tako i ove godine, 7. po redu, održan je Marš Mira od Nezuka (Općina Sapna) do Memorijalnog centra Potočari u trajanju od 3 dana.

Ove godine na Maršu Mira učestvovali su i članovi redakcija Poljice-X Portala Arnes Žabić i Mirza Bajrić, te Almedin Nukić i Amir Ejubović, posjetitelji Poljice-X.com Portala, koji su se vrlo rado odazvali našem pozivu za ovogodišnji Marš Mira.

U nastavku Vam donosimo rezime ovog putovanja po danima…

I dan 8.7.2011., trasa: Nezuk – Baljkovica – Parlog – Crni vrh – Snagovo – Liplje – Jošanica – Donja Kamenica.

Foto: Poljice-x.com

Nakon višednevnih priprema za Marš Mira, 8.7.2011. godine ispred Hotela Tuzla u 6 sati krenuli smo prema Nezuku, odakle počinje Marš Mira. U Nezuk smo stigli u 8 sati, gdje smo se odma našli sa Mehmedom Kasumovićem i članovima PD Svatovac ‘47. U 9 sati, ovogodišnji Marš Mira otvorio je Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti BiH, te je oko 7.000 učesnika ovogodišnjeg Marša Mira krenulo ka našem prvom prenoćištu, Donjoj Kamenici.

Prvoga dana nas je očekivala najduža trasa, koja je predhodnih godina iznosila oko 42 km, a zbog klizišta organizatori su bili primorani da je produže. Na samom početku Marša susreli smo 4 poznanika: Šefika Dedića iz Devetaka, Merimu Pištoljević, Anelu Tufekčić i Jasmina Pištoljevića iz Babica, te smo sa njima i Mehmedom Kasumovićem, sa velikim uzbuđenjem nastavili da pješačimo. Prvu 20-minutnu pauzu smo napravili u mjestu Parlog da bi smo povratili energiju te ponovno nasuli vodu za nastavak našeg putovanja. Velika vrućina, a tek 11 sati ujutro, otežavali su nam putovanje a, vode je bilo sve manje i manje. Na veliku radost svih učesnika na lokalitetu Crnog Vrha dočekali su nas kamioni sa vodom koji su nas sve “oživjeli”. Potom smo nastavili naš daljni put prema mjestu Snagovo, gdje smo osjetili kako izgleda gostoprimstvo. Svaka kuća je prolaznike nudila Bosanskom kahvom, sokom, vodom kako bi se barem na neki način zahvalili učesnicima Marša Mira na odavanju počasti svim stradalim Srebreničanima.

Nakon što smo popili kahvu i spremili se za putovanje nastavili smo prema našem današnjem cilju Donjoj Kamenici. Potom smo prošli kroz mjesto Jošanica a već uveliko je počeo da se osjeća umor, te smo sve češće pravili pauze da bi izdržali do cilja. Nakon što smo se popeli na brdo iznad D. Kamenice i kada smo vidjeli naš kamp osjetili smo olakšanje i uvidjeli da nam je cilj na sat hoda od nas te smo dali sve od sebe da izdržimo, te smo oko 17 sati i 30 minuta stigli u kamp gdje ćemo prenoćiti te rano ujutro nastaviti prema našoj narednoj lokaciji.

II dan 9.7.2011., trasa: Donja Kamenica – Bakrači – Glodi – Udrč – Cerska – Kaldrmica – Đugum – Mravinjci.

Foto: Poljice-x.com

Ustali smo u 5 sati ujutro te počeli sa spremanjem za nove izazove, a glavni izazov tog dana bila je planina Udrč. Nakon što smo spremili stvari i doručkovali, napunjenih baterija u 7:00 sati krenuli smo za kolonom koja već odavno “maršira”. Posle 2 sata laganog hodanja i bez odmora stigli smo do rijeke Drinjače, gdje smo napravili jednosatnu pauzu, a mnogi su to vrijeme iskoristili za kupanje u ledenoj Drinjači. U 10 sati krenuli smo prema izazovu dana, planini Udrč.

Jedan od problema “penjanja” na Udrč jeste što je staza kojom će se hodati veoma uska te je tako napravljena velika gužva, a već velika jutarnja temperatura mnogima je otežavala hodanje, ali nakon što se udje u šumu kojom je Udrč obavijen već sve bude bolje zbog toga što je kroz hladovinu veoma lakše hodati. A onda je nastao još jedan problem, naše zalihe vode su popijene prije vrha Udrča te smo 40 minuta morali hodati bez vode do naredne cisterne za vodu. Samo penjanje na vrh Udrča trajalo je oko 2 i pol sata, te smo u tom periodu napravili nekoliko pauza kako bi došli do daha i uspješno nastavili dalje. Zatim smo krenuli sa silaskom niz Udrč i spuštanjem u Konjević Polje, gdje smo popili kahvu te nastavili prema obližnjim Mravićima gdje je bio smješten kamp gdje smo stigli oko 17 sati.

U 21:00 sat u kampu je održana projekcija dokumentarnog filma “Daleko je Tuzla” koji je svim učesnicima prikazao kroz šta su 1995. godine prošli Srebreničani. Sam film je sadržavao neke od užasnih scena te su mnogi u suzama dočekali kraj filma. Dio filma o kojem sam ja sam a i moje društvo dugo vremena razmišljali jeste kada su za vrijeme jednog Memorijalnog turnira u Kaldrmici bacili nekoliko granata na sve učesnike, a ubijeni su bili po svuda i po terenu i obližnjoj školi, a da stvar još bude gora danas smo prolazili preko tog poligona, a nedaleko od njega je bilo nekoliko masovnih grobnica sa velikim brojem pronađenih skeletnih ostataka . Izgledavši film krenuli smo prema šatoru, a onda na bini se pojavi neki čovjek i reče da ima obavijest koja glasi: “Za vrijeme projekcije filma ukradene su stvari od učesnika iz Brčkog, te se isti mole da ih vrate odma ili sutra na binu”. U tom trenutku stao sam i zapitao se gdje ide ovaj svijet ?! Da li je ta osoba/e svjesna šta je uradila ? I na kom mjestu je to uradila. Samo mogu reći da se stidi, i da Marš Mira ni u kom slučaju nije za njega. Ogorčeni svim onim što smo vidjeli u filmu i ovom situacijom koja se dogodila na kraju otišli smo na spavanje, da se iole odmorimo za naredni dan.

III dan 10.7.2011., trasa: Mravinjci – Burnice – Kameničko brdo – Ravni Buljim – Jaglići – Potočari.

Foto: Poljice-x.com

Nedjelja, ustajanje u 6:30 za razliku od predhodnog dana uspjeli smo malo više da ulovimo sna, te su svi bili vidno boljeg raspoloženja ali i fizičke spremnosti. U 7:30 priključili smo se grupi za polazak na posljednju dionicu Marša Mira.

Ova dionica je svima bila najteža zbog umora od predhodnih dana ali i zbog toga što će se veći dio dionice ići po velikoj toploti jer to područje nema mnogo hlada. Odma na početku pješačenja naišli smo na ostatke odjeće Srebreničana koji su tim putem bježali prema Tuzli, gdje smo svi zašutili a u nas se uvukla neka jeza i počeli smo zamišljati kako se to sve dešavalo.

Prvu pauzu smo napravili u Burnicama gdje smo doručkovali i onda krenuli penjati se na Kameničko brdo, koje nas je poprilično namučilo. Usput u prolazu zapitali smo jednog učesnika koji već po treći put ide na Marš Mira koliko ima do Potočara a on nam odgovori još 2-3 sata, a mi svi radosni požurismo. Iznoseći svoja zapažanja o dosadašnjim danima i dionicama, prošla su 3 sata, a Potočara ni na vidiku. Nervoza je počela polako da se uvlači u nas, svi smo na izmaku snaga, a naša ekipa se podijelila na 3 grupe jer nisu svi mogli istim tempom da hodaju. U zadnjoj grupi bilo nas je 5 te smo sve češće pravili pauze kako bi uspješno stigli do Potočara.Na putu susresmo i policajca koji nam je rekao da imamo još pola sata do Potočara, i opet mi požurismo da što prije dođemo, ali prođe i tih pola sata a Potočare još ne vidimo.

Da bi negdje za još pola sata konačno s brda ugledali Potočare. Tada je nestao sav umor, i nervoza i svi smo požurili da što prije dođemo. Netom prije našeg dolaska stigli su kamioni sa skeletnim ostacima 613 Srebreničana koji će sutra biti pokopani. Tada se javi osjećaj koji je teško opisati, na jednoj strani radost što smo izdržali sve ovo, a na drugoj tuga i žal za svim onim što se desilo 1995. godine u Srebrenici. Pod tim utiskom smjestismo se u šatore te smo otišli do obližnjeg bunara na kupanje kako bi spremni dočekali sutrašnju Dženazu. Zatim se začuo gromoglasni aplauz, bili su to biciklisti koji su stigli na biciklima od Bihaća do Potočara, među njima je bilo i učesnika iz Insbrucka koji su na biciklima stigli čak iz Austrije, kako bi na ovaj način odali počast Srebreničkim žrtvama.

IV dan 11.7.2011.: Dženaza Potočari

Foto: Poljice-x.com

Buđenje u 9:00 sati, najkasnije u proteklih nekoliko dana. Spakovali smo šator te smo u hladu čekali vrijeme za klanjanje. U 12:30 sati uzeli smo abdest te krenuli prema Memorijalnom Centru kako bi odali počast svim stradalim Srebreničanima.

Približavajući se Centru uvidjevši veliki broj ljudi koji su takođe došli da odaju počast stradalim, a podršku preživjelim, Srebreničanima svi smo se složili u jednom, “Svaka kap znoja u predhodna 3 dana je vrijedjela”, te i ako smo i u jednom trenutku u ova 3 dana pomislili da ne želimo više učestvovati u Maršu Mira naše mišljenje smo brzo promijenili. Bili smo ponosni na sebe što smo uspjeli sve ovo da izdržimo. Potom smo klanjali Podnu i Ikindiju namaz a zatim i Dženazu namaz. A onda smo svi zašutili kada smo ugledali kako Srebreničani kopaju svoje roditelje, braću, sinove, djecu, prijatelje.

Proučili smo Fatihu svim žrtvama i brzo napustili Memorijalni Centar jer nismo više imali snage da gledamo taj sav bol i patnju. Kući smo krenuli u 15:30 sa autobusom Kiš Komerca koji nas je prevezao do Poljica te nam tako učinio veliku uslugu te smo mu ovom prilikom veoma zahvalni.

Ovom prilikom zahvaljujem se svima onima koji su bili uz nas i koji su nam na bilo koji način u ova 4 dana pomogli u ispunjenju našeg konačnog cilja.

(SodaLIVE.ba/Poljice-x.com)

0 0 votes
Ocijeni članak
PREPORUČUJEMO
guest
2 komentara
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments
mujcinovic

Svim učesnicima marša – zahvala.

Za Harisa

Alahu dragi, nemoj da ostane i jedan dušman nekažnjen .

2
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x