Obilježene 23 godine od zločina u Dobošnici, zločin za koji nikada nitko nije odgovarao

1 1.593

U periodu od 26. do 30. avgusta 1992. godine u Dobošnici je stradalo 53 ljudi. Od toga 27 civila i 22 pripadnika ARBiH, a četiri osobe se i dalje vode kao nestale. Svi stambeni i drugi objekti su srušeni i zapaljeni, a Dobošnica je pretvorena u zgarište bez nade za budućnost.

Ukoliko posjedujete ratne fotografije Dobošnice i Smoluće, molimo da nam iste ustupite i pošaljete na email: redakcija@sodalive.ba

Tog 28. avgusta 1992 godine naseljeno mjesto Dobošnica trebalo je biti zauvijek uklonjeno sa mape. Međutim, Doboščani su je poput feniksa podigli iz pepela.

Prigodnim sadržajima jučer su se mještani prisjetili tih stravičnih dešavanja. Vijeće MZ Dobošnica u saradnji sa boračkim organizacijama upriličilo je cjelodnevni program obilježavanja koji uključuje: obilaske spomen-obilježja i mezarja, te brojne vjerske, kulturne i sportske sadržaje.

Više o zločinu

Piše: Maja NIKOLIĆ

Zločin se dogodio kada su se snage Vojske Republike Srpske pokušale probiti do Smoluće kako bi iz tog sela izvukli srpsko stanovništvo. Svjedoci kažu da su se zaustavili u Dobošnici i palili kuće i ubijali stanovnike. Za ovaj zločin nikada nitko nije odgovarao, a nikada nije pokrenuta ni istraga.

Široj javnosti gotovo je nepoznato da su se ratni zločini u Dobošnici kod Lukavca ikada dogodili. Podaci o ovom zločinu objavljivani su krajem 1992. godine u tadašnjim lukavačkim novinama. Svjedoci događaja pričaju da su snage Vojske RS-a 26. kolovoza počeli pripreme za evakuaciju Srba iz lukavačkog sela Smoluća.

Budući da je koridor vodio kroz Dobošnicu, oni su, prema riječima svjedoka, pljačkali, palili i ubijali sve ono što je ostalo u Dobošnici. U napadu na Dobošnicu, kada je osim 37 ubijenih civila, zapaljeno 750 obiteljskih kuća, sudjelovale su i srbijanske snage predvođene niškim specijalcima.

„Dobošnica je sravnjena sa zemljom. Preko 90 posto stambenih objekata je zapaljeno, uništeno. Osim toga počinjeni su zločini nad nedužnim ljudima – i to je najveći problem i bol koja ostaje u nama. Neka istraga je kao bila i pokrenuta, međutim, to je trajalo jedno kratko vrijeme i nakon toga sve je ponovo obustavljeno. Ja znam da je i komandant Ismet Haračić dobrovoljno se javio da bude svjedok. Da li ga je ko pozivao, to ne znam“, priča nam Zikrija Nurković.

Omer Muharemović sjeća se tog tužnog kolovoza 1992. godine. Njegova oba sina bila su na prvim bojišnicama – jedan je ostao invalid, a drugi je poginuo.

„Zločina je bilo, Dobošnica je popaljena, nekoliko ljudi je pobijeno, ubijeno ono nasumice. Znaš, sam početak rata kakav je bio, tog se najviše sjećam. Dobošnica je izgorjela. Oni su napravili nekakav prodor za Smoluću i izveli to jedno srpsko selo preko Dobošnice. Da se to nije desilo, ne bi Dobošnica možda toliko ni stradala. Ne znam šta bih vam rekao. Nemam povjerenja ni u što – i eto, tako“, kaže Muharemović.

Muharemoviću je neshvatljivo da oni koji su počinili zločine danas su visokopozicionirani u Republici Srpskoj.

„To bi trebalo pokrenuti. Nije istina da ne bi neko odgovarao. To treba pokrenuti ko je, šta i kad. Ali to treba znati ispitati i dokazati. A u onom bunilu, u onom belaju kako se to sve desilo, ali uvijek neko nekog sklanja, uvijek neko nekog štiti. Imaju i zapisi, imaju i kasete, sve vi to možete tražiti i vidjeti. Zna se, ima kad je Dobošnica granatirana. Imaju izjave, čuje se“, naglašava Muharemović.

I Seudin Hasanović sjeća se tih događaja kada je Dobošnica gorjela:

„Kad dođete u jedno mjesto – a ono zgarište, leševi, poubijano, popaljeno, ljudi u kućama zapaljeni, izgorjeli, živu stoku u bunar bacali. Ja ne znam kako da to čovjek sve opiše, kako da vratiš taj film pa da vidiš, da se sjetiš svega toga – ne znam kako da se čovjek osjeća. Stvarno je to bilo toliko grozno da nemaš riječi.“ 

Za zločine u Dobošnici nikada nitko nije odgovarao. Iako postoje živi svjedoci događaja, videosnimci cijele akcije, čak ni istraga nije pokrenuta. Atif Kujunđić tada je bio član ratnog press centra.

„Cijela je ta stvar politička, neovisno o zločinima koji su počinjeni. Ljudi su naravno ubijeni, neki su spaljeni, neki su zaklani, neki su izrešeteani automatskim oružjem ili ubijeni granatama. Vi i ne znate, recimo, da su krajem možda lipnja ili u srpnju bacane bombe iz aviona na Dobošnicu. Bacane su tzv. krmače, bombe koje su teške 250 do 750 kila. Jedna od njih je u jednoj kući ubila 12 članova obitelji Salihbašić. I to sam ja zapisao. I to sam snimio“, izjavio je Kujundžić prije nekoliko godina.

Stravične prizore tri dana nakon akcije u Dobošnici zabilježili su i snimatelji Armije BiH. Kazete su predane tuzlanskom arhivu. Kasnije su, kako tvrde pojedini ljudi, uposlenici arhiva te kazete presnimavali i švercali ih na zapad. Dio tih snimaka upućen je i Kantonalnom tužiteljstvu Tuzla, a kasnije i Tužiteljstvu BiH.

Seudin Hasanović mišljenja je da bi videosnimke koje posjeduju mještani Dobošnice trebalo dati medijima:

„Najvjerovatnije da mi probamo preko medija sa tim dokumentima i sa snimcima tim. Jedino tako da probamo da odradimo.“ 

Atif Kujunđić je izjavio da snimci na kojima se jasno vide ubijanja i paljenje sela se mogu naći i u Arhivu TK:

„Ja sam kasete po Zakonu o čuvanju i korištenju arhivske građe predao regionalnom historijskom arhivu, u to vrijeme Azemu Požaru, a kasnije neke i drugima.“ 

U zločinu koji je počinjen 28. kolovoza u Dobošnici i četvero je ljudi nestalo. Njihova tijela nikada nisu pronađena, niti su na tom traženju institucije ikada inzistirale. Tek dobrom voljom obitelji, nekoliko puta su se pokušala naći tijela nestalih.

Dobošnica je danas ponovno izgrađena sredina, na svoja ognjišta svi su se vratili i obnovili kuće. Ipak, bol za stradalima je ostala, ali i gorčina što ovi zločini nikada nisu došli pred lice pravde.

Leave a Reply

1 komentar za članak "Obilježene 23 godine od zločina u Dobošnici, zločin za koji nikada nitko nije odgovarao"

avatar
najnoviji najstariji popularni
Goran Selimović
Gost
Goran Selimović

Sramotno je što još nije pokrenuta prava istraga, sramota za ovo takozvano tužilaštvo BiH, čekaju da svjedoci pomru, sram ih bilo.