BRANČULO: Divna priča Lukavčanke Viktorije Ibrahimagić Perković

1 811

Lukavčanka Viktorija Ibrahimagić Perković nedavno je osvojila nagradu na konkursu za nagradu Šukrija Pandžo. Priča Brančulo, osvojila je prvo mjesto u konkurenciji 38 radova.

Brančulo

Neke su osobe jednostavno likovi za književna djela. Baš takva je bila Branka, Brančulo. Jedino što me brine je skromnost moga pripovijedanja u odnosu na tu raskošnu ličnost. Ipak, pokušat ću, jer iz pokušaja se nešto i rodi za razliku od odustajanja.

„Dobrodošla u naš tamni vilajet, Viki“ rekla je, kada sam je vidjela prvi put.

Širok osmijeh, roza ruž na usnama čije konture su izgubile oštrinu, malo ruža po zubima. Extra porcelanski zubi kakve je malo ko imao te poratne ’96. Nebesko plavetnilo u njenim očima unosilo je svjetlost u sivu, zadimljenu zbornici. Dvadesatak glava i četrdesetak očiju, ako ne brojimo staklena pomagala, sjedjelo je za dugim zborničkim stolom. Preko stola je bio smeđi, karirani stolnjak, beskrajno sintetičko platno, donacija lokalnog dobrotvora. Malo straha, treme i nervoze bilo je neizbježno u želudcu mlade nastavnice koja po prvi put kreće u avanturu obrazovanja mladih u novoj i nepoznatoj sredini.

„Sve ja znam. Ništa ne brini. Znam ja tvoga tatu, odlično ga znam. I svekrvu ti znam. Ih, neka si nam došla, diploma, ih, ma pusti…Sve su ti ovo ovde neki  konobari i rudari, Viki, ih, neka si nam došla!“ Nije to baš bilo tako, činilo mi se krajnje neprimjereno to što govori, ali poslije sam shvatila pravo značenje tog pretjerivanja.

Lelujala sam ja tih godina još uvijek, vremenski i prostorno. Mlada majka, žena borca, tek prispjeli student zadnjeg vagona, zadnjeg voza koji je već krenuo sa stanice negdje u prošlost sa studentima jezika koji je u međuvremenu dobio novi identitet i izrastao u nešto novo, što je zapravo već vječnost postojalo, ali se nije zvalo.

Bile su to godine kada su se brojala krvna zrnca, iskopavalo porijeklo, dokazivalo pravo da budeš to što jesi, tu gdje jesi, da budeš i ostaneš. Da budeš i uvjeriš druge da te ima. Da budeš i uvjeriš samoga sebe, da postojiš. Uz sva ta opterećenja koja su svakodnevnicu činila pomalo napornom, ukazala se ona, Branka. Srpkinja iz Kraljeva, što se vratila na svoje radno mjesto koje niko nije zauzeo tih ratnih godina, niko sa diplomom. Predavala je historiju i geografiju, ali se historije dobrovoljno odrekla. Nije to više za mene, govorila je.

 Sa tom svojom sipatičnom ekavicom, odlučila je nastaviti podučavati klince o dalekim krajevima Kazahstana i Uzbekistana, himalajskim visinama i evropskim prestonicama. O svemu što je tako daleko od zbilje i očiju, iz starih sveščica prijeratnih odlikaša, diktirajući i pričajući neviđenom energijom koja je skakala od geografskih pojmova do paramecijuma i volvoksa, stilskih figura i Ane Karenjine koju je nekome posudila i taj neko je nikada nije vratio, a njen otac je prodao ovcu daleke ’56 da joj kupi oba “dela“ i da “osvetla obraz“ u šabačkoj gimnaziji kada je već odlučio da je školuje.

Nije bilo šofera niti trgovca na potezu Doboj, Gračanica, Lukavac, Ugljevik, Loznica, Šabac…koji je nije poznavao, koji je  barem jednom imao neku specijalnu obavezu da nešto dostavi, nekoga sačeka, za Brančula.

„ Viki; alo, de si. Slušaj me dobro! Evo došla sam kod komšinice da te nazovem, da onaj moj ne čuje. Viki, molim te, idi do Dile frizerke, ostao mi kišobran. Viki, molim te, to mi je Veca donela iz Italije.“  Razloga je bilo više: „… da vidiš da mi nije novčenik ostao u pošti, ona žuja je radila, ili bilo vruće i ja spustila džemper u opštini na pisarnici….“

Ali ono što je bilo naročito simpatično u tim potragama, ljudi su uvijek znali da je to njeno, ostavljali, čuvali…dok bi nečije drugo sigurno dobilo noge.

Već je ona bila u godinama i pred penziju, postajala je neka druga Branka, ne ona o kojoj je i sama neprestano pričala. Minjak, frizura, osmijeh. Takva je došla u Gnojnicu. U selo gdje žensku djecu većinom nisu ni slali u školu, zbog sramote, došla je ta atraktivna nastavnica  i dobila posao. Udala se za seoskog učitelja Smaju.

Radilo se u tri smjene. Učionice pune đaka svih uzrasta, a onda još i doškolovavanje neophodne radne snage koja je radila u rudnicima, fabrikama na građevini i ko zna gdje. Smjenjivale su se generacije i sada su već unuci prvih đaka bili u učionici.

O tome kako vrijeme u školi leti kao ludo, mogu pričati samo oni koji gledaju transformacije sićušnih uplašenih pilića u mlade otresite i kršne ljude koji znaju šta žele.

Nezaboravni su bili trenuci kada Brančulo bahne na čas, jer se nečega sjetila, samo će minutu, dok infinitiv ili aorist čekaju na tabli svoj nastavak, krene sasvim neočekivana priča. Suze sa Javora.

Priča je to o mladoj nastavnici što je krenula na prvo zaposlenje, negdje prema Sjenici, pa preko planine Javor, ko zna kakvim putevima u koje selo. Bila je u predivnoj žutoj lepršavoj haljinici, dugonoga krhka plavušica poput filmskih diva tog doba. Ipak, za nevolju, jedna kolegica je bila brža, već zauzela slobodno mjesto i njoj je preostalo da se vrati kući. Autobus je već napravio zaokret i već poprilično odmaknuo od sela. Bila je to naravno jedina veza sa tim selom u toj nedjelji i već je postajala sve neizvjesnija. Trčala je Brančulo prašnjavom stazom, a trka je izgledala potpuno izgubljeno. Ipak, opaziše je kosci na njivi što se pružila u nedogled pored puta te počeše jedan drugom dovikivati: „ Ooooohooj oooohoj zaustavi autobus!“ Odjekivao je zov od njive do neba, od šume do puta, dok zadnji kosac udaljen skoro kilometar ne izađe na put na suprotnoj strani njive i zaustavi autobus.

Dugo je plakala sjedeći na prvom sjedištu, a suze su kapale na lepršavu žutu haljinicu ostavljajući taman trag.

Njena se priča završavala, upravo kada i moj čas. Djeca su se smjehuljila, jer smo izašli iz planiranog, a ja sam tada naivno mislila da su nešto izgubili. Takvih priča je bilo bezbroj.

Bila je genije za opisivanje ljudi i karaktera, a nadimke koji bi spontano izustila, zalijepila bi za nekoga trajno. Papić Džibo, hemičar, postao je Džiboni, Ereš Stipo, matematičar, Kalođera, otresita nastavnica engleskog Lelača, nastavnik tjelesnog, Dugi…

Njena pedagogija bila je iz neke samo njoj poznate prakse. U mladosti oštra i gruba, prerasla je u zaštitnicu siromašnijih i slabijih đaka. Inkluzija i silni seminari, njoj nisu trebali.

„Softiću, deder sjedi pored Bibića i pomaži mu, iz geografije nećeš odgovarati, pet ti je zaključno!“

Bile su to odluke o kojima se nije raspravljalo, ali na koje se niko nije žalio.

O nepravdi se tiho šaputalo među đacima, neki su jednostavno uvijek bili nagrađivani, a pojedinci čiji je djed nekada davno bio drzak ili grub u večernjoj školi, bili su trajno degradirani. Ipak, na kraju godine, svi kriteriji su nestajali i ocjene su rasle vrtoglavom brzinom.

Disciplina nanjenom času je bila neviđena.

Ušla bi u učionicu i podviknula: „Ponavljaj! Pitam!“

U učionici bi nastao tajac, čulo se samo nervozno šuškanje stranica, a Brančulo bi hladno skoknula do kuće da naloži vatru ili da prostre veš. A slične zadatke iz domaćinstva dobijali su i učenici.

To i nije bio neki problem, jer njen stan je bio u školskom dvorištu.

A onda je stiglo penzionisanje. Neveselo je otišla iz škole i mjesecima čekala isplatu prve penzije. Ona je kasnila, ali rate kredita nisu. Brančulo je bila u dugovima, ne zbog sebe, zbog drugih. Sudbina se tako okrutno poigrala sa njenim srcem koje se nama činilo neuništivim.

Pala je izlazeći iz mikrokreditne poslovnice, skrhana kamatama koje su vrtoglavo narasle.

Poštar je sutradan donio penziju i zaostatke, ali bilo je prekasno.

Na njenom ispraćaju bilo je cijelo selo. Pop nije došao, iako je bio pozvan. Možda mu se činilo neprimjerenim, jer bi bio jedini pravoslavac na toj sahrani.

Bile su hodže, njih nekoliko. Onako, prijateljski, mimo uobičajenih tradicija, čisto ljudski sa par lijepih rečenica, proučio je efendija Munib. Zahvalio joj što je učestvovala u svakoj akciji pomaganja, bilo pojedincima, bilo obnovi džamije. Selo je halalilo.

Dobroćudni, srdačni Gnojničani su napunili jedan autobus, da isprate svoju nastavnicu u Srbiju. Mnogima je to bio prvi put da idu tamo, „kod agresora“ kako je govorila Branka.

Danima sam plakala. Nije mi bilo baš sasvim jasno zašto nisam mogla zadržati suze, čim bih se približila Gnojnici. Iako je već bila otišla iz škole, gubitak je bio poput bezdana.

Prošlo je već desetak godina kako je Brančulo na nekom drugom mjestu, ali njeni nadimci, uzrečice i šale su još uvijek neizostavne u našoj zbornici. Ne znam da li je i ona bila dio projekta „onih anam“, što su došli s one strane Drine u naša bosanska sela „da pogrešno uče djecu“, ali svakako je neizmjeran trag  ostavila na generacijama koje je spominju sa sjetom i osmijehom.

1
Komentari

avatar
1 Comment threads
0 Thread replies
0 Followers
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
1 Comment authors
Dzeko Recent comment authors
newest oldest most voted
Dzeko
Guest
Dzeko

Ja dosasnog teksta