Nakon što je naš portal objavio informaciju našeg čitatelja da su nepoznate osobe ubile nekoliko pasa, oderale im kožu te je ostavili ispred zgrade Općine Lukavac, uspjeli smo dobiti informacije MUP-a Tuzlanskog kantona.
– Da, inspektori PU Lukavac su izašli na to mjesto i utvrdili da se radi o koži ovaca, odnosno o koži od kurbana. Vjerovatno je neko od građana kožu, koju džamije više ne uzimaju od kako je pandemija koronavirusa, ostavio, odnosno bacio tu. Nikako se ne radi o koži pasa. Napominjem da takvo odlaganje ostataka animalnog porijekla nije po propisima. No, to je posao za nadležne inspekcijske službe, pored čijeg vozila su i fotografisane kože, kazala je dežurna policajka u Operativnom dežurstvu MUP-a Tuzlanskog kantona.
Ipak, građani koji su na licu mjesta vidjeli otpad, kontaktirali su nas jer sumnjaju u priču pripadnika PU Lukavac:
–Po meni ovo ne liči na ovčju vunu, ovo je pseće krzno. I to ima ih minimalno 3, naslagano na jednu žicu i “istovareno” pored Opštine, napisao je između ostaloga naš čitatelj u dopisu koji je podigao mnogo prašine u javnosti.
Druga čitateljica se javila i napisala:
–Danas sam bila na licu mjesta. Osjetio se nesnosan smrad, kože nanizane na žici su bile pored auta, približila sam se i poprilično sam sigurna da nije riječ o ovčijoj koži, već da je u pitanju koža pasa, napisala je naša čitateljica i proslijedila nam fotografije, a vi procijenite sami:
Vratimo se na komentar zadužene osobe iz MUP-a TK koja između ostaloga kaže:
To je posao za nadležne inspekcijske službe, pored čijeg vozila su i fotografisane kože.
Načelnik Općine Lukavac se iz nekog njemu poznatog razloga (nije bio ni spomenut u tekstu) našao prozvan i ponovo bez ikakvog povoda napao naš portal uz teške optužbe da pišemo dezinformacije i komentar da nije riječ o psećoj, već jagnjećoj koži.
Delić ni jednom u svom besmislenom i paranoičnom napadu nije napisao da će istragu sprovesti OPĆINSKA INSPEKCIJA, već Tužilaštvo (koje sa ovim slučajem nema ništa), jer Općinska inspekcija treba da utvrdi KO JE ODGOVORAN.
Mi smo u toku dana pokušali doći do portira ili zaštitara Općine Lukavac kako bi ukazali na problem i nesnosan smrad koji ugrožava stanare obližnjih zgrada, te da li vrše video nadzor, ali vrata Općine su bila zaključana.
Na kraju ostaju pitanja:
- Zašto su kožice bačene baš ispred auta Općinske inspekcije i ispod prozora Kabineta načelnika?
- Zar nije bilo druge lokacije u gradu ili općini za odlaganje životinjskog otpada, kada je poznato da je jako teško doći do tog mjesta zbog radova. Zar je slučajnost da to bude baš pored zgrade Općine i auta Općinske inspekcije?
- Zbog čega načelnik ima potrebu svaku negativnu pojavu na Općini Lukavac gledati kao napad na svoju ličnost, čak i kada nije spomenut?
- Zbog čega načelnik nije reagovao na ispad nakon organizovane “Korona zabave” bez poštovanja mjera zaštite, posebno sada kada je na Covid 19 pozitivan i uposlenik kabineta načelnika?
- Šta je demantovano, kada se događaj desio?
- Kada ćemo dobiti odgovore od Općine Lukavac, tačnije Općinske inspekcije, ko je počinitelj ovog gnusnog čina?
Da li je pas, ovca ili jagnje, najbolje da procijenite sami. Kada to može policajac PU Lukavac i načelnik Općine, a ne stručna lica, zašto ne bi mogli i vi?
Mi se izvinjavamo ako je naš čitatelj pogriješio vrstu životinje, ali zar je bitno? Valjda treba da je bitan čin i motiv, a to nam je ostalo nepoznato i niko ne želi time da se bavi.
Napominjemo da su pripadnici vatrogasne jedinice u toku dana uklonili životinjski otpad koji je stvarao nesnosan smrad stanarima obližnjih zgrada, a bio je prijetnja pojave zaraze.
Ma,ovca u vučjem krznu…
Kad jaganjci utihnu
Najbolji”Općinski Tenisač” opet reternira uprazno…
Ovako kaže nauka :”Paranoidni poremećaj ličnosti – Paranoid personality disorder
Prema DSM-IV klasifikaciji ovaj je poremećaj osobnosti obilježen trajnim nepovjerenjem i sumnjičavošću prema drugima u smislu da su njihovi motivi nedobronamjerni. Počinje u ranoj odrasloj dobi i očituje se u raznim situacijama.
Prema ovoj klasifikaciji koja se koristi za dijagnosticiranje psihičkih poremećaja u psihijatriji, ukoliko su kod neke osobe zadovoljena 4 od 7, dolje navedenih kriterija, govorimo o paranoidnom poremećaju osobnosti:
a) Sumnje bez adekvatne podloge da ih drugi iskorištavaju, žele im nauditi ili obmanuti;
b) Preokupiranost neopravdanim sumnjama u lojalnost i povjerljivost svojih prijatelja i suradnika;
c) Nesklonost povjeravanju drugima zbog straha da se ta informacija ne iskoristi protiv njega/nje;
d) U dobronamjernim primjedbama ili događajima traže ponižavajuća ili prijeteća skrivena značenja;
e) Stalno nekome nešto zamjeraju, tj. ne žele oprostiti uvrede, prezir ili štete za koje smatraju da su im nanesene;
f) Primijećuju napade na svoju ličnost ili ugled koji drugima nisu uočljivi i brzo i bijesno reagiraju ili prelaze u protunapad;
g) Često sumnjaju, bezrazložno, u vjernost bračnog ili seksualnog partnera.
Jedno od osnovnih obilježja paranoidnog poremećaja osobnosti jest promjena u načinu razmišljanja koje je obilježeno neumoljivim traženjem skrivenog značenja i tragova kako bi se razotkrila „istina“ iza situacije koja je predočena. Njihova beskrajna potraga uključuje intenzivnu pobuđenost pažnje i neprestano pozorno monitoriranje okoline i svega što nije uobičajeno, a takav način razmišljanja uzima visoku cijenu u smislu psihičke i emocionalne tenzije. Oni se jednostavno ne mogu opustiti.
Paranoidno razmišljanje je obilježeno i nedostatkom fleksibilnosti. Ni najuvjerljiviji argumenti nemaju utjecaja na rigidnost njihova vjerovanja, a osoba koja se upusti u raspravu s njima postat će meta njihove sumnjičavosti.
Osobe s ovim poremećajem imaju izraženu potrebu kontrolirati druge što odražava nisko samopoštovanje a to je srž paranoje. Duboko u sebi osjećaju se slabi, inferiorni i bezuspješni. Stoga se grandioznost i osjećaj posebnosti koji često prezentiraju može razumijeti kao kompenzatorni mehanizam osjećaja inferiornosti. U odnos s drugima ulaze s uvjerenjem da će ta osoba sve uprskati, izlanuti se i na taj način pokazati njegova/njena vjerovanja ( i sumnjičavosti) utemeljenim.
Osobe s ovim poremećajem rijetko kada traže psihijatrijsku pomoć. Kod psihijatra ih dovodi netko iz njihove okoline koji su zasićeni bolesnikovim optužbama, ili dolaze pod pritiskom poslodavca odnosno bračenog druga. Kada i dragovoljno pristanu na proces liječenja uvjereni su da nisu oni ti koji imaju psihičke poteškoće, već da su krivo tretirani i iznevjereni od drugih.
Zbog bolesnikove sumnjičavosti grupna terapija ne bi bila metoda izbora. Liječenje bi se moralo bazirati na individualnom pristupu unatoč golemom izazovu koji se time nameće psihoterapeutu. Kako je glavna početna prepreka izrazito nepovjerenje, prvi korak u liječenju bilo bi uspostavljanje terapijskog saveza s bolesnikom.
Terapeut mora zauzeti stav koji je drugačiji od dotadašnjeg bolesnikoog okruženja, odnosno mora izbjegavati obrambeni stav. Kada se bolesnik malo više otvori terapeut može početi imenovati bolesnikove osjećaje i na taj način mu pomoći napraviti razliku između osjećaja i stvarnosti. Može mu pomoći premostiti pukotine u svom znanju.
U najboljem slučaju ti bolesnici mogu otkriti svoju žudnju da budu prihvaćeni, voljeni i bliski što je povezano s njihovim frustracijama i razočarenjima s ranim figurama iz njihova života.
Autor: Davor Bodor, dr.med. specijalizant psihijatrije”
I jeli sad ende trač partije?