Pročitajte priču Amira Tobudića koji je uspješno završio triatlon ukupne dužine 113 km

1 2.497

Proteklog vikenda, tačnije 14.05.2017. godine u Kotoru je održana triatlon trka Ocean Lava Montenegro 70,3 (Half IronMan), koja uključuje 1,9 km plivanja, 90 km bicikla i 21,1 km trčanja. Trka se održava u okviru Ocean Lava serije u ukupno 12 zemalja.  Učešće na takmičenju uzeo je i uspješno završio jedan od osnivača, prvi predsjednik i počasni član ARK Rerkreativci Tuzla, Amir Tobudić.

Amiru je za ovaj hvale vrijedan podvig trebalo ukupno 6 h i 55 minuta i kako nam je rekao vrijeme nije bilo imperativ, nego je glavni cilj bio da se završi ono što je planirao dugo vremena i za što se spremao od Decembra prošle godine. Epilog je da se nezaboravno iskustvo koje je doživio na ovom takmičenju ne može porediti ni sa jednom od brojnih trka koje je ubilježio do sada.

Uskoro će ARK “Rekreativci” Tuzla organizovati 1. tuzlanski noćni polumaraton o čemu ćemo naknadno pisati.

U nastavku pročitajte kako je to sve izgledalo iz Amirovog ugla:

“Iako samo imao najboljeg mentora našeg Mladena Nedića, koji mi je sve ispričao i rekao šta me čeka, nikada se ne možete spremiti 100% na ono što vas čeka. Tako je vjerovatno i bolje da, sami prođete kroz pakao i nazad do cilja, te da onda uživate u pobjedi samog sebe.

Ovdje nije pitanje pobjeđivanja ili gubljenja, ovdje je pitanje strasti i izazova, da li to imate u sebi, da li ste živi da se usudite da sanjate nešto više od onoga što svi imamo u našim konfornim zonama, te da se izađe iz istih. Ja sam sanjao i evo san mi se ostvario,  i sanjaću i dalje

Dolazak u Kotor 12 maj, petak, smještaj i odmah na biciklo 50km sa predivnim ljudima Ismirom, Tomom, Jelom, Demirom, da se upoznamo sa stazom za nedeljnu utrku. Subota 13. maj check-in mog vjernog partnera Shiv-a, bicikla koje me je super podržalo na mom putu na ovoj utrci, zatim zadnji trening plivanja i upoznavanja sa morem, da se vidi kako i šta me čeka, a čekalo me je puno. U nedelju u 7h, start utrke.

Nedelja, D-day, start utrke u 7h, rano ustajanje u 4h, dobar odabir doručka i priprema suplementacije koja je ključ pored dobre pripreme i napornih treninga u protekla 4 mjeseca (800km bicikla, 350km trčanja i 72km plivanja, ukupno 1222 km treninga), čeličnih živaca i jake glave. Muzika i ugođaj nevjerovatni, 400 nasmijanih ljudi čeka start uz nezaboravno glasne Led Zeppelin i pjesmu Ramble On, koja svojim tekstom upravo govori šta nas čeka, Ramble On, Now si the Time, The Time is Now!

Start, ulazim u vodu koja ključa, oko mene tuđe noge, ruke, svi plivaju kao sumanuti, pokušavam se obuzdati i uhvatiti svoj ritam o kojem mi je toliko pričao Mladen. Teško mi ide, kroz glavu kao raketa dolazi najgora misao ODUSTANI, IZAĐI IZ VODE, GDJE IDEŠ!?

Polako hvatam dah, kontrolišem svoje misli, tijelo, sebe, idem dalje, metar po metar, plivam, dišem , odmaram, a pored mene ogroman brod stoji, kruzer na kome stoje ljudi, mašu nam, navijaju, bodre nas. idem dalje novi cilj, do sljedeće bove i tako ponovo ukrug, još 2 kruga. Usput sam skrenuo sa prave putanje, jer u vodi se vrlo lako gubi orijentacija i sve što vježbaš u idealnim uslovima bazena kada uđeš u otvorenu vodu pada u vodu, kakav simbolika zar ne, sve pada u vodu.

Ne gledam na sat, znam da sam tu blizu. Prilazim na 200m od cilja, glasno bodrenje i muzika super ekipe i dragih ljudi na obali. Ubrzavam i pokušavam izaći iz vode, padam ponovo u vodu, jer noge ne osjećam, kao da sam ih usput izgubio. Pomažu mi da stanem na noge. 1-2 minute stojim i radujem se. Uspio sam, polako hodam ka tranzicijskoj zoni gdje se polako, al baš polako skidam i uzimam opremu za sljedećih 90km. Tu me čeka moj vjerni drug Shiv, moje biciklo. Napuštam zonu i odmah desno me čeka brdo koje trebam odmah da savladam, noge se polako vraćaju na staro. Hvala Ziji Gafiću koji mi je pokazao dan prije kako da pripremim biciklo sa najlakšim prijenosom, ovaj trik mi je puno pomogao da krenem sa biciklom uz prvi uspon.

Uzimam gel, jedem komad najbolje okrepe na svijetu, gurabija od kiselog pekmeza koju je spremila majka Nezira, od mog brata Mičija. Hvala još jednom, puno mi znači tvoja podrška, pomoć i svi zajednički treninzi koje smo imali skupa, hvala.

Vozim 90km najljepšom stazom kojom sa ikada vozio, uz more i planine.  Dobro mi ide, 6 uspona koji nikome nisu prijali, ali sve ide dobro, možda i previse dobro. Već mi se misli malo po malo bacaju na vrijeme, kada i koliko će mi trebati da prođem kroz cilj gdje me čekaju moji najdraži, moja supruga Selma i moja dva cara Omar i Arun, kojima posvećujem ovaj svoj poduhvat.

Super ekipa usput, okrepe, ljudi, navijači, sve je bilo vrhunski, ja za bolje ne znam. Završavam biciklo 90km, ponovo dolazim u tranzicijsku zonu, ostavljam Shiv.a, zahvaljujem mu na super vožnji koju smo prošli skupa. Drugi puta ćemo brže sigurno. Uzimam opremu za trčanje i od tog momenta kreće utrka, još samo 21,1km.

Trči se uz more, prekrasna obala, ljudi koji navijaju i okrepe svakih 1,2 km.  Svega ima usput, fokusiran sam, imam osjećaj da mogu sve, trčim ujednačeno dobrim tempom.  Usput sam dao peticu svakom djejetu koje sam sreo. Djeca zrače energijom, njihov iskreni osmjeh me je dodatno napunio. Idem dalje, gledam gdje su moji najdraži, nema ih, čekaju me na cilju siguran sam i jedva čekam da ih vidim i zagrlim. Emocije me doslovno prekrivaju. Na stazi srećem svoje drage prijatelje Jelu, Ziju, Demira, Nikolu, Darija i Ismira, trče skupa. Još malo i moji su, stići ću ih siguran sam. Na 12km stižem Ismira i donosim odluku da idemo skupa do kraja. Njemu je prvi polumaraton i već pomalo hoće da hoda, umjesto da trči. Bodrim ga, idemo dalje, okrećemo 15km skupa na uzvišenju, nimalo lako nakon 6h aktivnosti. Moj Garmin doslovno ludi, upozorava me na distance, kaže što je previse, previse je Amire.

Dolazimo na 20km, izlazimo na domet cilja, te odlučujemo da prohodamo nekih 400m i onda da utrčimo u cilj. Tako je i bilo. Gledam gdje su moji najdraži. Ugledam ih u cilju, želim da poletim. Ulazimo u cilj, grlim sinove Omara, Aruna, Selmu, ljubim ih sve, emocije me kidaju. Sreća imam naočare jer suze samo teku. I evo i ovog momenta dok ovo pišem, teku, neka teku, jer ovo je golemo što sam uradio, ponosam sam na sebe i svoje nadraže, na moju trkačku braću Mladena, Fuada, Mičija, Edu, Adu, Rimeta. Mileni kraljici iz Beograda hvala na super Erdinger TT opremi, Mirsi i Amiru iz M-Bike Shopa koji su mi pripremili Shiv-a za utrku, ekipi iz Gira: Zoka, Emir, Dino. Hvala svima, bez vas bi sigurno bilo puno teže na mom putu ka cilju

Nakon završetka utrke,  znam samo jedno nakon ove utrke i iskustva kojeg sam proživio. “Drugi put ću pametnije” što bi rekao Džiboni, sigurno. Cilj za 2018., je još jedan HIM 70,3 u augustu 2018. u Austriji, i možda, možda IronMan 140,6.”