Pročitajte pobjedničku priču: Lukavčanin Nedžad Husic pobjednik književnog natječaja “Susreti Zije Dizdarevića”

45 minute čitanja
2
0

U Fojinci je održana Književno–kulturna manifestacija “Susreti Zija Dizdarević” na čiji konkurs su pristigle 82 kratke pripovijetke autora iz BiH, Hrvatske i Srbije.
Mladi pisac Nedžad Husić iz Lukavca pobjednik je ovogodišnjeg književnog natječaja sa pričom “Božije ukazanje Pijetru Salvatoreu”. Predsjednik žirija prof. dr. Edin Pobrić rekao je da je stručni žiri imao zaista težak zadatak za odabrati tri najbolje priče.

husic11
“Sistem događaja u vremenu u ovoj priči od početka do zatvaranja traje onoliko koliko omogućava samu priču da bude ono što jeste, a najveća njena vrijednost unutar tog vlastitog ispripovijedanog svijeta je ono odvajanje bitnog od nebitnog, nužnog i slučajnog. Priča se šeta u dvije atmosfere; pripovjedač je iz Bosne malo otišao u Marqesov Macondo, pa se prošetao malo do Bulgakova i njegove đavolijade. Priča je uspješno napisana i zasluženo zauzima prvo mjesto,” izjavio je predsjednik žirija Edin Pobrić.

unnamed
“U Americi mlijeko donese na prag” naziv je pripovjetke za koju je Aljoša Ljubojević iz Bijeljine dobio drugu nagradu, a Jagoda Iličić iz Tuzle dobitnica je treće nagrade za kratku priču “S druge strane ožiljka”.

O najboljim pričama o dodjeli nagrada na ovogodišnjoj manifestaciji “Susreti Zija Dizdarević” odlučivao je tročlani žiri u sastavu: Hadžem Hajdarević, Josip Mlakić i Eldin Pobrić.

Nagrađenu priču objavljujemo uz autorov pristanak:

BOŽIJE UKAZANJE PIJETRU SALVATOREU

I jesi li dobio to što si želio
– baš tako – od ovog života?
Jesam.
A što si želio?
Nazvati se voljenim, osjetiti se
voljenim na zemlji.

Raymond Carver, Zaostali fragment

Pijetru Salvatoreu Bog se ukazao dvaput u posljednja dvadeset i četiri časa.

Jučer popodne, kada je sunce počelo sve više izduživati sjenke na brežuljkastoj sicilijanskoj zemlji, vraćao se kući sa plantaže narandži. Ruku vječito mirisnih na ovo agrumsko voće i položenih na svoje štrkljaste noge, sjedio je na ogoljenom sjedištu minibusa, umoran i dišući sporo, ujednačenim ritmom. Zrak se provlačio kroz poluotvoreni šiber ispred i ugodno pirkao po njegovom mršavom dvadesetosmogodišnjem licu. Želeći da ima što bolji pregled s kim dijeli prostor ovog dotrajalog vozila, Pietro je sjedio na sredini zadnjeg sjedišta koje je podsjećalo na staromodni kauč.

Na svom putu prema dolini gdje je ležao gradić, minibus se zaustavio iza druge krivine, da bi pokupio nove putnike. Drhtaj nestrpljivog iščekivanja prostrujao je Salvatoreovim tijelom, i premda je napolju bilo plus trideset, a u vozilu sigurno još koji stepen Celzijusov više, osjetio je blagu studen u predjelu rebara. Nema je. Ovaj put nije ušla i osjetio se iznevjerenim i izigranim, iako na to nije polagao nikakvo pravo. Nije čak znao ni kako se zove, a kamoli neku konkretniju i korisniju informaciju o njoj. Mogao je samo pretpostaviti da radi na nekoj od susjednih plantaža tu u blizini.

Već dva i pol mjeseca, otkako radi kao sezonski radnik na plantaži, svakog radnog dana ona uđe i sjedne jedno sjedište ispred njega, s lijeve strane tako da on bez ikakvih problema može vidjeti njeno lice iz profila kad se okrene nadesno i posmatra divni sicilijanski krajolik s čarobnim, bijelim vrhom Etne u pozadini. On već napamet zna svako ispupčenje i krivinu na njenom preplanulom mladom licu. Orlovska zaobljenost i tankoća njenog nosa, sa odsustvom smiješka na usnama, daju joj notu sakralne ozbiljnosti zbog koje joj se još uvijek nije usudio obratiti. Njene krupne oči boje narandžinog lista nikada ga nisu udostojile pogleda, čak ni onda kada su šarale naokolo da potraže slobodno mjesto, iako ih je u njegovoj blizini uvijek pozadi dostajalo barem četiri.

Salvatore bi u najvećem dometu imaginacije često poželio da je bubamara što polagano ide od njenih naizgled nježnih prstiju preko nadlaktice do koščatih ramena, a onda sasvim polagano, prateći modre i tanke vratne vene, sve do jastučasto mekih obraza. Zatim bi se Salvatore-bubamara spustio na njene usne i tu počivao u jednom vječnom poljupcu.

Takva i slične sanje dešavale bi se uvijek kada bi je ugledao dok ide prema njemu i smješta se. Kada bi mu okrenula leđa i ukočila se kao da boluje od fibrozitisa, sanjarije bi prešle u pretpostavke i pitanja o čemu razmišlja dok se vozi, s pogledom tako dalekim i praznim. Da li je zadovoljna svojim poslom na plantaži? Da li voli miris narandži ili ih prezire kao i on? Da li je žrtva šefovog seksualnog ili nekog drugog uznemiravanja pa zbog toga taj neodređen sjetno-zabrinuti pogled? Možda je šef dobričina koji joj svake sedmice uredno isplaćuje plaću, ponekad dajući i bonus, ali zato ima muža alkoholičara koji propije sve njene zarađene pare, i više. A možda ih i prokocka uporno se kladeći na sicilijanske fudbalske klubove koji u borbi za Scudetto tradicionalno već deceniju ne mogu ništa klubovima sa sjevera zemlje. Možda ima bolesnu majku za koju brine da ne umre dok ona nije tu. Jedino bi ponekad pomislio: a možda je jednostavno usamljena kao i ja?

Minibus se zaustavi ispred uskotračne pruge. Rampa se uz zvučnu cin-cin signalizaciju poče polako spuštati, dok je nezainteresovani čuvar putnog prelaza lijeno okretao pedalni mehanizam za spuštanje. Voza nije bilo na vidiku i vozač minibusa mu prvo ljubazno, a zatim razdražljivo reče da podigne rampu i ne zadržava ih uzalud. „Pobogu, i puž može proći dok voz naiđe.“

Željezničar odgovori: „Moram i ja nekako da zaradim plaću. Pih!“ Zatim se odgega do metalne kontejner kućice i sjede u hlad na kožni tronožac te zubima otvori bocu piva i ispljunu čep najmanje metar od sebe, potpuno ignorišući sada već sve učestalije i glasnije psovke vozača i putnikā.

Za razliku od drugih, Pietro Salvatore je izgledao sasvim spokojno kao da je odrástao na  zakrčenim ulicama Palerma gdje su saobraćajni zastoji neupitni kao smjena dana i noći. No u dubini sebe osjećao se prazno, pogubljeno i beznadežno.

Malo se pomjeri udesno nastojeći se zakloniti od sunca i shvati da je danas primio plaću, jer ga tvrdoća novčanika u stražnjem džepu podsjeti na to. Automatski pomisli na dona Patriziju, svoju majku koja ga ovog dana očekuje srdačnije nego inače, spremajući mu knedle od pirinča, njegovo omiljeno jelo, ali bez soli. Mrzio je Patrizijinu tobožnju ljubaznost iza koje se nesumnjivo krila pohlepa prema njegovom novcu. Cijelog je života radio za nekoga, kao dječak se nije mogao skoro nikada igrati sa svojim vršnjacima zato što je morao da radi naporne fizičke poslove kada god bi bilo neophodno. Često su ga vršnjaci smatrali nedruštvenim, čudakom, ne znajući da je tako morao odmjenjivati oca koji se devedesetih godina kao vojnik mirovne misije UN-a uputio u Bosnu. Tamo je upoznao jednu Bosanku, skoru udovicu, vjenčao se s njom i ostao da živi u nekadašnjem rimskom Salinesu, to jest sadašnjoj Tuzli, gradu soli. Tada se Pietro, sa nepunih sedam godina i sa ne baš smislenim razlogom, ponosito zarekao sam sebi da više nikada neće jesti zasoljena jela. Zbog nedostatka joda imao je blagu gušavost, hladne ruke i stopala i katkad iznenadne grčeve u mišićima.

Voz još nije prošao i Giacomo, čovjek koji zajedno s Pijetrom jedini nije psovao, najkrupniji među njima i sa kratkim fitiljem tolerancije, mirno izađe iz vozila i uputi se prema željezničaru. Salvatorea iz otupjelosti svijesti povrati još veća vika i on pomisli da Giacomo ide samo mokriti u montažni WC pokraj željezničareve kućice. Možda mu je neprijatno odmah pored autobusa jer se u njemu nalazi i nekoliko žena. Ali dobrica Pietro Salvatore pogrešno je rezonovao: željezničar je primio kroše posred lica i strovalio se na leđa kao netom posječeno stablo. Giacomo zatim priđe do rampe i poče je podizati rukama, ne okrećući mehanizam, sve dok autobus ne mogaše proći, što naposljetku bijaše propraćeno trubljenjem vozača i ushićenim uzvicima svih putnika osim, naravno, dobrice Salvatorea.

Zgrožen primitivizmom prisutnih i oneraspoložen skorim susretom s majkom, Salvatore odluči da izađe na sljedećoj stanici – na kojoj ulazi djevojka o kojoj neprestano misli – pored koje se u neposrednoj blizini nalazi konoba izgrađena sva od kamena. Namjerio je popiti nekoliko čaša vina da bi se na taj način po prvi put u životu pokušao osloboditi tuge što mu je odjednom postala nesnosna kao noćna zubobolja. Potajno se ponada da bi ona mogla svratiti u San Bernardo, ali odmah odbaci tu pomisao, uvjeravajući se čvrsto da djevojka poput nje ne zalazi na takva mjesta i da više preferira lagodne šetnje gradom i odlazak u kafiće. Konoba San Bernardo, poznata po ukusnim zakuskama i raznim vrstama kvalitetnog vina, dočekala ga je raširenih ruku i zagrlila prijatnom svježinom gustog hlada debelih kamenih zidova.

Osim konobara u bijeloj košulji, što je okrenut leđima mehaničkim pokretima prao sudove, Salvatore spazi ugojenog mačka koji je lijeno drijemao glave spuštene na ispružene prednje šape. Nikoga više nije bilo.

Pošto se prvi put obreo na takvom mjestu, Salvatore sjede za drveni šank, smatrajući da je tako najispravnije pošto ne bi bilo u redu da zauzme stol za četvero. Nikoga ne čeka, a možda će se konoba ubrzo ispuniti ljudima i bit će im potrebno dodatnog prostora. Osim toga, nije navikao na ležerno i spontano upoznavanje sa drugim ljudima.

Konobar ga pozdravi uljudno i upita šta želi naručiti. „Bokal vina, molit ću lijepo“, odgovori mu nervozno i osvrnu se prema izlaznim vratima kao da bi baš u tom trenutku mogla naići njegova majka i izgrditi ga kao nevaljalog dječaka, zatečenog u krađi slatkiša.

„Hoćete li možda nešto da pojedete?“, upita konobar još učtivije jer je šestim čulom osjetio u njemu naivnu i platišnu žrtvu.

„Zelenu salatu i sicilijanski sir, molim. Za početak…“

Konobar se teatralno nakloni i poput tango plesača načini dva koraka natrag. Zatim odškrinu drveno prozorče kuhinje i izgovori narudžbu. Priđe do šanka i stavi vinsku čašu ispred gosta, prethodno diskretno provjerivši nema li na njoj slučajno kakva mrlja, te iz orošenog staklenog bokala natoči je skoro do vrha.

Ovaj mu zahvali i popi prvu čašu naiskap, pri tome se stresajući i praveći gadljivu grimasu poput bebe kojoj varkom daju da prvi put kuša limun. Konobar pođe da natoči opet, ali dobri Salvatore samo odmahnu rukom i izjavi da za tim nema potrebe kad to može učiniti i sam. Ispijanje vina išlo je tako glatko da je pri kraju treće čaše podrugljivo pomislio da ga u ustima magijski pretvara u vodu, da na jedan način udara kontru Isusu, ali momentalno je odbacio tu bogohulnu misao.

Najednom je postao svjestan da je njegov život samo njegov i ničiji više, da ne mora nikome polagati račune, posebno svojoj posesivnoj majci. U njemu su se smjenjivali zadovoljstvo sadašnjeg trenutka i žal za svim propuštenim godinama života za koje je imao osjećaj da ih je potrošio uludo, živeći samo da udovolji majčinim prohtjevima.

Nije imao nikakav pojam o tome koliko je sati kada je u konobu ušetao čuvar putnog prelaza s kapom u ruci i okrvavljenom maramicom pritisnutom na usta. Kretao se opreznim i proračunatim koracima kao da silazi niz stepenice u mrklom mraku, jer ga je alkohol, ispijan na jakom suncu, već poprilično svladao. Konobar ga odmjeri sasvim indiferentno, što Pietro u svojoj poprilično pomućenoj glavi protumači kao pogled prepoznavanja uobičajenog i redovnog gosta.

Drugi gost sjede također za šank, na metar lijevo od Pijetra koji je počeo jesti sir, okrenuvši glavu na drugu stranu i potpuno ga ignorišući. Pietro pogleda u mačka i iznenadi se kada mu ovaj namignu lijevim okom kao da razumije njegovu nelagodu i nezadovoljstvo uzrokovano pojavom novog gosta. Baci mu komad sira u znak pažnje, ali ovaj samo onjuši i nastavi da ga prodorno posmatra svojim zelenkastim očima iz kojih je isijavala skoro hipnotizirajuća aura.

Novi bokal vina bio je pred Pijetrom. Ovaj put vino je bilo još tamnije, ukusnije i svojom gustoćom podsjećalo je na cijeđeni sok od kupine.

„Živio!“, ču otegnuti glas željezničara, čija se glava blago ljuljala kao klatno na starom zidnom satu. Salvatore se okrenu na jedvite jade i usiljeno podiže skoro praznu čašu. Krajičkom oka ugleda njegovo tamno i podbulo lice s modrom i otečenom usnom, što je bilo posljedica Giacomovog krošea. Pijanac samosažaljevajućim tonom poče da prepričava današnji događaj, kao da se pravda zbog lošeg, neuobičajenog izgleda, a Pietro je šarao očima i jedva čekao da ušuti. Istovremeno je nastojao da punom koncentriranošću sanjari o djevojci iz minibusa. Kada bi neposrednije pogledao u pijanca, učinilo bi mu se da se njeno lice stapa s njegovim, da je samo neka grublja i muška varijanta, ali sa istim krupnim i pitomim očima.

Poslije nekoliko netremičnih ispitivačkih pogleda uplaši se pomisli da halucinira i blagim naklonom se ispriča sapatniku, gestikulirajući da mora hitno u toalet. Kada je ustao, shvatio je koliko je pijan, koliko su mu noge otežale i ukočile se kao da je satima čučao u nezgodnom položaju.

Odgega se do toaleta, pri tome nesmotreno zakačivši jedan nogar stolice što se nalazila ispred. Ušavši unutra, poče da mokri s olakšanjem, udišući neizbježni vonj mokraće, izmiješan sa oporim isparavanjem dezinfekcijskog sredstva na bazi solne kiseline. Nad lavaboom opra ruke i poče da se pljuska hladnom vodom po licu i da sporim, ali čvrstim pokretima masira vrat. Pogledao se u ogledalu, bio je blijed kao anemičar, no sebi zapravo nikada nije izgledao tako lijepo i privlačno. Međutim, lebdeći balon samopouzdanja, odignut tek nešto malo iznad zemlje i za koji je bio prikačen, odmah puče i on se spusti na zemlju kada pomisli na djevojku iz minibusa.

Vrativši se na svoje mjesto, spazi da konobaru nema ni traga, željezničar je, pak, spustio tešku glavu na šank, dok mu je sa brade visila izdužena bala od povraćotine. Mantrao je riječi: „Carmela, Carmela, šta ti radim? Aj Carmela, aj Carmelita!“ Najednom je zaspao ili se onesvijestio.

„Hej, Pietro!“, ču da ga neko doziva. Pietro se okrenu u pravcu izvora zvuka, ali ne ugleda nikoga. Uznemireno potegnu jedan kamilji gutljaj i, protrljavši oči kao iza sna, osvrnu se oko sebe. Čak se nagnu i preko šanka.

„Ovamo, pogledaj dolje.“

Pietro poskoči sa stolice kada shvati da mu se obraća mačak nakostriješenog krzna iz kojeg je isijavala zagonetna svjetlost. Pođe da nešto kaže, da se pobuni i suprotstavi ovoj, moguće je, suludoj opsjeni, ali glas ga izda negdje na pola daha.

„Nemoj da se plašiš. To sam ja, Bog. Neću ti ništa, ne brini.“, reče mačak ili Bog, ovisno o percepciji, i hitro skoči da sjedne na šank. Sjede na stražnjicu, proturivši rep između stražnjih nogu, i osloni se na prednje, elegantno kao dama koja se sunča na molu i posmatra purpurni zalazak sunca.

„Kako je to moguće? Ovo nije stvarno!“, zamuca Pietro i poče preplašeno mlatarati rukama kao da tjera roj nevidljivih muha, što je za konačnicu rezultiralo obaranjem i razbijanjem vinske čaše o patos.

„Kakvo je to glupo pitanje? Pa ja sam Bog, tvorac svih stvari, i živih i neživih. Kao što vidiš, mogu da mijenjam obličja, odnosno da ulazim u sve tvari koje su samo manifestacija jedne iste tvari od koje je ovaj kosmos sačinjen. No, da ne pričam o tome sad, imam i drugog posla za koji časak…“

„Dobro, ali šta želiš od mene?“, zavapi Pietro skoro plačljivo. „Ja sam uzoran kršćanin…“

„Ne, ne, ne“, reče sagovornik niječno odmahujući glavom, „opet pogrešno pitanje. Ono pravo glasi: Šta želiš ti od mene? Uzgred, opraštam ti što si večeras pomislio da možeš pretvarati vino u vodu.“

„Kako to misliš?“

Ovaj frknu kao da ne može da vjeruje da ima takvih spororazumijevajućih ljudi. „Koja je tvoja želja? Ispunit ću ti je!“ I onda podiže prednju desnu šapu kao da se zaklinje na dato obećanje.

Pijetru nije trebalo mnogo da promisli i odmah ispali: „Da mi je da bar osjetim toplinu njene ruke, da je držim za ruke pa makar istog trena i umro. Da je zagrlim, da je…“

„Koga to?“, prekinu ga i nakosi glavu zaškiljivši na jedno oko, potajno se plašeći da bi mu svojim detaljisanjem mogao oduzeti dragocjeno vrijeme.

„Djev…“, pođe da odgovori Pietro, ali ovaj ga ponovo prekinu i poče da se vragolasto smije iskezivši oštre zube i potpuno zatvorivši oči. „Carmelu! Znam! Djevojku iz autobusa. Ovaj alkos ovdje joj je otac“, dovrši misao pokazujući na komiranog željezničara.

„Carmela!“, uzviknu Pietro i pljesnu šakama. „Carmelita! Hvala ti, maco… ovaj, Bože! Hoćeš li…“, ali nije uspio dovršiti pitanje jer sagovornik, koji je sada poprimio apsolutno obličje sasvim obične mačke, samo mu namignu lijevim okom i siđe sa šanka pa se zaputi prema izlazu, trčeći znatno brže nego što je to uobičajeno za ovu vrstu životinje.

Pietro Salvatore je sjedio skamenjeno kao da se ovaplotio u helenski kip, potpuno zaboravivši na skoro pun bokal naručenog vina, pitajući se da li je sve to uobrazilja. Nije ni primijetio da ga konobar oprezno tapše po ramenu, ponizno tražeći da naplati račun i izvinjavajući se jer mora da zatvori konobu. Čak nije primijetio ni kada je pijani željezničar napustio prostoriju.

Sljedećeg jutra Salvatore se probudio suhih usta i sa nesnosnom glavoboljom koja ga je prikivala za krevet, osjećajući se bunovno kao da se tek probudio iz jake anestezije i pokušavajući da se bar malo prisjeti kako je sinoć došao kući nakon zatvaranja konobe. Sve to bilo je nemoguće dokučiti u maglovitim predjelima njegove svijesti kojima je trebalo dosta vode i vitamina kako bi se razbistrili.

Iza odškrinutih vrata njegove omalene sobe strijeljala ga je majka ljutitim pogledom, prije toga namjerno praveći što veću buku lupanjem lončića i ostalog metalnog posuđa. U tome se krila svjesna osveta za nepojedeni ručak, uzaludno utrošeno vrijeme za pripremu i njegov uzaludno propijen novac.

Prvi put ne obraćajući pažnju na nju, okrenuo se na drugu stranu prema natkasni i otvorio polulitarsku bocu vode koja se na visokoj sobnoj temperaturi poprilično ugrijala i skoro da je bila bljutavog okusa. Nalaktio se i eksirao cijelu bocu, a onda lavovski podrignuo i umalo povratio.

„Zakasnit ćeš na posao“, odsječno reče dona Patrizia i zalupi vratima tako jako da je ikona svete Rozalije skoro spala sa zida. Salvatore pogleda na sat i izračuna da ima još samo desetak minuta do polaska minibusa, zato skoči plahovito i stade da se odijeva, žaleći duboko u sebi što nema vremena da se istušira.

Kada je ušao u minibus – prethodno se prepirući s mrzovoljnim vozačem jer nije imao mjesečnu kartu zato što je izgubio novčanik (ili mu ga je ukrala dona Patrizija) – smjestio se na zadnje sjedište, no ovaj put ne na sredinu, već skroz desno, računajući da će tako još bolje vidjeti Carmelu i da će izbjeći eventualno zaudaranje na znoj i alkoholna isparavanja iz tijela. Saznavši sinoć ko je njen otac, postao je uvjeren da Carmelita ne podnosi alkohol. Osim soli, odlučio je, nikada više neće kušati ni kapi alkohola.

Adrenalin je u njemu polako rastao kako se autobus približavao stanici na kojoj će ona ući. Glasovi saputnika, koji su prepričavali Giacomov kroše i slavili ga kao novog Paulieja Malignaggija, počeli su da ga nerviraju. Cijelim bićem naklonjen principu ahimse, nikada nije opravdavao nasilje, a sad mu je ismijavanje željezničara još više smetalo. Šta ako on postane moj punac, pomisli naposljetku.

Minibus se zaustavi i unutra kroči Carmela, obavijena aurom krepkosti, i Salvatore ugleda kako se prvi put smiješi, a njegov pogled usmjeren prema njoj bio je kao suncokret koji prati sunce na horizontu, uporno i izvan vlastite mogućnosti kontrole. Ima nečeg božanskog u tom smiješku, pomisli, i odmah se sjeti razgovora s Bogom.

Carmela ga samo okrznu pogledom, smještajući se na svoje uobičajeno mjesto, a on se ipak usudi da joj blago klimne glavom u znak pozdrava. Nije bio siguran da li mu je uzvratila. Njena ramena bila su opuštena, glava okrenuta udesno tako da ga je mogla vidjeti krajičkom oka i to je bio čisti znak da joj se obrati direktno. Ali dobri i ne tako hrabri Pietro Salvatore oklijevao je poput plivača akrofobirača koji se iznenada našao na skakaonici, odgađajući taj trenutak iz minute u minutu, nervozno brišući svoje oznojene dlanove o kratke hlače i smišljajući u konfuznoj glavi najbolji ulet.

Tada mu sinu da će prokomentarisati nešto o pruzi ili kako bi volio da se vozi u vozu, pretpostavljajući da ona voli vozove. Srećom, saputnici su prešli na temu sinoćnjeg fudbalskog derbija između Napolija i Palerma. Valjda se više neće vratiti na njenog oca jer to bi moglo da je uznemiri i pokvari sve planove.

Pruga se nalazila pedesetak metara ispred njih, rampa je bila podignuta, kontejner kućica nalazila se s lijeve strane. Pietro je akumulirao posljednje atome hrabrosti, svesrdno se moleći u sebi da saputnici ne počnu komentarisati željezničara ukoliko ga vide, pošto su se svi okrenuli na tu stranu, pa čak i vozač.

Kada se približiše pruzi, vozač malo uspori da bi sačuvao amortizere preko odignutih šina.

„Hej“, izusti napokon Pietro, kojem je vlastiti glas u tom trenutku zazvučao strano, ali samouvjereno. Carmela se odmah okrenu prema njemu, širokog osmijeha kao da je to cijelog života očekivala. A onda vrisnu iz sve snage!

Voz, koji je dolazio zdesna, zakači samo zadnji dio minibusa, samo djelić, ali dovoljno snažno da se vozilo zanese za devedeset stepeni i potom brzo prevrne na lijevu bočnu stranu. Karoserija se iskrivila, stakla su popucala od siline udara, jedan oveći komad presjekao je karotidnu arteriju na vratu Pijetra. Ostali putnici su manje-više prošli bez težih i po život opasnih povreda, ali su i dalje – završivši u neobičnim položajima i poneki jaučući – ostali nepomični zbog zadobijenog šoka.

Carmela, koja je dobrom Pijetru bila najbliže, i fizički i duhovno, razbila je glavu i iščašila desno rame. Njihova tijela, sasvim slučajno ili uplivom Božije providnosti, našla su se jedno pokraj drugog; ona je držala svoju lijevu ruku ispod njegove glave i posmatrala ga smiješeći se šarmantno i utješiteljski u isto vrijeme.

Pijetru Salvatoreu čula su sve više slabila, od gubitka krvi sve manje je vidio na oči, ali na kraju – osim osjeta topline njene ruke na krvavom obrazu – posljednje što je ugledao bile su Carmeline pitome krupne oči od kojih mu je jedno saučesnički namignulo. I Salvatore je potom shvatio sve, da bi nakon nekoliko sekundi umro nikada sretniji u životu.

Nedžad Husić

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala SodaLIVE.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal SodaLIVE.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara SodaLIVE.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

2 Komentara

  1. Noviii

    29. Novembra 2016. at 16:08

    Iskrene čestitke i svaka čast!!!

    Reply

  2. Milenko Blagojević

    30. Novembra 2016. at 23:55

    Ima u Lukavcu mnogo više Maconda i Palerma,
    nego u Kolumbiji i na Siciliji.
    Ima i “rundavih mačaka” koji mogu skoknuti i
    do “neba” kako bi i samog svevišnjeg izvaćarili.

    A, ima uLukavcu i rampa koju mnogi “zaobilazi” k'o čunjeve
    u lukavačkoj kuglani.
    Zato treba paziti kad se prelazi ćiza , da se ne “naskrada”…

    P.S. Oprosti, Nedžade, što me je tvoja mehka i tanana priča ,
    da tako kažem, re-asocirala.
    Obradovalo me je što i u Lukavcu ima” pukovniku” tko da piše.
    Čestitam ti što si postao laureatom književnog natječaja
    koji nosi ime našeg slikara bosnjačke duše i čaršije , Zije Dizdarevića.

    Reply

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Preporučujemo

Večeras u Tuzli: Promocija knjige Lukavčanke Selme Mehanović

Nakon nekoliko promocija održanih u saradnji sa Udrugom Aldo iz Slavonskog Broda, a u okvi…