Lukavac: Životna priča i nedaće pjesnikinje Anđelke Spasojević

5 2.853

Anđelka Spasojević, rođena je 1959. godine u Kakmužu, opština Petrovo. Danas je sa suprugom nastanjena u Tumarama:

Sami smo svoje gazde, plate nemamo, a radi se vazda.. počinje svoju priču gospođa Spasojević i nastavlja:

Još od malena, bila sam nestašno i radoznalo dijete. Većinu vremena provodila sam vrijeme pored starije populacije. Obožavala sam da slušam njihove životne priče, o našim običajima i tradiciji. Bio je to život zlatnog doba, kada su stariji znali kako dijete zadržati pored sebe, bez čokolada i bombona… recitovali su i pjesme koje sam “pila” u jednom dahu.

Kaže da je još u školskim klupama zavoljela pjesme pjesnikinje Desanke Maksimović i da nikada nije mogla ni zamisliti da će se baviti pisanjem:

Kada sam bila zaljubljena djevojčica, pisala sam stihove, ali ih nikada nisam sačuvala. Tada nisam mogla ni sanjati da ću u životu da se bavim njima a oni sa mnom. Samo je, Bog znao da će se to desiti i kada i to sa razlogom. Početkom oktobra 1992. godine u jednom danu u kratkom vremenu, napisala sam tri pjesme koje su došle niotkud i bez razmišljanja. To je bio dar od Boga. Od tog dana do danas, aktivno pišem poeziju. Do sada sam objavila šest knjiga: “Pola pjesma, pola priča”, “Pjesnika samo djeca vole”, Vragolanke”, “Kada progovori ranjena duša”, “Iskra u pepelu” i “Ožiljci života”.

Anđelka kaže da život na selu nije nimalo lak, posebno ako si povratnik:

Život na selu nimalo nije lak. Ne živimo kao i sav normalan svijet, nego kao povratnici. Negdje između 1995. – 1999., izgubismo status građanina, tužno, ali idemo dalje onako kako se mora. Radni dan na selu, nema vrijeme, često se desi da traje i više od 24 h. Ili je to samo kod mene. Mora se u kući biti domaćica, izaći na njivu da bi se obezbijedila hrana, otići u šumu brati gljive da bi se zaradila koja markica i dala državi koja samo traži, a ne umije ništa da ponudi. Npr. povratnik sam na prijeratno ognjiste od 1999. god. da je država imalo o meni mislila, do danas sam mogla i penziju zaraditi. Ali, šta je tu je, idemo dalje, jer se ja kao vječiti optimista nikad ne predajem. U mojim radnim danima, pored svih poslova koje obavljam, nađe se i koji stih, pjesma ili više njih. Ne zavisi od mene, nego od Njega. Ja pjesme nikada ne pišem, jednostavno ih istresem iz duše i u trenu zabilježim ako mi je pri ruci papir i olovka ili telefon. Ako nije, kako su došle, tako su i otišle, nema im više povratka. Inspiriše me sve oko mene, zavisi gdje sam, s kim sam i šta se događa. Sve u svemu, pišem čistim maternjim jezikom, pa ko hoće da razumije, i razumjeće, a kažu da ih razumiju, da im se sviđaju, jer u njima nema ništa strano, čitaju ih u jednom dahu, nekada sa osmijehom, nekada sa suzama, ali, i jedno i drugo je sastavni dio našeg života.

U ovom, meni ne razumljivom vremenu, ništa više nije  vrijedno a ni sveto, pa ni književnost. Oni “veliki” koji pišu pjesme, neće lako komentarisati tuđi rad, oni su sveti samo za sebe. Oni pravi pjesnici, književnici kao sto je Matija Becković, u jednom  mom teškom trenutku kada sam htjela da prestanem pisati, rekao mi je, “Za pisanje poezije, nije potrebna škola, to je dar. Piši, piši i sačuvaj, doći će vrijeme kada će se pisanje vrednovati”, opisala je svoje životne nedaće, Anđelka Spasojević.

Na pitanje da li se može živjeti od književnosti i kakvi su joj planovi u budućnosti, gospođa Spasojević odgovara:

Od književnosti se ne živi, ali to treba da nam bude zadovoljstvo, da nas čini srećnima. Ja se osjećam i srećna i zadovoljna kad napišem svaku novu pjesmu, a svaka nova knjiga je nešto posebno, uzvišeno, neopisivo… Ako me posluži zdravlje, u planu sam ove godine završiti pripreme dviju knjiga koje sam započela prošle godine. Bila sam ih u planu i završiti i objaviti, ali mislim da Bog nama upravlja i da ne možemo ništa uraditi dok on ne dadne odobrenje. Svako zašto, ima svoje zato i u svoje vrijeme. Bog misli na sve nas, kaže, “čuvaj se i čuvaću te, radi i pomoći ću ti”.

Za kraj, gospođa Spasojević na simpatičan način zahvalila se osobama koje su joj nedavno bile u posjeti:

Bog zna kada nam je potrebna pomoć i pošalje nam svoga “izaslanika” da nam se nađe pri ruci onda kada nam je najpotrebnije. Meni je poslao gospođu Mevlihu i gospodina Admira Memića. Od mene su kupili knjige, a novac koji su mi dali, pomoći će mi da preživimo još jednu zimu i saniram već narušeno zdravlje. Bez obzira koliko imam godina, još uvijek sam u duši dijete i poželjela sam da u moje selo dođe  DJED MRAZ. Čuda se dešavaju, Bog me čuo i poslao mi je DEDA MRAZA i BAKU MRAZICU. Presrećna sam, a njima dvome neka Bog pozlati staze kojima hode, jer u svoju otvorenu dušu primaju sve one koji su žedni prevedeni preko vode…

Leave a Reply

5 komentara za članak "Lukavac: Životna priča i nedaće pjesnikinje Anđelke Spasojević"

avatar
najnoviji najstariji popularni
Milenko
Gost
Milenko

Tako to radi čaršija koja dušu ima.Pjesnikinja i moja komšinica -Mevliha ,kao i Admir, pokazaše svu širinu duše i beskrajne dubine merhametluka.Klanjam Vam se.

Puračak
Gost
Puračak

Rijetko svratim na portal,čitam komentare i začudim se kako je Milenko poklopac svim loncima.

Milenko
Gost
Milenko

Volio bih da navretiš češće.Onda bismo imali mirođije .
Bez nje, džabe lonci i poklopci.Navrati,biće čorba ukusnija…

Delic Kukin sin
Gost
Delic Kukin sin

Ebo Vas Balije – koji miinuse dajete za ovaj komentar o Petrovu selu – sve odreda Matija Beckovic u dupe to nepismeno I prodano! Cetnik prve kategorije je podrzao nasu Andjelku I njoj svaka cast na trudu I radu , Al koji je vama pa ne razumijete kritiku I za ovo kvazi Petrovo I za ovog Matiju Beckovica ?! Nijje ni cudo sto ste izgubljeni u svemiru- Balija je najgora moguca vrsta pu.

Delic Kukin sin
Gost
Delic Kukin sin

Ispravka krivog navoda: gospodja Andjelka je rodjena u Kakmuzu u opstini Lukavac ili Gracanica , jer ” Petrovo” se zvalo i bilo Bosansko Petrovo selo – takvo je i dan danas! I nemojte da izvrcete cinjenice bez veze kakva opstina Petrovo selendra obicna!