–Odluku da napišem knjigu o Lukavcu, radu u kojem sam rođen, donio sam nakon dugog razmišljanja, a potaknut razgovorom sa jednim prijateljem koji mi je jednom prilikom, onako usput, rekao da se neki Tuzlak sprema da napiše knjigu o mom gradu. Mislio sam i premišljao kako to da aj čovjek koji nikada nije živio u Lukavcu, koji nije poznavao ljude kojih danas više nema i koji bi mu mogli pričati o ovom gradu i životu u njemu kakav je nekada bio, niti poznaje žive, starije Lukavačane, koji bi mu iz prve ruke mogli dati neke podatke, ukazati na ljude i događaje, i uopće opisati okruženje i način života kakav je nekada bio, dakle donio sam odluku – napisat ću je ja, ma koliko ona bude manjkava i nekompletna, ali ipak bit će prepuna ljudi i događaja o kojima sam čuo od starih, čiji sam suvremenik i svjedok bio, ili uvida u stare dokumente i pisana a neobjavljana sjećanja Lukavčana o prohujalim vremenima – rekao je Faruk Kruševljanin na predstavljanju svoje knjige.
Naglasio je da mu je malu dilemu zadavala činjenica da za ovu knjigu, po sopstvenom mišljenju, neće biti čitalačke publike, jer danas u Lukavcu, poslije burnih, turbulentnih vremena, nakon proteklog rada i gotovo temeljite promjene demografske strukture građanstva, ima veoma malo Lukavčana koje bi ova knjiga zanimala.
– No tu dilemu razbio je jedan drugi prijatelj koji mi je rekao, da ako ništa, još uvijek ima dosta potomaka starih Lukavčana, koji su, istina, danas rasuti po svijetu, koje bi itekako zanimala prošlost njihovog mjesta ili ljudi i događaja kada su oni bili još mali, pa ih nisu mogli upamtiti – rekao je Kruševljanin.
– Faruk Kruševljanin piše objektivno, ideološki neopterećeno koristi obimnu činjeničnu građu i na toj osnovi izvoti konstatacije, zaključke i utvrđuje vlastite stavove. To čini po uzusima metodoloških načela, dijalektički osmišljeno i, naravno, konsekventno i uvjerljivo. Odbacuje ideološke stereotipe o Austro – Ugarskoj za koju kaže da je za 40 godina učinila više za Bosnu i Hercegovina nego Turci za četiri stoljeća. Ističe da je Austro-Ugarska, uz prirodna bogatstva, uočila i prirodne ljepote Bosne, koju je smatrala egzotičnom zemljom, te je 1900. godine na svjetskoj izložbi u Parizu, pored Austrijskog i Mađarskog postavila i Bosanski paviljon. – rekao je recenzent knjige, prof. dr. Edhem Muftić.
Na promociji su, pored autora, govorili prof. dr. Edhem Muftić, recenzent, Nihada Fajić, direktorica Javne biblioteke Lukavac i Mihad Sakić, moderator.
Knjiga je štampana u skromnom tiražu od 300 primjeraka.
Cika Faruk je definitvno uspio da otrgne od zaborava drage ljude i dogadjaje koji su, vec polako,poceli da blijede iz raznih razloga. Divno je vidjeti sva ta imena ponovo na okupu,citati o svim tim likovima koji su, na ovaj ili onaj nacin, obiljezili sam nastanak Lukavca i njegov dalji razvoj. Srecom,i ja sam jedna od onih koji su,iako kratko,ipak imali priliku upoznati i druziti se sa ponekim od njih…cika Tomo,teta Dara i famozni Partizan…uspomene koje zive vjecno! Moglo bi se na ovu temu jos nadugo i nasiroko ali dosta je. Hvala !
Teško je i jedno čestito pismo napisati, a pogotovo knjigu. Faruku je to uspjelo. Otrgao je od zaborava ljude i događaje koji su duša povijesti svakoga mjesta. Svako mjesto na dunjaluku ima svoje junake koji su na plećima nosili težinu i zadovoljstvo NAŠIH biografija. Jer, svi mi, smrtni insani, samo smo djelići jedne KOLEKTIVNE biografije bez koje se ne bi znalo ni da smo postojali.
Zato će ova knjiga biti važan zapis u rodnome listu ovoga podneblja.
Hvala ti, Faruče.Tebi, i svima ljudima dobre volje koji su ti pomogli da nešto ostane u pamćenju.
I tebi, a i svima nama, iskreno i duboko želim da tvoja knjiga doživi i drugo izdanje.
Napisah ovo, nako, naćoravo, u uvjerenju da ću nako čitanja ove knjige biti bogatiji i srećniji.
Makar za zehru. A u današnju vaktu i zehra je golema.Pregolema
Žao mi je da moj tata Anton Wroblewski Toni nije doživio da vidi tu knjigu. Bio je ponosni Mullerovac. Sin poljskog narednika austro – ugarske vojske koji je u Lukavac došao 1904g. Jozefa Wroblewskog i Terezije Majerić Schmith, koja je 1901g došla sa svojom mamom Franciskom Schmith iz Zagreba u Lukavac. Kupile su kuću na Spreći preko mosta kod gostione i radile kod gospon Mullera u ,,Vili”. To je bila posebna čast. Otata Jozef se zaposlio u Fabrici sode.Moja omama (baka) i otata (djed) imali su četvero djece, teta Frida rođena 1916, Hanc rođen 1918, Katarina rođena 1920, kasnije udata za Slavka Sameka i moj dragi tata Tončo rođen 1931g. kako smo ga od milja zvali, koji je oženio moju mamu Novku, koja je u Tuzli išla za učiteljicu. Poslije prvog svjetskog rata moja grosmama (prabaka) vraća se u Zagreb i vodi sa sobom teta Fridu i strica Hanca na školovanje. Moj tata kasnije radi u Fabrici sode, a u devedesetima osniva prvo Društvo Poljaka – Lukavca i Tuzle, preko kojeg pomaže mnogim Lukavčanima. To je prvi val doseljavanja u Lukavac, zatim poslije drugog svjetskog rata i dalje. Tad su većinom to bili Česi, Poljaci, Austrijanci i dr. Pozdravljam i moju generaciju i sve ljude dobre volje. Često sam u Lukavcu, i većinom obilazim stara mjesta koja su devastirana ali moje uspomene ne blijede. Tata mi je ostavio priča i priča o Lukavcu, pa ako bude prošireno izdanje knjige gospodina Kruševljanina nadam se da će biti mjesta i za moju obitelj.
Ima li jos uvijek sanse da se nabavi knjiga,mama je kupila i poslala ali se paket izgubio negdje.