fbpx

Uzroci religioznog otuđenja

20 min. za čitanje
Piše: Izet Bačić
Piše: Izet Bačić
Piše: Izet Bačić

Kroz život i stvaralaštvo čovjek se otuđi od svoje proizvodnje, od čovjeka saradnika, od predmeta rada i od vrijednosti samo zato što nije svojom slobodnom ljudskom voljom uključen u sve te tokove i procese, već pod prinudom i nužnošću samoopstanka, postojećih uslova koji određuju život, veze i odnose i postojeće političke garniture koja određuje mislene i praktične tokove u društvu. Na taj način pojedinci i društvena zajednica su ovisni od uslova života i o „Bogu“.

Pošto je glavni demijurg cjelokupne istorije „svijet unutrašnjeg čovjeka“ – „nijema općenitost“ to se od osoba ne može očekivati da je njihova spoljašnja manifestacija jedini akter i sudija njihove stvarnosti, niti stanja cjelokupnog društva. Sudbinu i historijski tok stvaraju zajedno, svijet unutrašnjeg čovjeka u kojem postoje tajne i skrivene pobude naših dobrih i loših djela koje često puta ne iskazujemo dok komuniciramo i sarađujemo sa drugima, i lice vanjskog čovjeka. Dakle treba imati u vidu naše maske, naše skrivene ciljeve i želje koje sve skupa govore o našoj osobnosti koja se zakonito ispoljava u praksi dok živimo i radimo jedni sa drugima. Zbog tih unutrašnjih sukoba za čovjeka možemo reći da nije emancipovan, niti politički, niti ljudski. Takva podvojenost ličnosti, neintegrisanost i otuđenost zakonito je stvorilo u osobi dva svijeta: svjetovni i religijski. Ove svjetove historijski je stvorila politika, nosioci vlasti, religije, odgoj i školstvo i stvarni život koji je otuđen od ljudi jer ga oni uglavnom i ne kreiraju, nego plove kopirajući druge koji plivaju nizvodno i uzvodno. Navedena dva svijeta su u jednoj te istoj osobi i oni se pojavljuju u cijelom čovječanstvu.Ovo je stvorilo alijenaciju ljudi i njihov nesretan život.

SvetaPorodica

Razumijevajući ova dva svijeta doći ćemo do otkrivanja istine tko i kako stvara čovjeka, doći ćemo do razumijevanja „Knjige postanja“. Ovim pristupom i metodom saznat ćemo i koja je skrivena poruka sure „Al Fatiha“ u Kuranu, koja kad se prevede znači „Otvaranje knjige“,ali ne vanjske – samog Kurana, već svoje unutrašnje knjige, svojih zapisa. Ako je otvorimo i spremni dočekamo taj poduhvat vidjet ćemo šta piše u njoj i kako su se tamo stvarali historijski zapisi koji nam određuju naše ponašanje i definišu našu ličnost koja se može mijenjati našom slobodnom ljudskom voljom. Samim ovim kretanjem saznat ćemo kako sami sebe možemo „stvarati“ ili korigovati. Na ovom putu, putu tarikata, džihadazakonito se izgrađuje viši regulacioni protein koji može u nama kontrolisati gen. (vidi u medicinskoj fiziologiji o genetici). Razumijevanjem ove problematike bolje ćemo se upoznati sa demijurgom cjelokupne historije kako čovjeka tako i društava i politika. Kada govorimo o aktivnosti subjekta – čovjeka, onda podrazumijevamo njegovo bavljenje sobom, vanjskim prilikama tj. vanjskim kretanjem materije i mišljenja, tj. svjesnosti egzistencije. Tim putem se stvara apstraktna samosvijest o cjelini, a i o dijelu stvarnosti kako unutra tako i vani i saznanje elementa slobode i oslobođenja čovjeka.

Analiza religiozne alijenacije

Politička emancipacija je proces u osobi koji se sagledava i ostvaruje u praktičnom životu putem svog vjerovanja u to da nešto zna, i da to što zna osoba treba i drugima dapruži, kroz svjedočenje odjeka tog znanja i djelovanja na cjelokupnu stvarnost kako same osobe tako i njenog okruženja u kojem ona živi i djeluje. Dakle vidimo da „političko“ kao termin i pojam nije vezano samo za one ljude koji su nosioci vlasti i koji vode državu, rade na poslu, već i kada odu sa posla kući, a i kad se prožimaju kroz ostale oblike veza i odnosa sa ljudima i životom. Ovom orjentacijom pojedinci su vezani za svoj angažman u političkim strankama kroz djelovanje i ispoljavanje svojih vrijednosti, rezultata svog rada i sebe kao ličnosti. Kad čovjek priča sa drugim on iz sebe ispoljava svoja uvjerenja, svoja mišljenja, svoje stavove, a to nije ništa drugo nego njegova vjera. Dakle on je samim tim „religiozan“. Religija potiče od riječi „religare“ što znači vezati se za nešto. A zašto se „vjernik“ veže? Za Isusa, Muhameda, za Boga. Kasnije ćemo vidjeti kako je nastalo ovo vezivanje i kroz to ćemo saznati šta je „ljudska emancipacija“ i zašto se za nju dižu bune i revolucije.

Ukoliko se mi građani ne emancipiramo politički tj. ne stvaraju nam se uslovi i okolnosti da se ispoljimo, samoaktuelizujemo kao bića u društvenim tokovima, na poslu, u ustanovama, u porodicama itd., onda se u nama zakonito stvara stremljenje u imaginaciji poželjnog lika – osobe, čovjeka i društva kakvi bi trebali biti i na taj način odlazimo u „nebo“ da gore tražimo spas preko „Muhameda“, „Isusa“ i „Obećane zemlje“. Preko ovoga tražimo „ljudsku emancipaciju“. Ovo su samo želje, htjenja, trebanja al` „vrapca u rucinema “. Zbog toga se ispoljavamo molitvama imaginarnom biću, za koje mi znamo, koliko je dobro i lijepo ali ga na zemlji nemamo. Takve vjere su jeftine i samo prazne na nebu. Preko ovog objašnjenja objašnjava se podvojena ličnost.

Šta je ljudska emancipacija? To je stvaranje poželjnog sebe i drugog sebe „na sliku Božiju“ od strane samog sebe preko svog duhovnog razvoja – do ljudskog u nama. Mi nismo još postali, niti smo napravljeni kao ljudi – „Čovjek“. Zbog ovog su i stvorene religije, a ne zbog „Boga“ koji je negdje u našim imaginacijama gore u kosmosu odakle nas stvara. To je zabluda i neznanje čovjeka, ne razumiju ljudi o čemu je riječ ovdje. Svijet unutrašnjeg čovjeka se razotkriva kontemplacijom, razmišljanjem, odlaskom u „osamu“. Taj početak otkrivanja sebe je „prvi na sliku božiju“. Kad se otkrije u sebi „treći“ koji je aktivni posmatrač, svjedok i sudija koji sudi našem unutrašnjem i vanjskom biću i vidi njihovu neintegrisanost to će biti početak razumijevanja „meleka“ i „anđela“ u nama. Sa njima raste ili se stvara „Čovjek“ – viši regulacioni protein – gen koji može početi viđati sebe u sebi tj. svoju narav ili funkcionisanje svojih ćelija – gena. Ako krenemo na ovaj podvig znat ćemo tko i šta stvara nas i druge i da sve što nas stvara nije dostojno poštivanja i postojanja. Zato treba da „umiremo“ prije smrti, neke ćelije da umru, a druge da se rode. Kad budemo shvatili rečenicu „Bog nije rođen niti rađa“ (potrebno je vidjeti svo ovo stvaranje), da li ćemo onda razumjeti ko to stvara i koje snage vode ovaj svijet. Ako to uspijemo, onda ćemo shvatiti da ono što bi svjetovna vlast trebala da radi zajedno sa školstvom, ekonomijom i drugim subjektima (jer im je to i u opisu poslova i dužnosti)bi isključilo aktivnost i postojanje religija. Pošto oni to ne rade, a trebali bi i ima načina da uspostave pravedan poredak, onda se zakonito postavlja potreba za nekim subjektom koji to treba da potencira. Tu su se našle religije koje su se otuđile od stanovništva i porobile ga sa imaginacijom i prazninom života na zemlji. Tako je ljudima ostalo samo da vjeruju, a da nemaju rezultate vjere. Kakva samoobmana i obmana. Vidljivo je sada, nadam se, da religiozni svijet ideja treba svesti na društvenu osnovu, koja će time da pokazuje njen ljudski karakter sa uvidom da je religija ljudski proizvod. To se da provjeriti i zaključiti na zadnjim građanskim nemirima preko kojih su demonstranti tražili ljudsku emancipaciju.

Međutim, ljudska emancipacija se ne može postići bez političke emancipacije. A političku emancipaciju ne smijemo svesti samo na ljude iz vođstva stranaka i onih koji vladaju, već na cijelo stanovništvo preko organizovanih oblika rada sa stanovništvom, kako preko širenja svjesnosti kroz škole, tako i kroz rad u političkim strankama i drugim organizovanim radom. Dalje, potpuno je pogrešno što građani hoće da odvoje religijske ustanove i „vjernike“ od politike i da daju politiku samo u ruke vlastodržcima. Prirodno i civilizacijski je nemoguće ljudima ugušititu mogućnost. Isto tako nije ispravno političkim snagama zabraniti uticaj na religijske otuđene centre moći kako se politika ne bi miješala u „božansko“, jer tobože samo su vođstva vjera dobila mandat i pravo da tumače boga i poslanike. Za intelektualca ovo je smiješna i djetinjasta podjela i bolje bi bilo „sukobiti politiku i religiju pa neka se iskažu, za koju se vrijednost za društvo i čovjeka na djelu bore, a ne jedni se, kobajagi bore na zemljiza boljitak čovjeka, a drugi se bore na „nebu“ za boljitak čovjeka, a ni od jednih nema napretka niti „obećane“ zemlje.  Da ne govorimo kad bi „Isus“ i Muhamed“ došli na zemlju da vide ovdašnje političare i vjerske službenike i njihovu efikasnost u radu i propagiranju njihovih vrijednosti, kakva bi uzbuna i nered nastali među njima. I jedna i druga struktura organizovala bi hajku na ove „božanske ljude“ i modele poželjnih ljudi i političara. Kad se prava stvar dovede u život onda više nema potrebe za vjerskim službenicima, niti za isticanjem političara već samo za ljudima koji uspješno vode i predstavljaju poželjnu državu i društvenu zajednicu. Vjerujem da nam je sada jasno zašto se društvena osnova odiže od same sebe i fiksira u carstvo religioznih i ostalih ideja. Vjerujem da iz ovog vidimo uzroke religioznog otuđenja.

Osnova ideološke i religiozne alijenacije je ekonomska alijenacija, te analiza otuđenog rada i onih snaga koje nas vode, a predstavljaju državu i građane. Kada se izvrši dezalijenacija po rečenom nikakva identifikacija po nacionalnom i religijskom neće predstavljati vrijednost za građane, a time će se i pojam građanskog društva podignuti na viši civilizacijski i ljudski nivo. Našu integraciju treba usmjeriti  po političkoj i ljudskoj emancipaciju, za koju trebamo da se izborimo kroz individualni i društveni odgoj i edukaciju i rad u političkim tijelima, političkim strankama, koji je usmjeren ka izgradnji boljih ljudi i boljeg društva. Ovome nema alternative. Ljudima treba dizati svijest da se moraju mijenjati i uzdizati u viša socijalna i bolja humana bića i da moraju povećavati svoju aktivnost u cjelokupnom životu. I najveći talenti gube se u neradu, neaktivnosti. Kritička misao je pozvana da oslobodi čovjeka. Sve, do sebe samih, treba podvrći kritičkom osvrtu.

Govoriti o političkoj i ljudskoj emancipaciji, a ne reći nešto i o pojmu demokratije bilo bi krnjavo za ovaj naslov. Demokratija-vladavina naroda se odvija u razvojnom procesu i interakciji, stvaranjem uslova članovima društva da mogu ispoljiti sebeu organizovanim oblicima rada i obezbjeđivanjemslobode učestvovanja ljudima da iskažu šta znaju i mogu u okviru političke emancipacije upravljanjem društvenim tokovima i državom. To se kreće od mjesnih zajednica do određenih političkih struktura na nivou cijele zemlje. Preko tih nivoa čovjeku se daje mogućnost da se ispolji i da razvija svoje mišljenje i stvaralačke moći. Ovim činom se obezbjeđuje samopotvrđivanje čovjeka kao političkog bića i mogućnost kreativnog stvaralaštva. Kad se ovaj momenat uvažava u političkoj državi i političkoj misli onda se to zove vladavina društva i pojedinca- razvoj demokratije, jer se demokratija ne dobija samom riječju i opredjeljenjem za demokratiju. Ako se ovo ne dozvoli pojedincu, onda se zakonito u psihi čovjeka stvara gomilanje nezadovoljstva sa nosiocima vlasti i državom jer se u vremenu doživljava otuđenost osobe od ovog procesa i tu demokratija nije više na djelu. Kada pojedinci grade zajedničke pojmove, ideje i vrijednosti od njih se može itražitiodanost tim idejama-vrijednostima preko čega se gradi stabilnost društva i države.U takvom kretanju materije i svjesnosti pojedinac i masa postaju psihički i fizički zdraviji izadovoljniji i automatski je više mira i spokoja u pojedincu i društvu, a samim tim država postaje jeftinija za živjeti kao institucija i za građane je lakše živjeti u njoj. To je permanentni razvoj pojmova i kategorija kroz kontinuirani rad i djelovanje.

Mjesne zajednice se uvezuju i integrišu preko političke emancipacije koja uporedo praktički razvija i pojam demosa i demokratije. Iz nje se iznjedravaju, na svim nivoima, politički ljudi (duhovni ljudi, a ne zoon politikon) i vladari-suvereni do jednog monarha. Suveren u kojem je integrisana sva politička jedinstvena volja i moć do pojma ljudskosti i „božanske časti“ koju stvarno u imaginaciji žele stanovnici svijeta, a koje su izgradili kroz opšte i univerzalne interese u procesu prožimanja prakse (materijalizma i to ne pukog vulgarnog), i razvoja misli – mišljenja na svim nivoima. To je razvoj duha do svetog koji se spominje u teologijama,a kojegbi trebalo implementirati na svim nivoima vlasti kroz izrastanje poželjnog političkog, ekonomskog i kulturološkog čovjeka i vođe. Ovim putem su se gradila drevna društva kao što su bili Sparta, Atina, Rim i druga. U ovakvom procesu se realizira politička i ljudska emancipacija i ubrzava evolutivni razvoj čovjeka. Sa takvim profilom filozofskog pogleda na život i svijet gradi se stabilno društvo i eliminišu nemiri i demonstracije.

Čovjek ima potrebu za samorealizacijom preko svojih stremljenja, ideja i misli u praktičnom životu, a praksa mu stvara buduće nove ideje sa kojima se može unapređivati egzistencija i zbilja. Tako se praktično u holokretanju materije i duha izgrađuju svi oblici svijesti, preko morala, motivacije do odanosti ideji i vrijednosti za koju su se čovjek i društvo izborili. Ovo je kretanje samosvijesti kako konkretne tako i apstraktne, samorazvoj pojma problema u okviru dijalektičkog razvoja do apsolutne istine, ideje, duha koji se njeguju i održavaju u poželjnim modelima države. Ova ideja – stremljenje nikad neće izumrijeti i ona se sagledava u historijskim pojmovima „generičkog bića“, ili „poslanika“ i „obećane zemlje“, kao „Atlantida“ili „Izrael“ ili slika modernog građanskog društva tipa antičkog polisa. Izgraditi ovakvog čovjeka i društvo- državu je ideal od davnina i nije utopija, nego potencijalna mogućnost sa ostvarenošću. Marks nije „umro“, Muhamed nije „umro“, Isus nije „umro“ već su se „skrili“ i nose se u svijetu unutrašnjeg čovjeka sa željom da takav i sam bude. A zašto je teško to postati? Zato što je čovjek naučen i okrenut vanjskim stvarima i što je vezan za svoje otuđene idejeistvari koje su mu neki drugi „klinci“ stvorili bez njegovog potpunog učešća, po principu „kud svi Turci tu i mali Mujo. A Mujica nikako da se davraniše i stalno okrivljuje druge za svoju sudbinu, a neće i nemože dovoljno da vidi istinu o sebi i društvu,i da je upravo on malo budan i sasvim malo svoj čovjek. Tu je problem, neće čovjek da sazna pravu istinu o sebi, boji se sam sebe i svoju bolest projektuje na druge i dijeli je sa drugim stanovnicima kako u sebi tako i vani.

Samorazvitak ideje od pojedinca do kolektiviteta dovodi ljude do „suverenosti“ čime oni postižu da sobom bolje vladaju, a time postaju sposobniji i za društvene tokove. Na ovom duhovnom putu pojam „naroda“, „nacije“ i „vjeroispovijesti“ nestaje zakonito i odlazi u zaborav, jer su takva stanja svijesti kočnica po ideju da se razvije do kraja. Ovo je put ljudske emancipacije i izrastanje „kralja“, „bogočovjeka“, suverenog vladara nad sobom i drugima. Ovakvima treba dati vlast, takve treba odgajati, birati i „izdići“ iz naroda, jer oni suti koji su mu odani, pošto su i sami dio njega. Pojam „naroda“ nije samo misleni pojam koji obuhvata narod po njihovoj „vjeri“ i identifikovanoj naciji, već taj pojam podrazumijeva cjelokupno stanovništvo sa jedinstvenom političkom i idejnom orjentacijom kojoj su kao masa odani, jer su je i sami stvarali za sebe i druge. Ovo je život i smisao rađanja i egzistencije. U ovakvom društvu i državi smanjio bi se broj bolesnih i ne bi bilo klasa, partija i staleža, ne bi bilo eksploatacije, a ni ljenosti i grabeži, niti građanskih sukoba i sl. Za preziranje čovjeka od samog čovjeka i od samog sebe ne bi bilo mjesta.

U takvom društvu sve bi se stopilo u jedno-sve joge, religije, nacije, političke partije, fašizam, socijalizam, kapitalizam, nabusitost ljudi, pohlepa, grabežljivost, nadmetanje u imanju, ne bi bilo drogiranja, bolesnih, opijanja, pušenja i sl. Imali bi više vremena za odmor i za sebe, manje bi radili jer bi takmičenja, ko će imati šta više, nestala. Stvoriti ovakvo društvo nije utopija, to je mogućnost sa ostvarenošću. Treba probati. Vrijedi se za ovo boriti i smisao života ispoljiti.

Podijeli ovaj članak
Napišite komentar
Subscribe
Notify of
0 komentara
Inline Feedbacks
View all comments