Leatex

Ustavno silovanje Bosne: Zločin iz nehata?

Photo: stock
2 824

Sudija, kome se žrtva obraća za pravdu, ignoriše konkretno, prijavljeno, kršenje zakona, a žrtvu sistemskog nasilja i uskraćivanja ljudskih prava, optužuje da je, prijavljujući zločin nad sobom, postala odgovorna za mogući zločin koji će, u fiktivnoj budućnosti, počiniti neko drugi.

Photo: stock

Pritom, faktički, unaprijed amnestirajući potencijalnog zločinca (kao što, uostalom, amnestira i aktuelnog), za budući rat u BiH optužuje – Sejdića i Fincija. I Sud za ljudska prava.

CNN je, ovih dana, zgrozio „svjetsku javnost“ pričom o Afganistanki osuđenoj na dvanaestogodišnju robiju zbog toga što ju je, kao devetnaestogodišnju djevojku, brutalno silovao suprug njene rodice. Tragedija, pojačana činjenicom da joj je zatvor zapravo spas od osvete zbog „sramote koju je nanijela porodici“, je dovedena do ludila spoznajom da je jedini način da ona i, iz silovanja rođena kćerka joj, napuste zatvor i izbjegnu smrt – udaja za silovatelja.

Saučesnici

U svijetu postoje zagovornici teorije nemiješanja Zapada u „unutrašnje stvari drugih kultura”, koji nasilje nad ženama, ubijanje homoseksualaca, uskraćivanje elementarnih ljudskih prava, krvne osvete, sakaćenja kao kazne, spaljivanja živih ljudi u umobolnim ritualima, uništavanje istorijskih spomenika… – tretiraju kao kulturnu specifičnost određenih podneblja.

Koji, recimo, ne izražavaju žaljenje zbog neuspjeha vojne intervencije u Afganistanu i što se talibanske ludake nije uspjelo istrijebiti – što vojno, što drakonskim kaznama za zvjerstva nad vlastitim narodom, počinjena u monstruoznoj interpretaciji Vjere i Boga – nego žale što je do intervencije uopšte došlo. Ili relativiziraju Zlo, ignorišući patnju njegovih žrtava, zaokupljeni vlastitim interesima i obračunima.

Po takvima, Crvene Kmere i njima slične monstruozne organizacije, treba ostavljati na miru dok istrebljuju vlastito stanovništvo. Kao i narko-kartele, sa fasadom oslobodilačkih pokreta. Naftaške sponzore vjerskih ekstremista i terorista. Ili sve moguće vrste diktatora – od lijevih, preko teokratskih do onih kojima su moć i vlastiti interes jedina ideologija.

Takvi (u načelu, krajnje rasistički) ljudsku potrebu za individualnom slobodom i životom tretiraju kao vrijednost karakterističnu za „zapadnu kulturu“, a ne kao želju svakog razumnog, ideološkom ili vjerskom propagandom i nasiljem sredine neuništenog, ljudskog bića.

Oni ignorišu činjenicu da te „kulture“ koje gaze po ljudskim pravima i slobodama nisu dobrovoljno referendumski prihvaćene vrijednosti, nego najčešće proizvod sistematskog nasilja, zastrašivanja i ispiranja mozga.

U načelu, međutim, iza floskula o potrebi poštovanja kulturnih razlika, najčešće se krije notorni čembrlenovski konformizam i neosjetljivost za patnje drugih (koje se hladno žrtvuje, zarad vlastitog komoditeta).

„Samo da rata ne bude“

U tu skupinu „onih koji brinu o kulturnim specifičnostima drugih sredina“, spadaju i zagovornici – što unutrašnji, što vanjski – teorije da u Bosni i Hercegovini treba dopustiti masovna kršenja ljudskih prava, jer su, tobože, moguće posljedice njihovog otklanjanja – novi rat i krvoproliće.

Civilizacijske norme se proglašavaju nekompatibilnim sa našom društvenom realnošću. Što zapravo znači da se političkim predstavnicima „konstitutivnih“ nacionalizama treba dopustiti masovno i sistemsko nasilje i obespravljivanje građana, pod prijetnjom terorom. (Bolje pakt nego rat?)

Omogućavanje konzumiranja ljudskih prava drugima, nacionalni fašisoidni monoliti doživljavaju kao smanjivanje vlastitih prava, koja se, pritom, tretiraju kao pravo na nacional-šovinističko nasilje i iživljavanje na drugima, a s druge strane, kao neupitni ratni plijen, koji se nema namjeru ispustiti iz ruku.

Oni kojima je čak profesionalna dužnost da pruže zaštitu žrtvi i kazne zločinca, savjetuju nas da šutimo i trpimo (i zastrašuju pričom o posljedicama nepristajanja na takvu ulogu). Što je dakle isti savjet koji se daje žrtvama silovanja u zatucanim i bolesnim patrijarhalnim vukojebinama.

Nikako drugačije se ne mogu shvatiti ni istupi lokalnih zagovornika održavanja daytonskog status quo-a po svaku cijenu, niti oni koji se ograđuju od presude Evropskog suda za ljudska prava, koji je zaključio da je Bosna i Hercegovina, sa svojim aktuelnim „daytonskim“ ustavom, kriminalna tvorevinam koja krši temeljna ljudska prava svojih građana koji ne pripadaju skupini „konstitutivnih naroda“ (krši ona i prava konstitutivnih, ali se to dešava „samo“ u praksi, i na dijelovima teritorije u kojima nisu većina, dok je kršenje prava „Ostalih“ sveobuhvatno i ugrađeno čak i u najviši zakonodavni akt države).

Skrivena kamera?

Photo: craftycurate.blogs.com

U svom izdvojenom mišljenju na presudu Suda u Strazburu u procesu Sejdić-Finci (koji je – za neupućene – pokrenut zbog onemogućavanja dvojici građana BiH da se kandiduju na izborima za određene funkcije, samo zbog toga što su Jevrej i Rom), sudac Bonelli se pita: „Šta je sa izuzetno izopačenim situacijama u kojima ostvarenje ljudskih prava može biti uzrok rata prije nego prenosilac mira? Jesu li prava dvojice aplikanata da se kandidiraju na izborima tako neograničena i primoravajuća da ponište mir, sigurnost i javni red uveden za cijelu naciju – uključujući i njih same?“.

Čime, s jedne strane, nevjerovatno bezobrazno, a s druge nespojivo sa imperativom zaštite ljudskih prava, odnosno samim smislom posla koji obavlja, sudija(!) kome se žrtva obraća za pravdu, ignoriše konkretno, prijavljeno, kršenje zakona, a žrtvu sistemskog, društvenog i političkog nasilja, optužuje za mogući zločin koji će, u fiktivnoj budućnosti, počiniti neko drugi, pritom, faktički unaprijed amnestirajući potencijalnog zločinca (jer, za budući rat u BiH krivi su Sejdić i Finci??? I Sud za ljudska prava?) I, faktički, poput afganistanskog suda i porodice silovane djevojke, smatra da žrtvu treba kazniti, odnosno, u najmanju ruku, osuditi je da nastavi živjeti kao građanin drugog reda u vlastitoj državi.

Čitava konstrukcija me podsjeća na optužbu koja je svojevremeno, krajem devedesetih, otisnuta na naslovnoj stranici „jednog sarajevskog dnevnog lista“, po kojoj smo ja i satirični časopis koji sam tada uređivao, odgovorni za nasilje režima nad nama, jer, kao, da ih ne „diramo“, ne bi ni oni nas maltretirali, hapsili, pljačkali, sudili, prijetili nam zatiranjem i uvodili cenzuru.

A podsjeća i na argumentaciju s kojom je zabranjena Parada ponosa u Beogradu, kada su jednoj potpuno nenasilnoj skupini oduzeta ljudska prava zbog prijetnji nasiljem onih koji im ta prava negiraju (a koji su i nakon toga nastavili normalno funkcionisati, umjesto da završe na robiji, žigosani i sa doživotnom zabranom javnog djelovanja).

Kasapinov mali

Elem, svi bi smo voljeli da slučajevi kao što je taj silovane Afganistanke, predstavljaju bizarne, krajnje rijetke, izuzetke od pravila. No, stvarnost je, ipak, sasvim drugačija.

Ludaka, sa statusom uglednih ličnosti, koji nam odlučuju o životima, po svijetu je pun kurac. Evo recimo ovaj srpski pandur što, nakon svega, umjesto katarzičnog brantovskog padanja na koljena, parafrazira onu Kasapinovu sa Gazimestana, o tome da ni oružane bitke još nisu isključene i poziva na potrebu uspostave hladnoratovske ravnoteže straha u regionu(???).

Je li to ono čega se plaši sudija koji je prije dvije godine (koliko se ovih dana napunilo a da strazburška presuda nije implementirana) izdvojio svoje mišljenje, patetično i zloguko podvlačeći: „Ja ne mogu podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće“? I buncajući o „nepresušnim izvorima neprijateljstva i mržnje“ i „historiji u kojoj se mržnja vrednuje kao kultura“? Je li to ono čime su zaplašeni i oni koji su pokrenuli tužbu pred Sudom za ljudska prava, pa se danas zalažu za tek formalnu, minimalnu korekciju Ustava, a ne za temeljito pretresanje tog akta, krcatog izgovorima za nasilje nad ljudskim pravima, svođenjem svijeta na „tri zaraćane strane“, za koje je (pod prijetnjom nastavka ubijanja) isti i pisan.

Ili, kako je to ustvrdio drugi sudija koji je izdvojio svoje mišljenje: „Ustav BiH bio je rezultat dugotrajnih i mukotrpnih pregovora… Njegova kompleksna rješenja u pogledu ravnopravne zastupljenosti ticala su se uglavnom Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao direktnih strana u sukobu 1992.-1995., tako da su glavne političke institucije kreirane s ciljem uspostave ravnoteže između tri konstitutivna naroda. Druge etničke grupe nisu predstavljale dio tih rješenja, s obzirom na to da nisu ni imale status strane u sukobu.”

PHOTO: James Mason

Na stranu priglupa simplifikacija i interpretacija sukoba u BiH kao međuetničkog rata, tako draga srpskim nacionalistima (za koje to, jebiga, zapravo i jeste bio međuetnički rat, u sklopu bitke za ekskluzivni lebensraum), interesantna je ova preporuka sudije Suda za ljudska prava, svima onima koji žele ostvariti svoja prava – da uzmu oružje u ruke, počnu ubijati i postanu „strana u sukobu”.

PTSP

Postoje oni koji tvrde da stepen razvijenosti svijesti građana BiH ne dozvoljava da se ona tretira kao normalna država i da se na nju primjenjuju civilizacijske norme karakteristične za razvijena demokratske društva. Navodno su segregacija i fašizam nužnost. A jedina alternativa tolerisanju odgajanja novih generacija fašista, nasilja nad svima koji ne pripadaju konstitutivnom narodu koji je većinski na određenoj teritoriji i mirenju sa obespravljenošću u vlastitoj državi – rat.

Po toj rasističkoj teoriji budaletine koje kroz naša naseljena mjesta voze 120 na sat i bacaju smeće iz vozila u pokretu, u Njemačkoj se otvorenim putem voze 40 na sat i bacaju smeće samo u kontejner (i to pazeći na recikliranje) to rade zbog toga što su Nijemci kulturan narod, toliko da im zračenjem kultura prelazi i na one koji žive u njihovoj blizini, a ne zbog zakona i rigoroznih kazni za njihovo nepridržavanje.

U pokušajima izlaska iz nacionalističke matrice dejtonskog ćorsokaka, redovno razbijamo glavu o zid neprovedene denacifikacije (na kompletnom prostoru bivše nam zajedničke države) i neprocesuiranja kriminala i govora mržnje političkih moćnika.

Pritom, ludilo se ne može prevladati logikom. Ono ima svoju(!) logiku. Koja ludacima i onima koji žive pod njihovim uticajem izgleda savršeno ispravna.

Pa se konstitutivni narodi u BiH, ovih dana, opet, svađaju oko praznika – jedni slave „Dayton“, drugi „ZAVNOBIH“, ne shvatajući da su oba diskriminatorna (samo u različitoj mjeri, naravno). I onaj koji BiH vidi kao „i srpsku i hrvatsku i bošnjačku“ i onaj koji te nacionalne odrednice tretira kao fašisoidne monolite i pripaja im precizne procente površine te formalno još uvijek postojeće države. Ni jedan, ni drugi, naime, ne nalaze za shodno ostaviti prostor za bilo šta van svetog trojstva (Mada bi, istini za volju, u zavnobihovskom utopijskom multi konceptu – bratstvu i jedinstvu konstitutivnih naroda – i nekonstitutivnim bilo mnogo prijatnije živjeti nego u daytonskom konceptu etničkog ekskluziviteta – u kome se konstitutivni narodi tretiraju kao međusobno zaraćene strane). I jedan i drugi se (da se vratimo na temu) više bave državom – njenim slavljenjem ili destrukcijom – nego njenim građanima, zbog kojih (može li im neko to javiti?) država postoji (a ne obrnuto). A isto je i s Ustavom.

star
(SodaLIVE.ba/E-novine)

Leave a Reply

2 komentara za članak "Ustavno silovanje Bosne: Zločin iz nehata?"

avatar
najnoviji najstariji popularni
Dilaver
Gost
Dilaver

Prstu , podledaj gornji James Mason's PHOTO .Tramvaj u Sarajevu iz ratne godine . Jel ga to uništi Islam ?.Slično su prošle i Vijećnica , Unis, Tas ,….sa ljudima su uništavana i kulturna i privredna dobra .I nije se lahko vratiti na DBP iz 91 , pogotovo što svo vrijeme imamo kočničare progresa BiH.Posebno su destruktivne snage na sceni od zadnjih Izbora .
Ovo juče u Italiji je kulminacija destruktivnosti , opstruktivnosti i čega svega ne .Ukoliko Međunarodna zajednica , OHR – ne podume ništa po pitanju ponašanja Dodika i Čovića – mislim da bi se mi svi ovdje trebali dobro zabrinuti .

isto
Gost
isto

Akobogda zagrme topovi ,a ja ponukan iskustvom prethodnog rata hvatam maglu na zapad. Eto vam sva Bosna uzmite i moj dio halal vam bilo,džaba vam ljiljani,petokraka,ezan sa džamija ,zlatne kašike i svi usrani političari .Dabogda svi dobili zlatne ljiljane a ja samo da budem daleko od ove vukojebine.