Piše: Izet Bačić
Da bi se postavljena pitanja uspješno rješavala i unaprjeđivao život u društvu potrebno je svako stvarno pitanje pretvarati u rasprave i diskusije kako kroz partijsku aktivnost i njihov planski rad, tako i kroz državna politička tijela u kojima se donose važne odluke za život građana. Ukazat ću na neka principijelna uputstva koja bi trebala da zažive u radu i političkom djelovanju bilo koje političke stranke koja u stvarnosti treba da djeluje kao politički pokret preko kojeg se postiže kako stvarna dominacija stranke u društvu tako i izgradnja poželjnog stanja u društvima po mjeri čovjeka po sebi.
Isticat ću vrijednost sadržaja kojima se trebamo baviti, nabrajajući ih taksativno sa kraćim objašnjenjima.
- Rezultat stvarnog razvoja pojedinca i društva, efikasnost u rješavanju društvenih pitanja od strane nosioca vlasti i njihove sposobnosti nisu ništa drugo do dokazana tj. do svijesti dovedena istina o samim njima. Ove determinante treba da određuju status ljudi u društvu i državi, i njihova sveukupna novčana primanja. Tako će ljudi kroz svoj život i rad uspjeti sami sobom sebe razumjeti.
- Masa – društveni tokovi propisuju istoriji njen zadatak i njeno bavljenje životnim sadržajima kroz politički angažman, a apsolutna kritika koja se treba uspostaviti u političkim strankama i državnim tijelima govorit će o istinama koje se unaprijed razumijevaju po sebi. U ovim procesima narodi i građani traže „spas“ u glavnim nosiocima politike i njihovim predstavnicima koji se šalju iz naroda u te političke strukture, a političari i vođstva pak obratno traže podršku i „spas“ takođe u masi da bi se što duže zadržali na vlasti i u vođstvu, radi slasti koju osjećaju preko tog statusa i novčane mase koju sebi planiraju bez učešća masa.
- Istina kao istorija koja je u mislima predstavljena kao subjekt odvojen od materijalne mase, ne obraća se praktičnim ljudima već „svijetu unutrašnjeg čovjeka – duši“. Ona ne pritišče čovjeka, njegovo grubo tijelo, da bi bila „istinski spoznata“. Kako su za masu, tako su nažalost i za mnoge političke strukture, navedene istine otuđene i od građana i od nosioca vlasti. Samo je površnost na djelu i uglavnom nesvjesnost o suštini i dubini značaja. Ovaj nedostatak koji se permanentno krije rezultat je nekritičnosti mase i nosioca vlasti prema sebi i sadržajima svog života.
- Kada ovo prepoznamo u teoriji i praksi onda će apsolutna kritika izdati „masi“ svjedočanstvo da je istina površno dodiruje, samo mislima. Sudbina – istorija mase, na njima poznat način, bila je prema masi poltronska baš zato jer nisu ni iznosili blagovremeno svoje i tuđe probleme na tapet. I kad se konačno političke partije jednog dana opredijele da u svoj rad ubace edukaciju svog članstva i podizanje svjesnosti, tada će doći dan da će se odnos mase prema istorijskom napretku potpuno promijeni, jer će se početi dešavati i promjena njih samih.
- Praksa pokazuje da se ideja uvijek brukala ukoliko je bila različita od stvarnog „interesa“ ljudi i uglavnom u vremenu propadala i odlazila u zaborav, a sama po sebi je bila vrijedna za masu u mislima.
- Promašena je misija (revolucija) samo za onu masu, političku stranku koja u političkoj ideji nije imala ideju svog stvarnog interesa kojeg pretače u zbilju, čiji se istinski životni princip nije poklapao sa životnim principom promjene, preobražaja, već je osto samo u ideji, na „nebu“. Takve partije imali su samo predmet trenutnog entuzijazma i samo prividnog uzdizanja, gdje je pravi neprijatelj, neprijatelj duha revolucionarnog – svetog duha.
- Pravi neprijatelj duha je i u masi i u pojedincu ili vođstvu stranke i nosioca vlasti. Rijetko tko voli kritičnu kritiku koja se usmjerava i prema predmetu interesovanja do same suštine i prema subjektima interesovanja za predmetnu istinu. Onaj koji stvarno želi promijeniti stvarnost nabolje nužno i sebe mora mijenjati ili unapređivati u skladu sa životnim sadržajima. A za postizanje ovih ciljeva neophodan je duhovni razvoj pojedinca i mase da bi bili sposobni i ljudski subjekti za prevazilaženje svojih i zajedničkih problema. Ovaj rad je nužan u samim strankama. Potrebno je organizovati širenje svjesnosti u svom članstvu, da bi stranka kao takva mogla biti vodeća progresivna stranka. Neprijatelji napretka van mase jesu baš osamostaljeni i otuđeni subjekti koji se zagovaraju da su u interesu svojih članova i svojih podanika. Ne smije na djelu biti otuđenost vođstva od članstva ili članstva od vođstva.
- Nemoguće je svoju vlastitu religioznost ugasiti ili ugušiti u sebi samom izjavom da neko nije religiozan i da ne vjeruje u boga tj. u ono biće u sebi koje promišlja, vrednuje , koje se ljuti ili raduje, koje vidi jasno šta se u čovjeku dešava unutra i vani u interakciji sa vanjskim i unutrašnjim svijetom. Prava nauka i ozbiljno zadubljivanje u stvarnost i prava vjera nisu nikakve suprotnosti i nezrelo je govoriti o podvojenosti dva svjeta -svjetovnom i religijskom jer su oba u svakoj individui i objašnjavaju se preko funkcionisanja čovjeka onakvog kakav jest i kakav može biti. Ono što misli to spoznaje, a ono što osjeća ujedno i misli. Mi sebe sakrivamo od samog sebe, ako se razotkrijemo i budemo jedno neće biti ni razlike između svjetovnog i vjerskog čovjeka. Onda ćemo ispravno razumjeti poruku i smisao „Isusa“ i „Muhameda“ i „siročeta“ i „siromaha“ iz kojih su se i poslanici uzdigli.
- Svoje materijalno otuđenje (od svojih proizvoda, čovjeka od čovjeka, od sadržaja života i interesovanja) čovjek ne može uništiti samo duhovnom akcijom ili razmišljanjem. Nije dovoljno da se čovjek samo digne u mislima, pa da pusti da mu nad stvarnom, čulnom glavom visi stvarni, čulni jaram, koji se ne da zbaciti samo mudrujući, idejama.
- Apsolutna kritika uči nas vještini kako da stvarne, objektivne, izvan nas postojeće lance, pretvorimo u čisto idealne saznavajući da stvarnost može biti i bolja od postojeće i daje nam mogućnost da privodimo nesvjesne sadržaje u svjesni dio psihe. Sve čulne spoljašnje borbe ne smijemo pretvarati samo u čisto misaone borbe, već sebe usmjeriti i na mijenjanje prakse nabolje. Praksa se neće mijenjati nabolje ukoliko vidimo sebe da ne želimo to raditi. Mijenjanje prakse zahtijeva mijenjanje i sebe.
- Duh sada zna, tj. mi znamo gdje valja tražiti svog jedinog protivnika, u samoobmanama i šturosti mase i onog dijela nas koji ne želi da se mijenja jer će izgubiti svoj dotadašnji status i mišljenje o sebi. Da bi se nešto pokrenulo na razgovor u strankama mora postojati organizovano – planska djelatnost usmjerena ciljano po nekom pitanju. Kritički osvrt pokreće pitanja i promjenu koja iziskuje i određenu filozofiju i usavršavanje znanja te pojavljivanja zahtjeva i stremljenja ka boljem. Najmanja je uloga članstva i političkog pokreta samo da daje članstvo za glasačku mašineriju, a da ne znaju je li taj sposoban za izvršenje zadataka i to onih koje smo svi sebi odredili, a ne samo uže rukovodstvo ili samo vođa. Takav rad i odnos unutar stranačkog organizovanja ne daje dobre praktične rezultate. Vođa se ne smije otuđiti od članstva, niti mu članstvo smije to dozvoliti. Masa koja nije naučila na kritiku, samokritiku i zajednički rad ne može ništa bolje niti očekivati od onog što će se izroditi glede veze vođe i baze. Vođi nije delegirana vlast nad nama.
- Politika se gradi u vođstvu i u masi – članstvu kroz određene oblike rada. Ti isti stvaraju uslove za rad u strankama i izvan i zajednički ocjenjuju svoj rad i rezultate te ga unapređuju.
- Apsolutni duh koji pravi istoriju poslije isteka kretanja, naknadno dolazi do svijesti o sebi, jer stvarno kretanje apsolutni duh vrši nesvjesno. Kod takvih struktura mudrovanje nastaje post festum (poslije svršenog čina). Zato je važno ostvarivati permanentan rad u praćenju situacije i doraslosti osoblja da se rukovodi akcijom koja održava postojeće stanje i unapređuje ga nabolje. Istovremeno se osvješćuje praktična problematika i osposobljava se ljudstvo za uspješno i blagovremeno rješavanje problemskih pitanja. Potrebno je uspostaviti jedinstvo misli i akcije kako u razumijevanju stvarnosti tako i unapređivanju misli koja se može uspješno nositi sa stvarnosti, kako u intelektualnom i duhovnom razvoju i sposobnosti članstva i vođstva stranke, tako i u uspješnom prepoznavanju svojih stvarnih interesa u životu koji će biti vrjednovani prema kriterijumima apsolutne istine i svete porodice i duha. Na taj način stranka će graditi kolektivnu zaštitničku svijest neophodnu za integraciju društva i stabilnosti države. Kritika se ne smije otjelotvoriti u gomilici izabranih ljudi već u masi članstva u društvu kao cjelini, jer tu je snaga pokreta u omasovljenju vrijednosti za koju se borimo i koju održavamo.
- Iz svega prethodnog možemo zaključiti da politika treba biti nauka i mudrost, filozofija koja zna artikulisati interese većine građana koji daju stabilnost i mir u državi. Masa, članstvo ne smije biti pasivna, nekritička i nerevolucionarna u svojoj misli. Od mase potiče sva istorijska akcija. Politička stranka treba da se pretvori u politički i ljudski pokret.
- Značaj čovjeka ne smije se zanemarivati, jer samo sa ljudskim bićem može da se stvara poželjna i usmjerena istorija. Štetu snose oni koji nisu prošli kroz razvoj svoje ličnosti i koji u praksi ne prave stalno jedinstvo teorije i prakse, duhovnog i materijalnog, boga i društva-svijeta.
- Potrebno je kroz rad u političkim strankama integrisati političku i ljudsku emancipaciju.
- Potrebno je u idejnom radu stranke doći i do spoznaje zašto se u članstvu pojavljuje i nespremnost ljudstva da razotkriju istinu o sebi jer ćemo time vidjeti i mogućnosti kako se pobjeđuje korupcija i nejedinstvo stranke i njene dublje podjele. Tako ćemo otkriti tajnu njenog „nehtijenja“ i „nesmjelosti“ ili neodlučnosti po svim pitanjima.
Izet Bačić, pukovnik u penziji
