Uputa za razvoj snažne političke partije

0 20

SvetaPorodicaPiše: Izet Bačić

Da bi se postavljena pitanja uspješno rješavala i unaprjeđivao život u društvu potrebno je svako stvarno pitanje pretvarati u rasprave i diskusije kako kroz partijsku aktivnost i njihov planski rad, tako i kroz državna politička tijela u kojima se donose važne odluke za život građana. Ukazat ću na neka principijelna uputstva koja bi trebala da zažive u radu i političkom djelovanju bilo koje političke stranke koja u stvarnosti treba da djeluje kao politički pokret preko kojeg se postiže kako stvarna dominacija stranke u društvu tako i izgradnja poželjnog stanja u društvima po mjeri čovjeka po sebi.

Isticat ću vrijednost sadržaja kojima se trebamo baviti, nabrajajući ih taksativno sa kraćim objašnjenjima.

  1. Rezultat stvarnog razvoja pojedinca i društva, efikasnost u rješavanju društvenih pitanja od strane nosioca vlasti i njihove sposobnosti nisu ništa drugo do dokazana tj. do svijesti dovedena istina o samim njima. Ove determinante treba da određuju status ljudi u društvu i državi, i njihova sveukupna novčana primanja. Tako će ljudi kroz svoj život i rad uspjeti sami sobom sebe razumjeti.
  2. Masa – društveni tokovi propisuju istoriji njen zadatak i njeno bavljenje životnim sadržajima kroz politički angažman, a apsolutna kritika koja se treba uspostaviti u političkim strankama i državnim tijelima govorit će o istinama koje se unaprijed razumijevaju po sebi. U ovim procesima narodi i građani traže „spas“ u glavnim nosiocima politike i njihovim predstavnicima koji se šalju iz naroda u te političke strukture, a političari i vođstva pak obratno traže podršku i „spas“  takođe u masi da bi se što duže zadržali na vlasti i u vođstvu, radi slasti koju osjećaju preko tog statusa i novčane mase koju sebi planiraju bez učešća masa.
  3. Istina kao istorija koja je u mislima predstavljena kao subjekt odvojen od materijalne mase, ne obraća se praktičnim ljudima već „svijetu unutrašnjeg čovjeka – duši“. Ona ne pritišče čovjeka, njegovo grubo tijelo, da bi bila „istinski spoznata“. Kako su za masu, tako su nažalost i za mnoge političke strukture, navedene istine otuđene i od građana i od nosioca vlasti. Samo je površnost na djelu i uglavnom nesvjesnost o suštini i dubini značaja. Ovaj nedostatak koji se permanentno krije rezultat je nekritičnosti mase i nosioca vlasti prema sebi i sadržajima svog života.
  4. Kada ovo prepoznamo u teoriji i praksi onda će apsolutna kritika izdati „masi“ svjedočanstvo da je istina površno dodiruje, samo mislima.   Sudbina – istorija mase, na njima poznat način, bila je prema masi poltronska baš zato jer nisu ni iznosili blagovremeno svoje i tuđe probleme na tapet. I kad se konačno političke partije jednog dana opredijele da u svoj rad ubace edukaciju svog članstva i podizanje svjesnosti, tada će doći dan da će se odnos mase prema istorijskom napretku potpuno promijeni, jer će se početi dešavati i promjena njih samih.
  5. Praksa pokazuje da se ideja uvijek brukala ukoliko je bila različita od stvarnog „interesa“ ljudi i uglavnom u vremenu propadala i odlazila u zaborav, a sama po sebi je bila vrijedna za masu u mislima.
  6. Promašena je misija (revolucija) samo za onu masu, političku stranku koja u političkoj ideji nije imala ideju svog stvarnog interesa kojeg pretače u zbilju, čiji se istinski životni princip nije poklapao sa životnim principom promjene, preobražaja, već je osto samo u ideji, na „nebu“. Takve partije imali su samo predmet trenutnog entuzijazma i samo prividnog uzdizanja, gdje je pravi neprijatelj, neprijatelj duha revolucionarnog – svetog duha.
  7. Pravi neprijatelj duha je i u masi i u pojedincu ili vođstvu stranke i nosioca vlasti. Rijetko tko voli kritičnu kritiku koja se usmjerava i prema predmetu interesovanja do same suštine i prema subjektima interesovanja za predmetnu istinu. Onaj koji stvarno želi promijeniti stvarnost nabolje nužno i sebe mora mijenjati ili unapređivati u skladu sa životnim sadržajima. A za postizanje ovih ciljeva neophodan je duhovni razvoj pojedinca i mase da bi bili sposobni i ljudski subjekti za prevazilaženje svojih i zajedničkih problema. Ovaj rad je nužan u samim strankama. Potrebno je organizovati širenje svjesnosti u svom članstvu, da bi stranka kao takva mogla biti vodeća progresivna stranka. Neprijatelji napretka van mase jesu baš osamostaljeni i otuđeni subjekti koji se zagovaraju da su u interesu svojih članova i svojih podanika. Ne smije na djelu biti otuđenost vođstva od članstva ili članstva od vođstva.
  8. Nemoguće je svoju vlastitu religioznost ugasiti ili ugušiti u sebi samom izjavom da neko nije religiozan i da ne vjeruje u boga tj. u ono biće u sebi koje promišlja, vrednuje , koje se ljuti ili raduje, koje vidi jasno šta se u čovjeku dešava unutra i vani u interakciji sa vanjskim i unutrašnjim svijetom. Prava nauka i ozbiljno zadubljivanje u stvarnost i prava vjera nisu nikakve suprotnosti i nezrelo je govoriti o podvojenosti dva svjeta -svjetovnom i religijskom jer su oba u svakoj individui i objašnjavaju se preko funkcionisanja čovjeka onakvog kakav jest i kakav može biti. Ono što misli to spoznaje, a ono što osjeća ujedno i misli. Mi sebe sakrivamo od samog sebe, ako se razotkrijemo i budemo jedno neće biti ni razlike između svjetovnog i vjerskog čovjeka. Onda ćemo ispravno razumjeti poruku i smisao „Isusa“ i „Muhameda“ i „siročeta“ i „siromaha“ iz kojih su se i poslanici uzdigli.
  9. Svoje materijalno otuđenje (od svojih proizvoda, čovjeka od čovjeka, od sadržaja života i interesovanja) čovjek ne može uništiti samo duhovnom akcijom ili razmišljanjem. Nije dovoljno da se čovjek samo digne u mislima, pa da pusti da mu nad stvarnom, čulnom glavom visi stvarni, čulni jaram, koji se ne da zbaciti samo mudrujući, idejama.
  10. Apsolutna kritika uči nas vještini kako da stvarne, objektivne, izvan nas postojeće lance, pretvorimo u čisto idealne saznavajući da stvarnost može biti i bolja od postojeće i daje nam mogućnost da privodimo nesvjesne sadržaje u svjesni dio psihe. Sve čulne spoljašnje borbe ne smijemo pretvarati samo u čisto misaone borbe, već sebe usmjeriti i na mijenjanje prakse nabolje. Praksa se neće mijenjati nabolje ukoliko vidimo sebe da ne želimo to raditi. Mijenjanje prakse zahtijeva mijenjanje i sebe.
  11. Duh sada zna, tj. mi znamo gdje valja tražiti svog jedinog protivnika, u samoobmanama i šturosti mase i onog dijela nas koji ne želi da se mijenja jer će izgubiti svoj dotadašnji status i mišljenje o sebi. Da bi se nešto pokrenulo na razgovor u strankama mora postojati organizovano – planska djelatnost usmjerena ciljano po nekom pitanju. Kritički osvrt pokreće pitanja i promjenu koja iziskuje i određenu filozofiju i usavršavanje znanja te pojavljivanja zahtjeva i stremljenja ka boljem. Najmanja je uloga članstva i političkog pokreta samo da daje članstvo za glasačku mašineriju, a da ne znaju je li taj sposoban za izvršenje zadataka i to onih koje smo svi sebi odredili, a ne samo uže rukovodstvo ili samo vođa. Takav rad i odnos unutar stranačkog organizovanja ne daje dobre praktične rezultate. Vođa se ne smije otuđiti od članstva, niti mu članstvo smije to dozvoliti. Masa koja nije naučila na kritiku, samokritiku i zajednički rad ne može ništa bolje niti očekivati od onog što će se izroditi glede veze vođe i baze. Vođi nije delegirana vlast nad nama.
  12. Politika se gradi u vođstvu i u masi – članstvu kroz određene oblike rada. Ti isti stvaraju uslove za rad u strankama i izvan i zajednički ocjenjuju svoj rad i rezultate te ga unapređuju.
  13. Apsolutni duh koji pravi istoriju poslije isteka kretanja, naknadno dolazi do svijesti o sebi, jer stvarno kretanje apsolutni duh vrši nesvjesno. Kod takvih struktura mudrovanje nastaje post festum (poslije svršenog čina). Zato je važno ostvarivati permanentan rad u praćenju situacije i doraslosti osoblja da se rukovodi akcijom koja održava postojeće stanje i unapređuje ga nabolje. Istovremeno se osvješćuje praktična problematika i osposobljava se ljudstvo za uspješno i blagovremeno rješavanje problemskih pitanja. Potrebno je uspostaviti jedinstvo misli i akcije kako u razumijevanju stvarnosti tako i unapređivanju misli koja se može uspješno nositi sa stvarnosti, kako u intelektualnom i duhovnom razvoju i sposobnosti članstva i vođstva stranke, tako i u uspješnom prepoznavanju svojih stvarnih interesa u životu koji će biti vrjednovani prema kriterijumima apsolutne istine i svete porodice i duha. Na taj način stranka će graditi kolektivnu zaštitničku svijest neophodnu za integraciju društva i stabilnosti države. Kritika se ne smije otjelotvoriti u gomilici izabranih ljudi već u masi članstva u društvu kao cjelini, jer tu je snaga pokreta u omasovljenju vrijednosti za koju se borimo i koju održavamo.
  14. Iz svega prethodnog možemo zaključiti da politika treba biti nauka i mudrost, filozofija koja zna artikulisati interese većine građana koji daju stabilnost i mir u državi. Masa, članstvo ne smije biti pasivna, nekritička i nerevolucionarna u svojoj misli. Od mase potiče sva istorijska akcija. Politička stranka treba da se pretvori u politički i ljudski pokret.
  15. Značaj čovjeka ne smije se zanemarivati, jer samo sa ljudskim bićem može da se stvara poželjna i usmjerena istorija. Štetu snose oni koji nisu prošli kroz razvoj svoje ličnosti i koji u praksi ne prave stalno jedinstvo teorije i prakse, duhovnog i materijalnog, boga i društva-svijeta.
  16. Potrebno je kroz rad u političkim strankama integrisati političku i ljudsku emancipaciju.
  17. Potrebno je u idejnom radu stranke doći i do spoznaje zašto se u članstvu pojavljuje i nespremnost ljudstva da razotkriju istinu o sebi jer ćemo time vidjeti i mogućnosti kako se pobjeđuje korupcija i nejedinstvo stranke i njene dublje podjele. Tako ćemo otkriti tajnu njenog „nehtijenja“ i „nesmjelosti“ ili neodlučnosti po svim pitanjima.

Izet Bačić, pukovnik u penziji

PREPORUČUJEMO