Smoluća: Selo koje je imalo smolu (XII dio)

Piše: Atif Kujundžić
0 1.139

Jednoga četvrtka u 19,00 sati, u Domu kulture Smoluća, zasjedaju: Todorović Vlado, Stević Vojo, Nikolić Lazica, Iljić /Branko/ Pero, i, za pretpostaviti je Ilić Svetomir /u čijem rokovniku sve prethodno piše/, tj. predsjednik Mjesnog odbora Srpske Demokratske Stranke Smoluća – koji sve bilježi svojom rukom.

Piše: Atif Kujundžić
Piše: Atif Kujundžić

Zasijedali su, vijećali i odlučili napisati pismo sljedećeg sadržaja:

* * *

OPŠTINSKOM SEKRETARIJATU
ZA
NARODNU ODBRANU LUKAVAC

* **

PREDSJEDNIKU
IZVRŠNOG ODBORA SKUPŠTINE OPŠTINE
LUKAVAC

* * *

PREDSJEDNIKU
SKUPŠTINE OPŠTINE
LUKAVAC

* * *

        Nedavno primljeno pismo – opomena pred tužbu – od strane opštinskog Sekretarijata za narodnu odbranu Lukavac je zaprepastilo ne samo nadležne organe u Mjesnoj zajednici Smoluća, nego i stanovnike u cjelini.

        U Opomeni stoji da ne ostvarujemo naše zakonske obaveze po pitanju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite i da o tome ne obavještavamo nadležne organe. Između ostaloga se pominje i podnošenje sudske prijave protiv pravnog i odgovornog lica.

        Stoga želimo da nadležne organe Skupštine opštine Lukavac upoznamo sa nekim detaljima od kojih Vam je većina poznata.

        Skupština i Izvršni odbor Mjesne zajednice Smoluća su nedavno konstituisani. Do tog vremena Skupština je bila bez svoga predsjednika i većine članova. Slična situacija je bila i u Izvršnom odboru MZe. To je jedan od razloga zbog kojih nismo bili u mogućnosti da ispunjavamo svoje zakonske obaveze.

        Poslije toga, u Skupštini opštine i samom Sekretarijatu za narodnu odbranu pojavile su se neke nezakonske radnje.

        Jedna od tih radnji je i neispunjavanje obaveza prema Jugoslavenskoj Armiji /u produžetku je napisano a potom prekriženo: odnošenje dokumentacije/ drugim riječima Jugoslavenskoj Armiji je zabranjen pristup dokumentaciji rezervnog sastava.

        Isto tako, neprimjereno je slanje poziva rezervnom sastavu po naređenju Prve Armijske Oblasti u kojem piše: strogo povjerljivo – popuna Kninskog korpusa. Pitamo vas od kada stoji strogo povjerljivo i ono što je strogo povjerljivo. Poslije ovakvog raskola između Jugoslavenske Armije i Teritorijalne odbrane na nama je da odlučimo hoćemo li sarađivati sa opštinskim Sekretarijatom za narodnu odbranu ili direktno sa njihovim pretpostavljenim u Jugoslavenskoj Armiji.

        Poslije svega ovoga bilo bi smiješno da javnost sazna za podnošenje sudske prijave od strane Sekretarijata za narodnu odbranu opštine Lukavac protiv Mjesne zajednice Smoluća.

Dostavljeno:

– Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Lukavac,

– Skupština opštine Lukavac,

– Predsjedniku SO Lukavac,

– Predsjedniku IO SO Lukavac,

– Arhivi MZ Smoluća.

* * *

        Dakle, nakon što su se uvjetno opravdali za nerad i neažurnost rada u Mjesnoj zajednici Smoluća /što je bilo opravdanom primjedbom općinskog Sekretarijata za narodnu odbranu Lukavac/ s arogancijom karakterističnom za istupanje predstavnika Srpske Demokratske Stranke ukazuju na nezakonite radnje što se odnosi na nedopuštanje opštinskog Sekretarijata za narodnu odbranu Lukavac da dozvoli Jugoslavenskoj Armiji da izuzme evidencije i mobilizacijska dokumenta iz općine Lukavac, kao i odbijanje Muslimana i Hrvata da se odazovu pozivima za popunu okupatorskog Kninskog korpusa Jugoslavenske armije u Republici Hrvatskoj – kojemu je u to vrijeme bio komandantom upravo: Ratko Mladić.

Iz toga, Smolućani izvode i svoje pravo da se umjesto opštinskom Sekretarijatu za narodnu odbranu, kao direktno pretpostavljenom – odazovu neposredno Jugoslavenskoj Armiji. Dakako, poslije svega ovoga kako Smolućani kažu, bilo bi smiješno da javnost sazna za podnošenje sudske prijave, ali i očekivati razumijevanje za nastale prilike na prostorima ex-YU.

* * *

        Ustvari, tako je od samog početka: rigidna politika Srpske Demokratske Stranke ne pokazuje ni najmanji pomak prema toleranciji u bilo kojoj varijanti upravo prema onoj narodnoj koja govoreći o bahatom i osionom čovjektu kaže: takav je da mu svaka sjekiru vuče! Posebno su tvdi prema svakom gestu koji ima probosansku intonaciju.

To je valjda i posljednji trenutak u kojem se moralo i definitivno shvatiti ko je, gdje je i šta je Smoluća, te ko su, čiji su i pod kakvom su komandom Smolućani. Ali, ne! Lukavac se i dalje sa Smolućanima natezao, objašnjavao, tumačio, pa i molio i nešto očekivao…

Šta je Lukavac dočekao – poznato je. Smoluća, Dobošnica i groblja danas govore sve. Pa i nadalje, o svemu razmišljamo s nešto nostalgije o komšijama, bivšim Smolućanima koji su nam odmagali kad nam je bilo najteže, koji su postupili kako su morali ili mislili da je najbolje za Srpsku Demokratsku Stranku, Veliku Srbiju i njih osobno – mada potom puno kukaju.

* * *

KO JE ZADUŽIO /1496/ CIJEVI

U

SMOLUĆI?

/drugi dio/

* * *

        Kako zabilješke u dnevniku Svetomira Ilića odmiču dublje u 1992. godinu, sve veći značaj dobija stanje odbrambenih priprema, pa tako i sporednih putova, mosta u Gornjoj Smolući, upoznavanje Skupštine Mjesne zajednice Smoluća o odbrambenim pripremama, kasarna na Brezicima, a tu je i zabilješka: Rajko učitelj zna ko nosi pištolj u školu – Enesa iz Šikulja, učiteljica.

Potom slijedi zabilješka:

Pozadinski vod, vozač APU, ostali – puške M-48, 7,9mm – pa spisak:

 

1. Ilić Svetomir,

2. Cvjetković Boris,

3. Trifković Stojan,

4. Iljić Ljuban,

5. Nikić Milan,

6. Cvjetković Miloš,

7. Stević Mitar.

 

U nastavku nailazimo na zabilješke koje se odnose isključivo na naoružanje i municiju.

1. PPŠ /aut/ 221

2. PMM-48 102

3. PMM-53 27

SVEGA 350 KOMADA i 30 AUTOMATA

1. Sveto – PPŠ doboš 140 metaka, potpis: Mitrović Stevo.

2. Pero – PPŠ – 140 metaka, potpis: Mitrović Stevo.

3. Nedo – PMM M-53 – 250 metaka, potpis: Mitrović Nedo.

4. Dido – PPŠ – 140 – metaka, potpis: M. Dido.

5. Sveto – PPŠ – 140 – metaka,

Potpis: Mitrović Sveto, vojnik.

/15. 03. i 16. 03. 1992./

Jasenica:

– I četa, 192 borca, telefon : 655-100, 655-054 – Zoran.

Tinja:

– M-53 /PM/     2 kom

– M 48             10 kom

– APŠ M-41     10 kom

– PPŠ M-49       3 kom

SVEGA: 25 cijevi

Municija:

Cal 7,9mm   1.200kom

Cal 7,62mm, 13 kutija po 70 metaka, 910 kom

Loševica:

– M53 /PM/               2 kom

– M48                        10 kom

– APŠ M-41               10 kom

– PPŠ M-49                 3 kom

SVEGA: 25 cijevi

Municija:

– cal 7,9mm         1.200kom

– cal 7,62mm 13 kutija po 70 metaka, 910 kom

Primio: Stanković Strahinja

Potpeć:

– M-53 /PM/                 2 kom

– M-48                         10 kom

– APŠ M-41                 10 kom

– PPŠ M-49                   3 kom

SVEGA: 25 cijevi

Municija:

– cal 7,9mm             1.200 kom

– cal 7,62mm 13 kut. Po 70 kom

Primio: Neđo Jovanović

Lukavčić:

– M-48                                5 kom

– M-41                               5 kom

– M-49/57                         7 kom

– M-53                               1 kom

SVEGA: 18 cijevi

Municija:

7,62 – 9 kutija – 630 kom

7,9mm, 20 kutija – 300 kom

Primio: Vuković Sreten

Brezici:

– Nikić Neđo,   M-41         70 kom

– Milanović Goran, M-49 140 kom

– Cvijanović Stojan, M-48 70 kom

– Vuković Rado, M-49,     140 kom

– Perišić Rado, M-49,        70 kom

– Perišić Jovo, M-41           70 lom

– Ilić Nikola, M-48              30 kom

– Despotović Niko, M-48   30 kom

– Đokić Stevo, M-48           30 kom

– Ilić Đuro, M-49               70 kom

– Nikić Milan, m-49         140 kom

– Despotović Jovan, M-41   70 kom

– Milinković Mićo, M-48     30 kom

– Vuković Milan, M-41       70 kom

– Vuković Đorđo, M-41       70 kom

– Vković Ilija, M-53   150+150 kom

SVEGA: 1490+6 = 1496 cijevi

PRIMO: Vuković Ilija, sr.

SVE:

Prema rokovniku Svetomira Ilića predsjednika Mjesnog odbora Srpske Demokratske stranke Smoluća.

 

* * *

OBAVJEŠTAJNI PODACI

* * *

Slijedi zabilješka:

ORUŽJE U BISTARCU 09. 04. 1992. Godine, kod SAMOPOSLUGE oko 19,00 sati.

Iz Puračića STARI PUT pored Kopa.

Poljice u 10,00 sati, 09. 04. 1992.

Bistarac i prije jedan mjesec u Bistarcu.

/Očito, riječ je o obavještajnim podacima koji su dolazili Svetomiru Iliću, preko za praćenje i dojavu od za to zaduženih osoba/.

Posljednja zabilješka u rokovniku Svetomira Ilića glasi:

Četvrtak, 19. Juna 1992. godine, izjutra, oko 09,15 sati, u Tinju je otišla jedinica vojne policije kao izvidnica.

Otišao sam za njima poslije jedan sat.

/Riječ je o sprječavanju ljudi /Srba/ iz Srpske Tinje da se priključe snagama Teritorijalne odbrane Srebrenik, o čemu su bili postigli dogovor na Zboru građana u Tinji./

/Fragment/

* * *

ak – BOL, 1992.

* * *

DOSSIER SMOLUĆA

* * *

TRISTOTINE HOSOVACA
U
BISTARCU

 * * *

        Dnevnik Jovana Ilića, šezdesetogodišnjeg umirovljenog konobara, koji smo našli po odlasku Smolućana, evidentirao je sva značajnija osobna zapažanja ovog umjerenog čovjeka, kojemu je bilo vrlo komplicirano odvojiti propagandu i ideološke laži od istine, pa u tome nerijetko, nije ni uspijevao.

Ali, sve je prilježno bilježio. Sve do 29. augusta 1992. godine, jer je to jedina od /242/ stranice dnevnika koju nije i potpisao.

Očito, bio je u pisanju prekinut…

Jovan Ilić vodi svoj Dnevnik od 01. 03. 1992. godine. On bilježi događaje u selu, zabivanja o kojima pouzdano zna i kojima nazoči, ali i sustavno prenosi glasine, koje bez sumnje širi upravo Srpska Demokratska Stranka, koja na taj način ljude držu strahu i pod neporecivo svojim utjecajem, tj. pod svojom kontrolom, sprečavajući i potencijalno moguće komuniciranje sa drugim narodima, gradom u susjedstvu, stvarnošću i životom.

Tako Jovan Ilić /pokoj mu dobroj duši/ često piše besmislice o kojima je načuo, npr.: kako je u Bistarcu stacionirano čak /300/ HOSovaca!

Ni kad je bila najpopunjenija, Satnija Prima u Bistarcu – popunjena Bistarčanima, inače u sastavu 117. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine /1993./ – nije imala više od 80ak naoružanih ljudi, a o nekim HOSovcima nikad nije moglo biti ni riječi.

Propaganda u funkciji širenja straha među Smolućanima – za račun Srpske Demokratske Stranke i ideje o velikoj srbiji – imala je prvorazrednu i uistinu psihološki osmišljenu i veliku mobilizacijsku ulogu. Sve dok imaju struju, Smolućani gledaju tv Beograd, tv Novi Sad i Yutel. Prate aktivnosti fašiziranih srpskih političara.

Jovan Ilić se svojom slijepom odanošću i povjerenjem prema SDSi, pokazao se kao izvrstan medij u ostvarivanju SDSovih namjera i velikosrpskih ciljeva.

Nigdje se ne bavi ničim što ne rade Srbi. Proglašavanjem Srpskih autonomnih pokrajina i Srpske Republike Bosne i Hercegovine! Jovan ilić nije zlurad. /Nevjerojatno sam mu sličan u tom vremenu. Nikad ranije nisam bio ni u kakvom ratu./ Njemu je žao što se rat širi, ali mu je jasno kome treba držati stranu, kao i da samo Srbi nikad ni zbog čega nisu krivi.

Prema njegovim informacijama u Smoluću su ubačene i zelene beretke! Ljudi su naoružani i stražare, ali žive u strahu i panici.

Muslimanska i hrvatska paravojska prave razne svinjarije na štetu Srba i stalno treba biti oprezan i iščekivati njihov napad i upad u selo, pokolj koji mogu napraviti.

Etc.

Veliki broj ratnih događaja proizvod su raznoraznih nesporazuma, zle volje, neuređenog života, samovolje, odsustva pravih informacija i sasvim su izlišni, ali ratnu agoniju produžavaju i pogoršavaju u beskraj, do ništavila razjapljenih čeljusti i crnoga ždrijela.

Inače, već je vidljivo da je to rat pozicionog karaktera. Svako je iskopao rovove, zemunice i tranšee na svome, ispred sebe postavio minska polja, nabavio nekakvo naoružanje. I cijeli dani, znaju proći bez metka i granate. Ali i najobičnije čarke – razviju se u tragičan sukob sa visokim gubicima.

. . .

/fragmenti iz BOLa/

ak, 1992.

* * *

DOBOŠNICA

GODINU DANA POSLIJE

* * *

/sa spiskom ubijenih/

 * * *

        Priča o Dobošnici i njezinom stradanju od 26. – 31. kolovoza 1992. godine, poznata je.

Zavirili smo na svako zgarište, u svaku preostalu kuću i snimili svakog ubijenog čovjeka, posjetili svaki mezar i svaki grob, za vječnost zabilježili tragove nečovještva počinjenog dok su komšije iz Smoluće prolazile u smjeru države svih Srba ili svih Srba u jednoj državi ili nastojeći napraviti Republiku Srpsku, tj. pridonijeti stvaranju Velike Srbije

Pa, čemu priča o toj rani, pitat ćete poštovani čitatelji, kad nismo Srbi koji slave Kosovski boj? Reći ćemo odmah: Dobošnica nije vojnički poraz, to je VELIKOSRPSKI ZLOČIN na istoj trasi kao i na trasi NESTANAKA SMOLUĆE – a koji su predvođeni Srpskom Demokratskom Strankom sami izveli, kao potom i genocid u SREBRENICI i brojnim drugim gradovima. / O čemu se u Haagu već skoro sve zna./

Događaju se vraćamo i uvijek ćemo to činiti zbog izginulih branitelja, ubijenih civila i žrtava rata, šehida i pokojnika, ljudi koji su svoja srca iznijeli na branik Domovine međunarodno priznate Bosne i Hercegovine i stali nasuprot velikosrpskom fašističkom naumu i bjesnilu. Nisu ustuknuli ni po cijenu vlastitih života. Iako je agresor bio tako i očigledno, nadmoćan.

Nije naodmet ni prisjetiti se, kako smo sa Smolućanima bili taktični i humani koliko su to prilike dozvoljavale /dakako i naša propaganda!/.

Trebamo zauvijek zapamtiti, kako su se lešinarski na Ozrenu koncentrirale srpske snage dugo prije napada na Dobošnicu, potom najžešće što mogu napale svim sredstvima da otvore koridor i izvrše evakuaciju Smolućana. Kako su sistematično prihvatali i prikupljali efektive Jugoslavenske Armije i četnički šljam, spreman da pljačka, ubija i siluje.

Moramo zauvijek zapamtiti masakrirane ljude na njihovim kućnim pragovima i u dvorištima, staračkim i bolesničkim posteljama, ubijene domaće životinje, oko /750/ spaljenih kuća i preko /500/ gospodarskih objekata. Moramo zapamtiti 12očlanu ubijenu porodicu Hasana Salibašića – samo jednom avionskom bombom – krmačom.

 * * *

Godinu dana poslije, s pijetetom, prisjećamo se šehida, palih boraca i civilnih žrtava rata: Bego Osmić, Hajro Muharemović, Huso Hamzić, Esad Murselović, Huso Karić, Dragan Nikić, Raif Smajlović, Esad Tabaković, Esad Murselović – Osmanov, Ismet Dautović, Ferid Sadiković, Edo Ibrakić, Asim Ribić, Fahrudin Husić, Admir Fajić, Seudin Ćosić, Fahrudin Ćosić, Senad Tanković, Nedžad Prelić, Zaim Husić, Jasmin Moranjačkić, Suad Dautović, Fikret Babić, Amir Nuhić, Ekrem Vehabović, Sead Nuhanović, Ismet Karić, Hazim Hamzić, Senad Garagić, Jasmin Husejnović, Ismet Ahmetović, Vehid Omerović, Ferid Karić, Bajro Salibašić, Kasim Mujkić, Nedžad Fajić, Sead Halilović, Goran Macan, Admir Mujkić, Suad Trakić, Ozrenko Blagojević, Mevludin Nezirović, Fahrudin Dugonjić, Džemsad Hodžić i civilne žrtve: Hasan Salibašić, Rahima Salibašić, Hazemina Salibašić, Dževad Ademović, ADVIJA Ademović, Bahrija Garagić, Amela Salibašić, Damir Salibašić, Lejla Garagić, Dinela Garagić, Elvir Ademović, hmed Husić, Mehmed Hamzić, Mehmed Ibrahimović, Galib Lukavačkić, Zaim Begić, Šaha Begić, Mustafa Hodžić, Mehmed Begić, Tahir Nurković, Nesib Delmanović, Mehmed Agić, HazimHamzić, Redžo Mešanović, Muharem Spahić, Ćazim Ćosićkić, Bego Kahrić, Mehmed Cibrić, Mehmed Huskanović, Vehid Omerović, Ševalija Mašić, Redžo Karić, Nesib Halilović, Mehmed Husić zvani Nazaga, Adem Hamzić, Aiša Omerović, Hašim Sinanović.

Nestali su bez traga: Eniz Tabaković, Nedžad Džinić, Rizo Sakić, Osman Begić, Sabit Husić.

DO POBJEDE, DO SLOBODE.

/fragment/

DOMOVINA, ak, 1992.

Leave a Reply

Be the First to Comment!

avatar