fbpx

Smoluća: Selo koje je imalo smolu (VIII dio)

23 min. za čitanje
Piše: Atif Kujundžić
Piše: Atif Kujundžić
Piše: Atif Kujundžić

Ne znaju ni kako se zovu drugi zaseoci u istom selu, a nekmoli druga sela u njihovom okruženju.

Znaju samo kako su mjesecima prije otpočinjanja ratnih dejstava, uvečer izlazili iz svojih kuća i odlazili u najbliže šume na konak. Ujutro su gledali kako im Srbi odvode stoku, odvoze namještaj i kućanske aparate, pale kuće. Sve su samo čuli izdaleka, s druge planete, na tv prijemnicima s lošim antenama, iz napola čuvene priče o događajima. Ništa su vidjeli. Niti jedan – ne umije sastaviti i izgovoriti rečenicu o zlu koje mu se dogodilo, o nesreći koja je u istoj mjeri velika za Srbe, Hrvate, Muslimane, Bosance i Hercegovce.

Riječ je o tome, da su u velikoj mjeri bili pokretani u progonstvo svojom i njihovom propagandom, pod pritiskom dušmana i predvođeni svojim političarima. Doduše, usitinu i  njihove nemale vojne sile i stvarnoga straha od zle volje susjeda, o kojoj puno znaju iz svoje povijesti.

* * *

Da bi prikrili i ostavili u pozadini prave razloge radi dalekog velikosrpskog cilja, oni moraju ne znati, moraju ne moći se prisjetiti i moraju lagati do u beskraj kako bi udovoljili svojoj političkoj oligarhiji – kao sumanuti i začarani ponavljaju velikosrpske mantre.

To neporecivo govori o njihovom stvarnom političkom neznanju i sistematskom međusobnom podržavanju u zlu, instruiranju od strane vlastite nacionalne stranke do urednog potpisivana nesuvislih izjava ćiriličnim pismom.

/Jedan je Podrinjac na aerodromu Dubrave u uniformi Armije BiH – na moju malenkost potezao pištolj, jer mi je njegova komšinica davala u kameru izjavu o tome kako su joj pred očima zaklali sina i da se četnik koji mu je zabio nož u vrat – zvao komšija Dragan /a sin je potom dugo udarao trupinom o pod…/.

I ja sam bio u uniformi Armije BiH, ali nisam imao pištolj. Nasreću, kad već takvi nasrću… Takvi, koji tragediju svoga naroda uzimaju kao svoj politički kapital, svojataju i upotrebljavaju!

Dakle, i zločinci, i žrtve, i tuga, i žalost su privatizirani i stavljeni u funkciju oligarhijskih političkih interesa, /na čemu, nažalost, inzistiraju i tzv. instituti za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti/.

* * *

Protiv Vojislava Šešelja svjedoče samo vanzemaljci koji su dopremljeni iz Mostara ili iz neke druge galaksije zato svjedoče u Šešeljevu korist, svakom svojom tvrdnjom i odgovorom na Šešeljeva pitanja. Takvu hrpu ljudskih i insanskih guzica igovana trebalo je sakupiti. To nije od Boga. To je čista kozmička zločinačka instanca jada i budalaštinja koje organiziraju za suđenje i Sudsko vijeće, to je bulumenta koja ima namjeru glupostima i neznanjem čak i po cijenu da osude i Šešelja za gluposti – odbraniti sebe i velikosrpsku fašističku ideju – sve o trošku Bosne i Hercegovine!

Ali, Šešelj je iz Beograda branio u Sarajevu suđene Muslimane 1984. godine. Četnički principijelno. /Treba li mu zamjeriti ili vratiti dug?!/

No, bilo bi veoma zanimljivo saznati ko je i kako branio Radovana Karadžića kad je zajedno sa Momčilom Krajišnikom uhvaćen u krađi, u Šipadu ili drugdje!!! Kako su braća balije priskočili upomoć da se oduže Srbadiji?!

Vojki Šešelju se odužuju tako što mu šalju mutave svjedoke. Niti jedan ne bi znao ni u mutvak ući, a nekmoli svjedočiti u Haagu o zlčinu koji je prema njemu učinjen.

* * *
GDJE SAM BIO
I
ŠTO SAM RADIO JADAN I ČEMERAN
1992. – 1995.
* * *
/ALI I PRIJE I POSLIJE NE RAZUMIJEVAJUČI DOGAĐAJE/
* * *

Poslije svega, osobno se pitam gdje sam to bio 3,5 godine svakodnevno tokom otadžbinsko-domovinskoga rata zaliježući zbog srpskih granata i trčeći krivudavo pred snajperistima, podvezujući umjesto nepostojećih bolničara rane i otrgnute udove /što bi rekli braća Srbi i Hrvati/?!

Naime, u toku cijeloga rata nisam vidio više od /5/ mudžahedina bosanskoga podrijetla iz sela Tabaci, niti jednu zelenu beretku uopće, mada, velikosrpski mediji neprekidno o njima nešto melju, trabunjaju, trućaju i nesuvislo brbljaju, prežvakavaju svoj užas, optužuju Muslimane i Hrvate, a Mevlida Jašarevića – jadna mu majka – šalju čak iz Sandžaka da napadne Ambasadu SAD u Sarajevu.

Nije ni čudna tolika pamet kad se zna da im je upravo iz Smoluće bio glavni policijski čovjek za Miloševićeve ubojite namještaljke – Rade Marković – kojemu je data i šansa da likvidira Vuka Draškovića i Petra Stambolića! Vuče, Vuče, bubo lenja, šta će reći pokolenja!

U nas kažu: Hebao te Vlah! Ali i tvoj Čiča Draža!

Pri svemu, rado govore o terorizmu, mada su se Srbi u terorizmu najbolje izvještili na prostoru ex-YU. Izvršavaju velikosrpski zadatak i za sebe, i za Muslimane, i za Hrvate. Ne znam, ali ne bih rekao, da ovdje kao Srbin spada i uskače i Alija Izetbegović, ar.?

 * * *

Srbi su izabrali najbijedniju i najprimitivniju metodu bez zazora i imalo srama. Nema više Jugoslavenske Armije – da joj se predbaci nadležnost i odgovornost, ali se neprijatelji mogu izmišljati do u beskraj radi odbrane od osobnih zlodjela i zlih namjera. Svi umrli i tokom agresije poginuli Srbi /u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Autonomnoj pokrajini Kosovo i Metohija – danas Državi/ sada su žrtve strašnih muslimanskih/mudžahedinskih  zločina. Mada su unaprijed znali, kako agresivno hodeći i napadajući, negdje mogu /pa, makar i slučajno/ poginuti.

Ali, tako se izjednačavaju branitelji i agresori, a od oružane agresije, a pravi se građanski rat i na sudovima dobijaju blaže presude. A o tome i jeste riječ. A oteto, više nije prema onoj narodnoj: prokleto, već prema novokomponiranom poetskom sloganu i neologizmu: Ko je jamio, jamio!

Njihova manija progonjenja ili paranoja – za svako iole suvislo razumijevanje njihovoga ponašanja – posljedično je prirodna i stvarna poslije svega što su učinili. Ogrezli u zlo, nastoje izgrcati do čistoga zraka – po svaku cijenu. Ne može se tako i sa toliko zla u sebi i među narodom živjeti.

* * *

Ustvari, kako bih do kraja bio makar i sasvim izlišno iskren, tokom minulog rata vidio sam jednog amerikenjca koji se smucao po Lukavcu s zelenom beretkom na glavi. Bio je to neki Bušov ili Klintonov prdonja i džulov koji je želio da ga shvatimo kao ratnika – zelenu beretku iz rata u Vijetnamu.

Jadna mu majka i njegovih 130 kilograma. Dakako, nije imao pojma o našim ratovima! Objašnjavao sam kako je buša najbolja vrsta bosanske autohtone krave i da je Klinton zauzet u Ovalnoj dvorani opsjednut strašću Monike Levinski. Nije mi vjerovao.

Poslije je to gledao na televiziji.

* * *

Tako i Srbi, koji su pod pritiskom Srpske Demokratske Stranke i Jugoslavenske Armije isfurali iz Smoluće na Ozren, sada u čežnji vehnu i gledaju gdje je Smoluća na geografskoj karti ili njihov stan u Lukavcu, od kojih su svaki mogli neposredno gađati iz svojih brojnih artiljerijskih oruđa, što su nerijetko činili iz zabave i radi teferiča.

Ustvari, to što su zdušno priređivali drugima, sada imaju u Srbiji, na Kosovu i Metohiji, Vojvodini  i Republici Srpskoj – kao srpskim zemljama. Naročito imaju Dodika, Bosića, Pandurevićku, Tadića, Ćosića, Kalabića, Majkićku i brojne – osobno pobijene svoje najbolje ljude.

* * *

Svi Srbi koji su otišli iz Lukavca – otišli su prije početka ratnih dejstava pod pritiskom Srpske Demokratske Stranke radi ostvarenja plana o oživotvorenju Vojske Republike Srpske i Države svih Srba – tj. Velike Srbije – kao retardirane ideje o svim Srbima u jednoj državi. Ali i usitinu plemenite ideje o tome da ovaj bijedni prostor spasu srpskoga prisustava.

Posljednji Srbi izlazili su u petak – 15. svibnja, 1992. U petak i subotu – 16. svibnja, 1992. Godine. Što znači kako su znali da bi 15. svibnja u Tuzli, moglo nešto pući i biti problema. Poslije tih datuma, izlazili su samo na zvaničnim razmjenama zarobljenih, mrtvih i živih koji žele prijeći na drugu stranu kada se događalo da poneko od Srba ode, ili da se neko od Muslimana vrati u vreći za mrtve.

* * *

Prvo, otišli su pravo u svoja sela iz kojih su svojevremeno u Lukavac i došli, gdje su dobili zaposlenja i stanove. Obećano im je od svemoćne SDSe – kako će se za nekoliko, a najviše za 15 dana, svi ponovo vratiti u Lukavac na belim konjima i kao pobednici!

To im je izgledalo vrlo atraktivno, epski i mitološki blisko, neodoljivo privlačno baš kao i Englezima, Francuzima i Nijemcima – koje je Slobodan Milošević uveravao kako je likvidacija Muslimana u Bosni i Hercegovini nešto što će Srbi obaviti za čas posla i kojima je obećao da to ne može duže trajati.

* * *

Eh, sad.

Muslimani su odlučili da će tih /15/ dana trajati poprilično duže, jer će zajedno sa Hrvatima koji nisu dali svoje – braniti Bosnu i Hercegovinu – i tako će se sve produžiti na /3,5/ triipol godine rata, koje su jednom broju Bošnjaka, Hrvata i Srba postale razlogom odlaska na vječni odmor – u vječna lovišta – u rodnu  bosanskohercegovačku zemlju i grudu – zauvijek.

* * *

Vjerojatno, nastojeći pribaviti podršku Engleza, Francuza i Nijemaca za svoju prljavu rabotu, Srbi su po svom dobrom i diplomatskim vezama provjerenom običaju, kao i uvijek uveliko lagali, a u biti, imali su agresivne namjere s ograničenim dometom i ciljevima i, dakako, krajnje samo velikosrpske interese.

Naime, morali su znati da nisu u stanju istrebljivati cijele narode, ali su odranije znali, kako mogu nekažnjeno činiti strašne zločine koje su do savršene izvedbe izvježbali na muslimanskoj sirotinji u istočnoj Bosni tokom Drugoga svjetskog rata – kada su prema Izveštaju Pavla Đurišića Dragoljubu Draži Mihailoviću, samo za jedan dan, ubijali i po /8.500/ osamipolhiljada ljudi, žena i djece muslimanske vjere – u Čajniču, Goraždu, Foči, Višegradu i okolici… i hvalili se time.

Taman, kao što je Beograd pod kvislinškom vladom Milana Nedića /koji je kriv i za ubojstvo djece – đaka u Kragujevcu – Krvavu bajku na Balkanu – Desanke Maksimović/ – bio prvi grad u Europi, koji je tiskao i nosio bedž: BEOGRAD JE PRVI GRAD U EUROPI OČIŠĆEN OD JEVREJA – jer je na Banjici i Starom Sajmištu – pobijeno sve živo što su mogli uhvatiti. Dobri Bože! Bili su brži od same fašističke misli Adolfa Hitlera.

* * *
RAT
JE
SMRTONOSNA
I
PRLJAVA RABOTA
* * *
/USUD RATA KRUŽI PROSTOROM ex-YU/
* * *

Međutim, bio fingiran ili stvaran, rat ima svoje žrtve i to ga čini ozbiljnom, tragičnom i stvarnom, bolnom društvenom pojavom. Bez sumnje, Srbi su željeli veći dio teritorije koju su dobili, mada im, po svemu – nikako nije trebala.

Prilikom ratnih/oružanih dejstava, pronađeni su dokazi, a postoje živi i viskostručni svjedoci – da su Srbi falsificirali katastarske knjige upisujući u njih ono što im se prije svega sviđa i što žele da bude njihovo, povezujući svoje teritorije, i povezujući ih kao ono što vole zvati: velika srbija.

Osobno sam vidio takve dokumente i znam gdje se nalaze u regionalnim historijskim arhivima i u posjedu uglednih naučnih radnika. Svojim garantima, Francuzima, Englezima i Nijemcima, nisu govorili o svojim ograničenim ciljevima, jer ne bi bili podržani.

Nisu se oni bavili tako sitnim stvarima kao što je zatiranje naroda od /3.500.000/ trimilionapetstotinahiljada Muslimana u Bosni i Hercegovini, jer to su u najvećem dijelu Srbi muhamedanske vere, mada ih ima više u Francuskoj. Ko zna šta će im? Pa, uopće, šta će onda oni i tu na Balakanu i teritoriji koju Srbi imentuju Velika Srbija?! Tako i jesu popušili ku'vac, svome vlikom Svpskom Vadikalu Vojki Šešelju, četniku bez b'vade.

* * *

Niko ne voli cirkuzanere i lažljivce, folirante takve provenijencije. Mada smrtonosna i nerijetko tragična, cijela stvar je izgledala krajnje – tragikomična i to se može vidjeti na bezbroj primjera. Ama, šta će uopće još i Muslimani tu?!

Jedna od tih kardinalnih stavki, koja cijelu priču čini i besmislenom i realnom, jeste – da Srbi, evidentno, izumiru – bukvalno –  nestaju prije svega u Srbiji, u Negotinskoj krajini i Vojvodini, npr. već pedesetak godina hara bela kuga. U pojedinim dijelovima Srbije i duže, a danas i u Republici Srpskoj, Srbi imaju u prosjeku oko 4.000 stanovnika manje svake kalendarske godine. Za to i svaku vrstu nesigurne budućnosti odgovorna je Srpska Demokratska Stranka…

Dakle, ta opsesivna potreba za osvajanjem teritorija, predstavlja konkretan oblik prokletstva koje Srbima ubrzava kraj, kako, u jednom interviewu reče i Latinka Perović.

* * *
PRIMJER
OPĆINE LUKAVAC
SELO
SMOLUĆA
* * *
/koji nikada neće stići do nekog suda/
* * *

Navest ćemo samo primjer ograničnog cilja srpskih snaga i namjera, poduhvata u ostvarivanju velikosrpskog fašističkog koncepta, koji je u prvi mah imao namjeru samo stvaranje Velike Srbije, ali se transformirao do zločina prema svome i drugim narodima.

Iako su imali snage i efektive bivše Jugoslavenske armije kojima su mogli poklopiti Republiku Bosnu i Hercegovinu – imali su ograničen zadatak u vidu konkretnog cilja koji ih je učinio brljavima i krvoločnima, zločincima, jednako prema drugima i svome narodu.

Međutim, uvijek su znali kako ne bi mogli zadržati cijeli teritorij, jer, objektivno, nisu imali toliko ljudstva. I u ratu i u miru, ČOVJEK je glavni činitelj svega. Gdje ČOVJEK – ne stane svojom nogom to nije i ne može biti njegovo – čisto je osnovna vojnička postavka i iskustvo.

Dakle, na teritoriji općine Lukavac postojalo je veliko srpsko selo Smoluća sa oko /3.500/ trihiljadepetstotina stanovnika /prije rata/.

Od planine Ozren, koja je naseljena uglavnom srpskim življem, odvojeno je rijekom Spreča, željezničkom prugom i magistralnom putnom saobraćajnicom Tuzla – Doboj, kao i muslimanskim selima Dobošnica /Donja, Srednja, Polje i Gornja/, Kruševica, Šikulje, Cibrići…

* * *

Smoluća je bila srpsko selo izuzetno vrijednih ljudi i dobrih domaćina /što su voljeli reći i članovi Srpske Demokratske Stranke/, jednako, kao i vrlo obrazovanih i uglednih, uvažavanih zapolesnika u lukavačkim tvornicama i inače u životu.

Smoluća je imala više od /700/ sedamstotina telefonskih priključaka, asfaltirane saobraćajnice, vodovode, Dom kulture, Osnovnu školu, dakako…

Kažemo, bila – jer više ne postoji, prije svega zaslugom Srpske Akademije Nauka i Umetnosti, Srpske Demokratske Stranke i Jugoslavenske Armije, koji su Smolućane izjurili iz sela kao krdo stoke. Po njihovom odlasku, bila je to živa slika i biblijski viđeno i kazano: egzodusa.

Danas, više se ne zna ni gdje su bile kuće Smolućana. Može se samo pretpostaviti, kako su bile pored već propalih asfaltnih saobraćajnica.

Selo je potpuno devastirano i razgrađeno, voćnjaci i šume isječeni, a nakon što je ostavljeno u potpuno ispravnom i urednom stanju, po odlasku njegovih stanovnika.

* * *

Početkom, propagandom stvorenih napetosti i prvih ratnih dejstava /Bijeljina, Zvornik, Bosanski Brod, Vlasenica, Bratunac, Višegrad…/, u Smolući se koncentriraju Srbi iz manjih sela općine Srebrenik: Srpska Tinja, Gornji i Donji Potpeć, Tuzla: Jasenica, Dragunja, Čelić: Brezje, tako da se već 15. svibnja, 1992. godine – kada se događa i kolona na Brčanskoj Malti u Tuzli – u Smolući našlo oko /7.000/ sedam hiljada djece, žena i muškaraca srpske nacionalnosti.

/Interesantno: upravo su nešto više od tog broja Srbi ubili u Srebrenici, srpnja, 1995. Godine. Uglavnom, muškaraca u produktivnom dobu…/

* * *

Istovremeno, selo se č/etnički zatvorilo. Niti su nekome dopuštali da uđe, niti su izlazili. Prestali su dolaziti u Lukavac na posao, na ulaze u selo postavili su kontrolne punktove, kukali su preko radija zbog svoje očajne situacije.

Odbijali su pregovore sa Lukavčanima o normaliziranju odnosa, etc. Imali su i neko, ali ne značajno naoružanje. Tražili su način da uspostave vezu sa Ozrenom kao srpskom maticom, etc.

Ustvari, razumno je uočiti, kako je u to ružno vrijeme, to i bila najbolja opcija i veza sa Smolućom. Jer, velikosrpski zločini širom Bosne i Hercegovine podigli su osjećanja Muslimana i Hrvata do nivoa opake međunacionalne ostrašćenosti i želje za osvetom do tačke ključanja.

Medijska velikosrpska propaganda, jer drugi narodi u BiH nisu imali takvu, raspalila je nacionalnu netrpeljivost i borbenost do krajnjih granica. Svako otvaranje sela Smoluća moglo je značiti i priliku za osvetu i zlodjela većih razmjera, jer, okruženje je bilo druge nacionalnosti. Narodi su definitivno bili podijeljeni i zavađeni.

U Smolući je postajalo pakleno. Ljetne vrućine. Sve manje hrane, lijekova i sanitetskog materijala. Čarke sa pripadnicima Teritorijalne odbrane Lukavac i pripadnicima Teritorijalne odbrane Srebrenik proizvodile su gubitke na sve tri strane. Pripadnici Srpske Demokratske Stranke u selu su zaveli strahovladu, mlatili, kažanjavali, ubijali, ugonili u red. Smolućani su u jednakoj mjeri bili izloženi svojoj i našoj propagandi. Govorilo se svašta, širene su laži i prijeteće vijesti o Zelenim beretkama, jedinicama Patriotske lige, Hrvatskih Oružanih Snaga, Zbora Narodne Garde, te raznovrsnim paravojnim formacijama u Lukavcu…

Činjenica jest, da ni stanovništvu u Lukavcu nije sve bilo jasno. Na pregovore o miru sa Smolućanima krene grupa pregovarača iz Lukavca sa popularnim, posebno uglednim i općenito omiljenim Huseinom Salkićem Kojom na čelu, a neko naredi da u toku pregovora – minobacači Teritorijalne odbrane sa Ratiša – od Srebrenika – počnu granatiranje sela Smoluća… Tako pokušaji pregovaranja postaju bezvezarija i koještarija, besmislica, prilika koja ide naruku velikosrpskoj propagandi i namjeri.

* * *

Istodobno, jedini, muslimanima naseljen zaselak u Smolući – Agiće – nitko od Smolućana nije dirao niti provocirao… što je više nego za odavanje istinskog ljudskog priznanja Smolućanima, jer okruženje je davalo i drugačije povode, čak veoma loše. Ustvari, nedvosmisleno, Smolućani nisu željeli sukobe – potpuno i vojnički svjesni okruženja, ali i svoga krajnjega cilja – zadatka koji im je postavljen i namijenjen.

 * * *

Prisustvovao sam jednom pokušaju razmjene uhapšenih i zarobljenih između općine Lukavac i Smoluće – prema načelu svi za sve neovisno o broju. Tom prilikom, u Smoluću nisu htjeli prijeći ljudi koji su na zahtjev Smolućana radi razmjene bili pušteni iz tuzlanskog Zatvora. /Sve je snimljeno kamerom i odloženo u Regionalni historijski arhiv Tuzla./

* * *

Tokom lipnja, srpnja i kolovoza, obavještajni podaci su govorili kako se na Ozrenu koncentriraju srpske snage iz Zvornika, Bijeljine, Doboja, Brčkog, Banja Luke, Krajine… /Što su mogle biti i lažne informacije s namjerom da se proširi strah kod Muslimana, jer je riječ o srpskim jedinicama koje bije loš glas ubojica, a neslučajno su u svakom slučaju izložene prisluškivanju. Uvijek svako o svakome sve zna…/. Lukavac su počeli nadlijetati vojni avioni i raketirati pojedina naselja. Ima ranjenih i ubijenih. U Dobošnici su bačene dvije velike bombe poznate kao krmače – avionske bombe teške /500 do 750 kg svaka/. Jedna je samo u jednoj kući ubila dvanaest članova obitelji Salibašić.

/Poznato je da takve bombe mogu probiti i tri betonske ploče u stambenim objektima. U nekoliko navrata bacani su bojni otrovi… Padale su granate po Lukavcu… Srpski snajperisti su radili na vatrenim linijama..

Podijeli ovaj članak
5 komentara
Subscribe
Notify of
5 komentara
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments

Opet četnička propaganda, zašto bi se puštalo da se zaboravi, treba znati šta su vlasi uradili kad su izšali iz smoluće, tj. poklali su i zapalili cijelo selo Dobošnicu i sve što su našli u njoj, sram da te bude što pokušavaš da ijednačiš neke zločine, ja ne pričam o ubijanju vojnika u borbi, pričam o paljenju sela i ubijanju ljudi od preko 60 godina, UBIJANJU CIVILA, to Bošnjaci nikada na smiju zaboraviti.

A ArmijaBiH i Bošnjaci nikada nisu išli sa namjerom da ubijaju civile.

Atife, procitah sve ovo a bolje da nisam. Tada, tih crnih mjeseci sam imao oko 11½ godina i zivio u Sizju. Isto ovo sto ti pricas kako je bilo naivno i neocekivano bilo je i kod mene/nas. Moj otac je npr dan prije nego sto je zapucano (sa nase strane i tu se slazem s tobom, po komandi nepismenih SDS-“ovaca”) isao u postu u Dobosnicu da plati racun za struju. Mama, koja je inace radila u Dobosnici je manje vise do zadnjeg dana isla na posao i – pazi ovo, prolazila kroz “vase” barikade na putu.

Hocu da kazem, oruzja je bilo na obadvije strane, normalno, na “nasoj” vise. Znam to jer su djeca u skolu u Dobosnicu donosila metke, vojne torbe itd i to su pokazivala jedna drugima. Ja nisam jer sam bio jedan od boljih ucenika ali to ne mijenja cinjenicu. Kasnije je krenuo rat i normalno, probijanje koridora do Smoluce. Da li je bilo normalno – ne, ali koji rat jeste? Da li je bilo potrebno – smolucani kazu da jeste. Da li je bilo zlocina – jeste. Da li je bilo mrtvih – da, na obadvije strane.

To da su hrvati i muslimani hrabro branili Lukavac u slucaju tog napada je prica za malu djecu. Uhvacen je vas covjek koji je te “gardiste” iz Semberije (ne doboja, BL itd) vodio od rova do rova i tako je probijena linija. Stanovnistvo Dobosnice je stradalo, selo je opljackano od neljudi, smolucani su izasli i nastavili dalje. Kraj price. Ono sto mene sada pomalo iritira je to sto Ti sa tvojim tekstom i dalje podsjecas na i potpirujes mrznju, onu ratnu. Ne pustas je da umre i bude zaboravljena.

Ne pustas nove generacije da odrastu ciste duse i savjesti a da od malena ne budu zatrovani tom mrznjom, podjelom na mi i oni, podjelom na cetnici protiv hrvata i muslimana isto kao sto se i u RS vrsi podjela na mudzahedine i ustase protiv srba itd. Isto kao sto nastavnici religije djecu truju samo jednom religijom ne uceci ih o slicnostima sa one dvije druge ili onim ostalim svjetskim. Drustvo se kljuka razlikama a price o slicnosti nigdje. Zakljucak – promijeni temu. Pokazi bolje primjere.

Ustvari, BUDI PRIMJER. Kako zivjeti dobro komsijski. Kako saradjivati i pomagati se, kako graditi bolju buducnost. U razlicitim entitetima, u razlicitim religijama, u razlicitim skolskim planovima, na “razlicitim jezicima”, nije bitno ali BOLJU buducnost. Uostalom, sva sreca pa sam ucio srpskohrvatski u skoli inace ne bih znao sta je “opcina, srpanj i kolovoz”, rijeci koje su se do 1992 u Lukavcu cule samo u ucionicama tog jezika. Eto malo sarkazma i od mene. Zdravo i ziv bio!

Da pocne opet tebe bi prvog. Fino u radni vod pa da kopas rovove.

Svako zna da jedan događaj ima samo jednu istinu..Problem je što tu istinu svako sebi prilagođava i eto problema.

BK ako si imao 11 1/2 godina i išao u Dobošnicu u školu,bio si peti razred ,koje si odjeljenje bio,jer i ja sam tada bio peti razred?