Smoluća: Selo koje je imalo smolu (VII dio)

Piše: Atif Kujundžić
1 1.642

Naime, nakon što je Smoluća ispražnjena od Srba pod oružanom prijetnjom srbizirane Jugoslavenske Armije i tzv. Vojske Republike Srpske, te organiziranog ideološkog drila Srpske Demokratske Stranke, umjesto da ostavljena imovina Smolućana bude sačuvana i iskorištena za smještaj prognanih Muslimana koji su u Lukavac dolazili odsvakuda, posebo iz Bosanskog Podrinja – Smoluća je u zaleđu jedinica Teritorijalne odbrane općine Lukavac ispod planine Ozren – potpuno, sistematski /čak i organizirano!/ opljačkana i razgrađena.

* * *
EGZODUS SRBA, PLJAČKA
I
RAZGRADNJA SMOLUĆE
* * *
/dokaz o paktiranju nacionalnih stranaka/
* * *

Piše: Atif Kujundžić
Piše: Atif Kujundžić

Ako se pitamo zbog čega, odgovor je: da Smolućani ne požele i da se nemaju gdje vratiti. Ili, ako baš budu inzistirali na povratku u svoje selo, da to bude krajnje usporeno i uvjetovano sporom i skupom izgradnjom novih stambenih jedinica.

U međuvremenu, muslimanski prognanici su u gradu Lukavac posjedali napuštene srpske stanove i iz istih i vršili pritisak na preostali srpski živalj da se što brže iseljava iz muslimanskog okruženja /dakako, zbog svega što su njima Srbi prethodno učinili! Ali, nesumnjivo i uz potporu svoje Jedina stranke, Svoga Jedinog vođe i radi sebe kao Jedinog i Nebeskog Naroda./.

* * *

O prethodnom su mogli odlučivati samo Srpska Demokratska Stranka kod Srba, Stranka Demokratske Akcije kod Muslimana i Hrvatska Demokratska zajednica u Hrvata, a isto tako, moramo razumjeti kako zbog toga moraju biti odgovorne za sve što se dogodilo.

 /Ova treća, umalo uz asistenciju Darija Kordića, poznatog po egzekuciji Muslimana i sela Ahmići kod Viteza – nije iselila Bistarac naseljen Hrvatima. Kordića su vodali i titrali mu i u Lukavcu i u Bistarcu nekoliko dana, ali pametni Bistarčani nisu vidjeli opasnost od Muslimana./

I jedna i druga i treća stranka bile su u poziciji apsolutne vlasti poslije prvih višestranačkih izbora 1990. godine i učinjenih konačnih etničkih podjela. Nikako se ne bi moglo reći kako u svemu ne postoji i odgovornost Socijaldemokratske partije BiH – koja je, prethodno kao Savez komunista Jugoslavije i Savez komunista Bosne i Hercegovine – konkretno, sve predala u ruke najokorjelijih i najglupljih, politički najnezrelijih  fašistoidnih nacionalista i šovinista – bez ikakve pripreme i ikakvog uvjetovanja – potpuno inferiorna i indiferentna – pustila ih je da čine što hoće, čak i sa njima samima.

Doduše, šta je SK BiH/SDP BiH mogao drugo učiniti nakon što su se iz njega povukli Hrvati, Muslimani i Srbi i uključili u svoje nacionalne političke partije?! Jednako je diskutabilno komandovanje snagama Teritorijalne odbrane – podijeljeno i organizirano također po nacionalnim osnovama. Tako i vojnom policijom, naoružanim grupama, etc.

Jer, sada su nacionalisti oko svega morali da se dogovore uz strašan prijezir prema nacionalnom ključu – koji je svojevremeno prakticirao SKJ. Morali su smisliti skoro pa nemoguć: nacionalistički i šovinistički ključ! Jer, mada su uistinu bili sasvim isti, ni u čemu se nisu slagali. Ili, tek na jedvite jade uz puno priglupih i kukaveljskih diskusija.

Dakako, to sugerira i svekoliku nezrelost samoupravljanja i samoupravljača koji su ufitiljili kako sve mogu i sve znaju, a dakako, na sve imaju apsolutno pravo.

* * *
MEĐUNARDNI KRIVIČNI SUD U HAAGU
i
PRLJAVE POLITIČKE POGODBE
KOJE NE MOŽE RAZUMJETI
* * *

Međutim, ovo što gledamo, suđenja i presude na Međunarodnom krivičnom sudu u Den Haagu, kao suđenje Radovanu Karadžiću, psihijatru, Prvom predsedniku Republike srpske, predsedniku Srpske Demokratske Stranke, pesniku i književniku, humanisti – nadilazi sve što možemo zamisliti kao lakrdiju, farsu i grotesku – iza kojih se u biti krije najcrnja tragedija bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskoga naroda, koju su naumili ostvariti i ostaviti za budućnost kao gospodari rata i mira, a kao sirotinju bez igdje ičega, bez kuće i kućišta, što su već i učinili.

Proces se odvija pravnički i sudski vrlo verzirano, jer se puno puta ponavlja, a Srpski Radikal Vojislav Šešelj doveo ga je svojom drskošću/odsustvom obiteljskog i drugog odgoja/ do belog usijanja.

Obojica /i Karadžić i Šešelj/ znaju kako će, na najcrnji i najzloslutniji način protivnike velikosrpstva ispratiti u nestank – kako je Karadžić osobno rekao za muslimanski narod i zaprijetio u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine još prije početka ratnih dejstava – jer muslimanski narod neće moći da se odbrani na onoj istoj magistrali pakla, na koju ga izvode njegove političke vođe

Ako prihvatimo kako je samostalnost Republike Bosne i Hercegovine izglasana na Referendumu većinom glasova njezinih građana/bh naroda, ako je pravo na normalan ljudski život, slobodu i mir magistrala pakla – Karadžić je bio dalekovid i upravu, jer je pakao zločinački pripremao osobno i znao sve njegove sadržajne i organizacijske pojedinosti unaprijed.  Uzalud se krije iza povijesnih iskustava! Jer, ta iskustva su također, zločinačaka.

 * * *

Fascinantno jest, ali kao u pravilu, niti jedan svjedok i počinitelj zločina Šešeljevih i Karadžićevih četničkih i drugih paraformacija, zna ništa o formacijama i rasporedu snaga srpske vojske, o rasporedu vojnih efektiva, vojničkih linija i položaja /artiljerije, samohodnih oruđa i snajperista/.

Svi oni, samo su sjedili na nekakvim punktovima, na ulazima u svoja sela pili brlju i pušili travu, da zaštite svoju imovinu i srpsku nejač od ulaska zelenih beretki, pripadnika Patriotske lige i mudžahedina, da sačuvaju živu srpsku glavu…

Njihova laž je sustavna, konzistentna i dosljedna do svake nesagledivosti. Čudo, jedno! Niko od njih ne zna šta je višecijevni bacač raketa, minobacač, mina 60, 82 7 120mm, granata, kalašnjikov, srpkinja, sijač smrti, praga, puška M-48 7,9mm, ZIS, haubica, transporteri, tenkovi makar: T-34, koncentracioni logor, a sve su to imali u izobilju… Niko od njih ne zna i neće priznati kako ih je u sve pojedinosti rata do najmanjih detalja i zadataka uvela Srpska Demokratska Stranka koja je nosila i provodila najjači smrtonosni naboj prema svima koji nisu Srbi.

Dakle, svi su oni bili samo branitelji srpskih kućnih pragova i srpske nejači. Naročito nebrojeni generali ex Jugoslavenske Armije, da ne nabrajamo opet paravojne formacije… Svi su izredom bili samo puki i na pravdi Boga stradalnici i napadnuti branitelji srpskoga grunta.

* * *
LUKAVAC
POČETAK AGRESIJE

* * *
/utorak, 19. 05. 1992./
* * *

Kada su 19. svibnja 1992. godine u večernjim satima – oko 18,30 sati, artiljerijskim napadom sa planine Ozren, Srbi označili početak oružane agresije na sve što nisu smatrali srpskim od Doboja, Doboj Istoka, Gračanice, Lukavca, Tuzle Živinica, i Banovića – nisu mogli znati npr.: da Lukavac ima: Samostalnu četu Patriotskog fronta – SDP od /130/ stotinutrideset ljudi naoružanih poluautomatskim puškama ili pištoljima i Jedinicu Patriotske lige od /35/ tridesetpet ljudi sa nekoliko puška zbrda-zdola, te Stanicu milicije – Javne bezbjednosti u civilnom obimu i Lovačku organizaciju.

Bilo je doduše i u mahalama nešto bašibozuka koji su organizirano čuvali imućnije privatnike koji su dijelili besplatne savjete: Prodaj kravu – kupi pušku. Hodali okolo s kojekakvim puškama ili pištoljima, a za burek i jogurt kao plaću. Sve zajedno oko /200/ dvijestotine slabo naoružanih ljudi.

/Od početka ratnih dejstava, Smoluću su uz znatne gubitke i pokušali napadati i pokušali /se od Smolućana/ braniti pomenuti borbeni sastavi. U općem psihološkom bunilu koje je stvorila propaganda, Srbi nisu mogli znati da idući sa Ozrena radi evakuacije srpskog življa iz sela Smoluća – mogu mirne duše ući u Tuzlu, a da ih niko ni pucnjem ne zaustavi, jer se sve razbježalo. Hrvati u Lukavcu uopće nisu bili organizirani ni za kakav rat./

Krajem svibnja, u Lukavac su, po svemu /i raširenoj priči/, Mijo Božić i Vuk Cerić – dopeljali na dva kamiona dijelove 108. Pješačke Hrvatskog Vijeća Obrane Rijeka, tobože, kako bi pokušali vratiti/osloboditi Rudnik krećnjaka Vijenac i pokrenuti proizvodnju u Tvornici sode Lukavac.

Jedinica je smještena u odmaralište Svatovac, a 01. lipnja, 1992. godine, pod komandom Nurifa Rizvanovića /Za kojega i danas govore kako ga je u Srebrenici ubio Naser Orić. Inače, riječ je o ozloglašenom kriminalcu koji je bio optužen i za ubojstvo švedskog Premijera Ulofa Palmea, što mi je osobno uz šarmantan osmijeh rekao u kameru!/. Nurif Rizvanović i dijelovi 108. Pješačke HVO Rijeka čak su uspjeli otjerati Srbe sa Vijenca, ali kako bojovnici nisu smjeli i izaći na Vijenac poslije boja, o tome smo tek kasnije saznali iz srpske – četničke dokumentacije koju smo našli na Vijencu u svibnju, 1995. godine.

/Pošto su bojovnici bili skloni piću i izazivanju nereda, čak su uhapsili i premlatili nekoliko lukavačkih Srba, a jednu ženu i sustavno silovali na Svatovcu, pod pritiskom općinskih vlasti koje to nisu odobravale, poslije nekoliko dana morali su otići iz Lukavca./

Leave a Reply

1 komentar za članak "Smoluća: Selo koje je imalo smolu (VII dio)"

avatar
najnoviji najstariji popularni
Huso
Gost
Huso

predizborne aktivnosti i podgrijavanje naroda da bi se ostvarili politicki pojeni na tudjima mukama. Ja bi ovakve sto pisu o ratnim stvarima uzazid i dugim rafalima iz m53 tuko.