Smoluća: Selo koje je imalo smolu (IX dio)

Piše: Atif Kujundžić
0 753

Onda su, 25. kolovoza, 1992. godine, sa planine Ozren otpočela intenzivirana artiljerijska dejstva iz pravca Sižje – Krtova – Ozren pod kontrolom Srba, u smjeru i na prostor Dobošnica, Kruševica, Cibrići, Smoluća – pod kontrolom Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine Lukavac.

Piše: Atif Kujundžić
Piše: Atif Kujundžić

Prema vojničkom terminu i principu spaljena zemlja – svim raspoloživim vatrenim sredstvima srpske snage su otvorile koridor od Ozrena do Smoluće u širini od cca 1,5 i dužini oko 5 km, a onda poslali i pješadijske snage koje će štiti koridor od presijecanja/zatvaranja.

Bili su to ljudi automatičari kojima je bilo izvrsno organizirano doturanje municije. Na asfaltiranoj povšini magistralnog pta Tuzla – Doboj kroz Dobošnicu, nije se moglo stati na asfalt a da se ne negazi barem pet čahura od municije automatskog naoružanja. Svjedočim pred Bogom i ljudima da su meci automatskog naoružanja doslovno isjekli šumu na Zasjekama /Dobošnica/ i da se moralo gaziti isječeno granje skoro do pojasa, a taj prostor je branila šaka ljudi s poluautomatskim puškama, koje dođu nešto kao parmaci spram takve sile.

Na sve strane, nailazili smo na šprice sa ostacima droge koju su koristili junaci… Bili smo svjesni o čemu je riječ prema tragovima njihovoga divljanja… Na toj dionici puta, vukli su za vozila vezane krave dok ne bi uginule…

* * *

Od 13,00 sati 30. do jutra 31. kolovoza, srpska Vojska ili banda izjurila je sve Srbe koji su se zatekli u Smolući /kao krdo stoke – čega mnogi od njih u prethodno psihološki i sistematski stvaranoj atmosferi nisu bili svjesni!/, ne dopuštajući im ni da ponesu osnovne osobne i najdraže obiteljske stvari, prekidajući im započeti objed, uništavajući im lična vozila i imovinu.

Pri tome, Dobošnica je spaljena do temelja. Ubijeno je cca /50/ pedeset, mahom starijih ljudi i žena, koje su alkoholizirani i drogirani junaci zatekli u njihovim kućama, na avlijama i doslovno: pragovima. O svemu postoje opsežni video zapisi i puno očevidaca.

 

Najtragičnije je što zao usud Smolućana proizilazi iz volje fašizirane Srpske Demokratske Stranke i srpske vojne sile koja bezobzirno etnički čisti i vlastiti narod za račun ostvarenja velikosrpske fašističke ideje o svim Srbima u jednoj državi.

* * *

Put kojim su prošle ubojice i trag koji su Smolućani ostavili iza sebe, zastrašujući je i bio je slikom živog očaja i egzodusa. Ljudi su ostavljali svoje domove, automobile bez goriva, skupocjene kućanske aparate, alate, posuđe, neraspakiranu posteljinu, garderobu, opremljene radionice i trgovine, domaće životinje, žitarice, voće, foto-albume sa obiteljskim fotografijama – i nestali su zauvijek…

A o Smolući se zna još u XVI stoljeću! /Dr Adem Handžić, Tuzla i njena okolina/.

* * *

Dakle, kad su već otvorili koridor do Smoluće, Srbi nisu zadržali i koridor i Smoluću koja je njihov grunt, kako vole reći. Oni su imali ograničeni cilj: izvući Srbe kojima će naseliti dio Bijeljine, Janju, Brčko, Zvornik, Bratunac, Vlasenicu, Miliće, Skelane… odakle su prognali oko 55.000 Bošnjaka.

Druge su naselili iz Sarajeva, Hadžića, etc.

 * * *
SRBI RADE ONO ŠTO
NAJBOLJE ZNAJU:
LAŽU
* * *

        Srbi sada, naročito njihovi prepametni advokati, rado pričaju kako su prognani iz svoje Smoluće, Lukavca, Sarajeva, Hadžića itd. – što je čista laž. Kako im se onemogućava povratak i povrat imovine i opet – laž! /Da Srbi uvijek i rado lažu, javno im tvrdi Otac Nacije – akademik Dobrica Ćosić Gedža./ Da kojim slučajem sve nisu izveli sami Srbi, uopće ne bi, niti bi moglo biti tog prljavoga i odvratnoga rata.

/Srbi nisu ni otkuda prognani! Progonom su se bavili sami dobro usmjeravani od Srpske Demokratske Stranke i odlično su fingirali! Ali, sada bi da povrate imovinu kao i Bošnjaci koji su se vratili u Bijeljinu i Janju! Dakako, ne žele ni pomenuti Srpsku Demokratsku Stranku kao političkoteorističku i vojnopolitičku militantnu organizaciju koja je provodila na terenu u život – velikosrpsku fašističku zamisao o svim Srbima u jednoj državi ili državi svih SrbaVelikoj Srbiji. Pouzdano, inteligentnima je jasno i razvidno, šta i kako rade i kako će sutra iz pozicije ljudi koji su uselili u tuđe – muslimanske kuće i imanja – tražiti da im se vrate njihova imanja i kuće u Federaciji Bosne i Hercegovine, što postaje načelom njihovoga osnovnog pristupa stvaranju fašističke kreature koju zovu Velika Srbija…/

* * *

Logično, u produžetku bismo mogli postaviti i brojna pitanja o drugim narodima i nacionalnim strankama. Niko od njih nije naročito otvoren kada govori o tim vremenima i svome učešću u događajima, jer u tom prljavom poslu, svi imaju i nekakvoga nejasnoga, nerijetko i nečasnoga udjela i što bi rekli Muslimani: Nije im maslo baš za Ramazana! Mada su svašta podnijeli.

 

Naravno, Smoluća je samo eklatantan i neporeciv primjer Karadžićevog i SDSovog genocida i nad Srbima – kao svome narodu! Dakle, nad vlastitim narodom /što smo nedvosmisleno objašnjavali još 1992. godine kao ideju da Radovana Karadžića treba tužiti za genocid nad srpskim narodom. Nažalost, po svemu, izgleda kako to mnogima nije ni izdaleka bilo jasno. Prije, da im je izgledalo čudno. Genocid nad Muswlimanima, genocid nad Hrvatima, genocid nad Srbima?! Jeste! Genocid je metoda za postizanje ciljeva koje je utvrdila SDS. Da Srbi imaju ijednu bistru glavu, tužili bi Karadžića za genocidni zločin koji je izvršio nad Srbima Smoluće. /Ali i brojnih drugih mjesta i srpskog življa u njima. Pa, oni sami, najbolje to znaju i nose u svojim životima!/ Iščupavši ih iz njihove zemlje i sa njihovih ognjišta počinio je genocid u njegovome elementarnom vidu i danas, niko ga ne bi oslovljavao sa predsedniče, već: ubojico!

Smoluća je bila primer srpskog genocida nad Srbima – par exellance.

* * *

Iz istog razloga i radi istoga cilja, pod stalnim pritiskom aktivista Srpske Demokratske Stranke – Srbi su izlazili iz Sarajeva, Tuzle, Zenice i drugih gradova. Da su Srbi ostali tamo gdje su bili, ne bi uopće ni bilo, niti bi moglo biti ikakvoga rata!

Njihov izlazak iz gradova u kojima su živjeli sa Muslimanima i Hrvatima i odlazak u šume i vukojebine – bio je prvim uvjetom stvaranja srpske vojske uz korištenje naoružanja koje im je velikodušno u selima i šumama širom Bosne i Hercegovine – istovarila Jugoslavenska Armija.

Sa kim bi Karadžić ratovao da nisu tako postupili?! Sa seoskim babama i djedovima? Sa dječurlijom!? To bi uistinu, bilo koješta!

* * *

Srbi najrađe pričaju besmislice nadajući se zaboravu onoga što su sami učinili sebi i drugima, pa sada brinu o ostvarivanju svojih ljudskih prava, a prešutkuju ulogu, namjere, i velikosrpske ambicije i ciljeve Srpske Demokratske Stranke, Srpske Akademije Nauka i Umetnosti, Slobodana Miloševića, svojevremeno Nikole Pašića, Dragutina Dimitrijevića Apisa, Vojislava Šešelja i srpskih Radikala, Ravnogorskog četničkog pokreta, đenerala Čiče, etc., etc.

Jeste, ideja i priča su stare, ali je i pamćenje o svemu tome dosta dugo i s protjecanjem vremena – snaži. Srbi su stupili na put osobnogaodlaska u ništavilo. Povijest pamti puno veće narode, careve i carevine koji su na identičan način nestali. Prvo su otišli i ueli tuđe, potom su željeli da im se vrati njihovo… Ama, koje, to?!

* * *
SMOLUĆA I LUKAVAC
POSLIJE
* * *

        Selo Smoluća, ostalo/napušteno je – bez ijednog oštećenja. Kuće, ambari, koševi, štale, pokućstvo, šupe, stoka, radionice, alati, šume, voćnjaci, usjevi… Škola, Dom kulture, Ambulanta, trgovine… Šta se poslije dogodilo, druga je priča, ali nije nikako ona koju pričaju Srbi.

Jeste, Smoluća je potpuno devastirana, poharana tako da se i ne zna gdje su bile obiteljske kuće koje su Smolućani naseljavali, a potom napustili!

Lokalna vlast je Muslimane – prognanike koji su prispjeli u Lukavac naselila u napuštene srpske stanove. A zašto ne u napuštene srpske kuće i domaćinstva u Smolući?!? Kao kasnije u Sižje i Krtovu I i II? Zar zato da bi se Smoluća mogla sasvim i bez odgovornosti /čak i organizirano!/ opljačkati i uništiti? Da Srbi ne požele i ako požele da se nemaju gdje vratiti?

Po svemu, neka mi ne zahatere ako griješim, stranke organizirane na etničkoj osnovi, po svojoj prirodi – paktirale su u takvim prljavštinama nad ljudima, svojim i drugim narodima. Tako su počinile fašizaciju svoga političkog angažiranja, a u krajnjoj liniji i zločine.

* * *

Dobošnica je nanovo izgrađena. Srbi se u Smoluću ne vraćaju. Zašto kada su se Bijeljinci vratili u Bijeljinu, Janjarci vratili u Janju!? Da bi dokazali svoju otvorenost za provođenje Dejtonskog sporazuma /posebno Aneksa 7./ i da bi rat produžili i nastavili čuvajući koridor između Krajine i Srbije kroz Posavinu i Semberiju, a dokazali muslimansku i hrvatsku zatvorenost Federacije Bosne i Hercegovine za Srbe?! Koješta.

Pa, bolna je činjenica, ali između ostaloga, nema toliko Srba za toliku srpsku zemlju koju u svojoj nezajažljivosti vide! Ostat će Bijeljina prazna! Imaju veću smrtnost od priraštaja stanovništva. /Ili je riječ o političkom dogovoru nacionalnih stranaka u pozadini?!/ koji dosljedno ostvaruju preko grbače svojih naroda: Hrvata, Muslimana i Srba, koji se još nisu vratili na svoja ognjišta – a tako preko leđa Bosne i Hercegovine – što im je najdraže i najvažnije u svemu!?

Jer, ispade, važnije je da Bosna i Hercegovina ne funkcionira kao država, nego da Republika Srpska napreduje! Problem je pouzdano i u tome, što Srbi u Bijeljini kao ni prije agresijom nametnutog rata i nasilnog naseljavanja Srba – više ne bi mogli biti u većini… Kao da to može imati nekoga značaja u uvjetima, u kojima smo prihvatili demokratska načela.

Etc.

* * *
ULOGA
SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE
* * *

/FAŠISTIČKA ULOGA SDSe/
* * *

        Dakle, cijeli rat je inicirala, organizirala i u svim pojedinostima politički i vojnički vodila, usmjeravala i nadzirala realizaciju velikosrpskih fašističkih zamisli i planova – Srpska Demokratska Stranka – i tako ratu davala osnovni ton upravo svojom rigidnom etničkom i militantnom nepopustljivošću, fašističkim odvajanjem Srba od drugih naroda. Mada, i drugi narodi imali su nacionalne stranke, niti jedna nije imala u ratu tako naglašenu fašiziranu i fašističku ulogu.

Djelovanje Srpske Demokratske Stranke bilo je izrazito nasilno u kulturi, jeziku, odnosu prema drugim etnijama i konfesijama, u nesmiljenom sustavnom vojničkom razaranju bosanskohercegovačkog multikulturalnog i civilizacijskog bića, proizvodnji neprijatelja u drugim narodima…

 

Bezuvjetno, Srpska Demokratska Stranka je ta kojoj bi Srbi trebali zahvaliti /i suditi!/ za sve svoje nevolje, a drugi narodi zajedno sa Srbima, optužiti je na svim sudovima. Njezin predsjednik – psihijatar Radovan Karadžić – sjedi u Haagu i niko mu ništa ne spočitava. On zeza sudije, tužitelje, branitelje, svjedoke. /Baš kao i prethodno Srpski radikal i četnički vojvoda Vojislav Šešelj!/.

Kardadžić je postigao osnovni cilj: razvalio je kulturni monolit zajedničkoga mirnoga života, zemlju, narode i njihovu perspektivu, njihovu budućnost, a na svoj način zasnovao srpsku državu u okviru fašističkog projekta Velike Srbije. Dakako, to nikako nije samo njegova volšebna pamet. Postoji tu dobro organizirana velikosrpska asistencija. Karadžžić je najobičniji velikosrpski smutljivac koji zna engleski jezik.

* * *

        Soldateska Srpske Demokratske Stranke napravila je balvan-revoluciju u Hrvatskoj, razorila Vukovar, na katolički Uskrs prolila krv na Plitvicama, sravnila selo Ravno u Hercegovini, pokrenula seobu Srba sa sjevera Hrvatske u Bosansku Krajinu, nasrnula na Konavle i Dubrovnik, poslala orkan rakete na Zagreb /što tupavi Martić priznaje pred kamerama!/, a u Bosni i Hercegovini počinila nebrojena zlodjela od pljačke i preseljavanja fabrika na srpski teritorij i stvaranja koncentracionih logora, do genocida u Srebrenici, Prijedoru…

No, došlo je do prejake fašizacije u entitetu Republika Srpska – ponovo, neovisno o hipoteci u prvi plan izbija i prednjači, dolazi na vlast Srpska Demokratska Stranka ovaj put oličena u Mladenu Bosiću.

U prvi mah, s promjenom imena vođe, kao da su nestali aferimi i hipoteka koju SDS vuče iz ratnih vremena /kada kao teroristička, umalo nije bila zabranjena – zabrani se usprotivio upravo Alija Izetbegović!/, a naspram koje se pokazuje još žešće fašiziranom nego li što je bila sa psihijatarom Karadžićem na čelu. Rigidna i nepomirljiva. Fašistički bešćutna…

* * *
MEĐUNARODNI SUD U HAGU
MJESTO ZA ZBIJANJE ŠEGE
* * *

        Stvar je ipak u jednakoj mjeri nevjerojatna i nerazumljiva osoblju Međunarodnog krivičnog suda, a preko suda i prosječnim građanima. Stvar je u tome što Međunarodni krivični sud u Hagu, ne može doći do stvarnog poimanja događaja i motiva u omaglicama koje i danas širi velikosrpska propaganda.

Tužitelji su smušeni: ne znaju za šta tuže. Na strani optuženih, branitelji ne znaju od čega brane optuženike, Sudsko vijeće ne zna na osnovu čega i za što će presuditi. Haos je kompletan – svi su krivi i svi nedužni.

Tuženici se pojavljuju kao cirkusanti koji zasmijavaju i ismijavaju Sudsko vijeće, tužitelje, svjedoke i javnost.

Pomažu im sve te prevoditeljske plačipizde, koje blebeću, trućaju i afektiraju. Kada Sudsko vijeće i dođe do neke presude, presudu niko ne poštuje makar bila riječ i o genocidu /kao u primjeru Srebrenice/.

 

Konačno, možemo očekivati da sam Sud krene u reviziju svojih presuda, jer krive su samo žrtve /a ne upišani i usrani đeneral Ratko Mladić i njegov nadređeni psihijatar Radovan Karadžić, vojnopolitički subjekti iz velikosrpske pozadine/.

/Upravo prethodno se događa! Karadžiću je poništeno prethodno oslobađanje od optužbe za genocid u sedam gradova osim Srebrenice! Optužba je vraćena u ponovni postupak,/

 

* * *

        Kazne se izdržavaju u zatvorima u kakvima bi svi Bosanci poželjeli da žive do kraja života, a onda kažnjenicima isplate neke milijunske odštete, a zatvorske kazne prepolove i otpuste ih kućama – gdje ih sa slavljem i kao junake dočekuju. U neshvatanju Međunarodnog krivičnog suda Den Haag, pojedinci umiru ili od smijeha ili od jada i nevolje.

Sve je dovedeno do potpunog besmisla. Kako čovjek – tako i njegovo pravo, te Pravda – kao ideal najviše kategorije za koji se ljudi i žrtvuju. Što je najgore: niko ne zna šta je u cijeloj stvari Istina.

Istina je bolna spoznaja pred kojom je najlakše zatvoriti oči. Pogotovo, ako je riječ o ogoljenoj i optužujućoj Istini. U ovom primjeru, povijesno i faktički, riječ je o zločinačkoj ideji i stvarnosti za/koju živi cijeli jedan narod duže od stoljeća.

Riječ je o velikosrpskoj fašističkoj ideji.

* * *

        O organiziranju i vršenju vlasti, organiziranju Armije Bosne i Hercegovine, snabdijevanju, švercerima, cijenama, junaštvu, energentima, ucjenama, privatnim zatvorima, punktovima na frekventnim putovima – koji služe svakoj vrsti otimačine, humanitarnim organizacijama, pečatima HVO na teritoriji s Muslimanskom većinom, vezama i radio-vezama, mobilnim telefonima, međunacionalnim odnosima, namjenskoj proizvodnji i naoružavanju, jadu, bijedi i čojstvu, životu i smrti, etc., etc. – nećemo sada, nećemo ovaj put.

Leave a Reply

Be the First to Comment!

avatar