Širenje prostora Bosanskog jezika

Piše: Atif Kujundžić
2 3.483

Sljedstveno neporecivoj sentenci filosofa fenomenologa Martina Heidegera da je jezik čovjekova kuća bitka, razumijevamo i kako je u najvećoj mogućoj mjeri čovjek sazdan svojim jezikom i od jezika kao sistema zvučno oblikovanih formi, tj. riječi i njihovoga značenja.

Piše: Atif Kujundžić
Piše: Atif Kujundžić

Otuda i vječna nedoumica zbog toga što god da kažemo, nismo to uspjeli reći kako želimo i uvijek smo rekli nešto što uopće nismo namjeravali. Čovjekov odnos prema jeziku nije moguće dovesti do suvisloga kraja iz više razloga, ali ponajprije zbog toga što jezik postoji već dugo prije nas i što nastavlja postojati i pošto nas više ne bude.

Jezik je vječno živa materija koja je u neprekidnom pretakanju i fermentiranju semantičkih, simboličkih i leksičkih smislova i značenja jezičnih jedinica. Kretanje jezika traje u prostoru od duhovnoga jezika kao uvjetno jezičnoga početka, do prvoga jezika koji već ima svoju ortografiju i drugoga ili standardanoga jezika koji ima potporu u naučnim – lingvističkim istraživanjima, gramatikama, pravopisima i rječnicima, pa ga možemo zvati i službenim jezikom zemlje i naroda. Rad sa jezikom i u jeziku nikada nije niti može biti priveden kraju jer se jezik neprekidno saobražava životu, životnim situacijama i potrebama.

Vječnost čovjekovog živog odnosa spram jezika i sa jezikom može se vidjeti i u Rječniku tešanjskoga kraja – kao prilogu leksikografiji bosanskoga jezika – izvrsnom radu samozatajnog i prilježnog Kemala Ljevakovića koji je već visoko samosvjesno obavio brojne književne poslove. U ovome primjeru, Kemal Ljevaković je sebi postavio visok zadatak da od zaborava otrgne dio jezičnoga blaga koje je na razne načine zapostavljeno i potisnuto suvremenošću, suvremenom govornom praksom prije svega.
Na tešanjskom jezičnom i govornom prostoru već je bilo više uspješnih istraživačkih poduhvata kad je riječ o različitim odlikama bosanskoga jezika u govornoj praksi, pa prije svega o prisustvu ekavice i ikavice, npr. Međutim, Ljevakovićev zahvat se odlikuje multidisciplinarnim pristupom koji donosi na okup jezične vrijednosti sa stanovišta antropološke lingvistike – riječ je o jeziku koji je bitno oblikovao čovjeka tešanjskoga prostora, dakle, Ljevakovićev rad je u značajnoj mjeri podudaran s etnolingvistikom i sociolingvistikom, tako da je u značajnom aspektu ovoga rada riječ o lingvističkoj antroplogiji koja u krajnjem ishodu uspravlja tešanjskoga čovjeka u njegovoj prirodnoj veličini i stvarnoj ljudskoj sadržini.

Ustvari, neophodno je naglasiti kako Ljevakovićev Rječnik tešanjskoga kraja ne samo otvara nebrojene mogućnosti naučno zasnovanih lingvističkih istraživanja i zapažanja, nego ih čak izričito zahtijeva i postavlja kao zadatak prema kojem smo obavezni. Prema Noamu Čomskom i sljedstveno njegovome učenju o generativnoj gramatici, lingvistika je grana kognitivne psihologije što je vrlo interesantna opcija i za filozofe i za psihologe, jer izvan jezika ne postoji stvarna mogućnost značajnijih spoznaja o čovjeku. Ta mogućnost spoznaje o samome sebi iz lingvističkih istraživanja jedna je od najstvarnijih opcija koje proizilaze iz jezičnih struktura i njihovoga razumijevanja, a u suvremenom svijetu ima sve veću primjenu u nevjerojatno šitrokom rasponu.

Postavljajući sebi zadatak i prihvatajući se ovoga posla koji leksikografski širi prostor bosanskoga jezika, vrijedni i uzoriti Kemal Ljevaković se uhvatio u koštac sa poslom nesagledivih razmjera i savlađivanjem brojnih potškoća. Valja primjetiti, kako je Ljevaković dobro obavio svoj zadatak. Njegova knjiga od /cca 450/ strana izgleda izvrsno. Od zaborava su zauvijek otrgnute brojne lekseme bosanskoga jezika s ruba zaborava i nestanka. Ovo djelo je poticaj koji treba cijeniti i slijediti i u drugim prostorima i sredinama na sličan način, ako nam je stalo do bosanskoga jezika.

Riječi koje nerijetko pežorativno označavamo arhaizmima i lokalizmima, bosanskome jeziku daju upravo onaj ton po kojem se u leksikografskom smislu i značenju izdvaja i biva bosanskim jezikom. Dragocjene riječi bitno označavaju i nas kao ljude, a u još većoj mjeri naše roditelje, prošlost i pretke, ozračavaju bosanskohercegovački prostor karakterističnim i samo nama i našem jeziku bliskim viđenjem i određenjem. Nažalost, upravo te dragocjene riječi često pivaju potisnute riječima stranoga porijekla koje upućuju na nov i strani utjecaj na naš način života, a na nas same ukazuju na negativan način – kao na ljude koji se olako odriču svoje poputbine, suštine, porijekla, amaneta i identiteta.

Kemal Ljevaković se vrlo ozbiljno prihvatio posla u realizaciji svoje zamisli krenuvši od znamenite maksime Alije Isakovića ar: Naš jezik je naš moral, njegova smo duševnost, njegova toplina, mehkoća i njegovo utočište. Potomci davnih Bošnjana i danas žive u bosanksome jeziku. Ljevaković vrlo ozbiljno obrazlaže opće, posebne i osobne razloge za svoj rad na Tešanjskome rječniku. Vrlo seriozno se osvrće na prethodne naučnistraživačke radove autora koji su se bavili bosanskim jezikom tešanjskoga kraja, počevši od karakteristika narodnoga govora.

Posebnu pažnju Ljevaković poklanja Oblicima šćakavštine, Karakterističnim leksemama u govoru Bošnjaka, Karakterističnim leksemama u govoru Hrvata i Srba, već na glasu i dobro poznatom Ekavskom izgovoru u tešanjskome kraju, Ostacima ikavskoga izgovora, Akcenatskim nedoumicama ili ispravnostima i Nekim jezičkim zanimljivostima. Iz dosadašnjih jezičkih istraživanja, Ljevaković je posebnu pažnju posvetio Štokavskom dijalektu, Jednom nezapaženom bosanskom govoru, Akcentuaciji, Fonologiji, Dugom jat-u, Kratkom jat-u, Morfologiji, Infinitivu, Aoristu, Bosanskom govoru na lijevoj obali rijeke Bosna, Problemu ijekavskošćakavskoga dijalekta, Nekim osobenostima vokalizama govora donjega toka rijeke Usora, Jednoj narodnoj hipotezi o porijeklu ekavizama u govorima tešanjsko-maglajskoga kraja, nakon čega uz nužne napomene slijedi Rječnik tešanjskoga kraja – prilog leksikografiji bosanskoga jezika.

* * *

Povijesno i kulturalno tešanjski prostor ima auru dragocjenih energija i ljudi koji ju podržavaju svojim djelom. To je dugačak, nesaglediv i neiscrpan spisak i niz dobrote i ljepote koji cijeloga svoga vijeka nosi i Kemal Ljevaković kao svoju jezičnu poputbinu. Spomenimo da su se naučno i istraživački prema tešanjskoj jezičnoj bašti odnosili i Milan Rešetar, Gojko Ružičić, Ivan Brabec, Dalibor Brozović, Miloš Okuka i Refik Bulić, a tešanjski pisci izredom držali su do svoga govora kao do sebe samih. Osim svega, uz ovu dragocjenu knjigu Rječnik tešanjskoga kraja – prilog leksikografiji bosanskoga jezika, stali su i uglednici: akademik profesor Dževad Jahić, vanredni profesor Hazema Ništović i magistar Muhamed Arnaut, te pisac Ramiz Brkić.

Dakle, nikako nije riječ o tome da ne znamo o čemu je riječ ili ne umijemo prepoznati čovjeka i djelo, ali jeste riječ o tome da nemamo puno ljudi kakav je Kemal Ljevaković, niti djela kakvo je Rječnik tešanjskoga kraja – prilog leksikografiji bosanskoga jezika.

* * *

Kemal Ljevaković rođen 1948. godine u Trepču, Tešanj. Završio je nastavnički odsjek jezika, književnosti i historije. Objavio niz knjiga naglašeno istraživačke prirode: Rat-rane moje duše /rat 1992. – 1995./, Od Trebića do Trepča – monografija o rodnom mjestu, 100 godina osnovne škole Kulin Ban u Tešanjci – monografija o školi u kojoj je proveo radni vijek, Siddik – knjiga poezije, Aleja bijelih duša – knjiga o legendama tešanjskoga kraja i Rječnik tešanjskoga kraja – prilog leksikografiji bosanskoga jezika.

* * *

Ono što držimo izuzetno važnim u ovom primjeru jeste činjenica da je ova dragocjena knjiga šivena, u tvrdom uvezu i estetski, likovnotehnički i grafički vrlo brižljivo oblikovana, što, moramo priznati, kod nas nije čest primjer. Češće se suočavamo s najrazličitijim oblicima nebrige i aljkavosti. Ovaj izvrstan posao obavili su: Lejla Šehić Petrović, Adnan Šehić i Belma Ljevaković Bošnjak. Čestitamo.

Leave a Reply

2 komentara za članak "Širenje prostora Bosanskog jezika"

avatar
najnoviji najstariji popularni
Zippo
Gost
Zippo

Na prostoru Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore se govori JEDAN jezik. Pojmovi hrvatskog, bosanskog, srpskog jezika isl. je tipičan primjer balkanskog psiho-seksa. Vi samozvani promotori nacionalno-nacionalističkih jezika, naročito vi koji ste se pojavili tokom i nakon devedesetih ste tipični primjeri ostvarenja proročanstava iz top liste nadrealista. Dakle pričamo JEDNIM jezikom sa različitim dijalektima ovisno o tome gdje živimo. Inače, više je razlike između pojedinih vrsta njemačkog jezika nego jezika koji se govori na prostoru Hrvatske, BiH, Srbije i CG. Prostor tzv bosanskog jezika se ne proširuje nego sužava stranim izrazima kojih je svakim danom sve više a ima ih mnogo i u ovom članku. Zar pojam “sentenca” sa početka članka zaista nema prikladniju zamjenu?

BK
Gost
BK

Bravo Zippo! Ali tesko je to turbonacionalistima i turbonaucnicima dokazati. Ipak oni svoj “hljeb nasusni” zaradjuju na osnovu turbonauke, poput teksta iznad. Nacionalizam i dalje pali, tj daje dobar povracaj na ulozenu jedinicu rada, tako da je huskanje i forsiranje segregacije i dioba medju narodima, narodnostima i djecom (odrasli su vec indoktrinirani) na Balkanu i dalje jako unosan posao. Za druga Kujundzica (ne mogu da ga zovem gdin) nemam nista drugo da kazem osim da je kao i njegove kolege sa srpske i hrvatske strane posljedica tj proizvod pada sistema vrijednosti koji se desio 90-ih, te da nije vrijedan paznje.