Leatex

Samir Šestan: “Reanimacija klinički mrtvog sistema”

3 1.189

samir_sestan_-_portret_1Za eNovine: Samir Šestan

„Uvriježeno je mišljenje da je naša osnovna koncepcija 3 – 5 – 2. Ma to ti je 3 – 5 – kurac.“, izjavio je svojevremeno, u doba kad je bio selektor reprezentacije BiH, Ćiro Blažević, najveći entertainer među exjugoslovenskim sportskim radnicima & neradnicima, svojevrsni maneken Novog Svjetskog Poretka, u kome Kapital zabavu koristi za svoje daljnje usvinjavanje i seksualne igre s mozgom priglupe svjetine, svjetonazorski određene modifikacijom starorimske karakterizacije idealnog podanika: „Piva i igara“. Pri čemu je u zabavu pretvoreno – sve. Uključujući i politički život jedne zemlje i izbore kao njihov obavezni segment. A s kojima, opet, citirana izjava, ima značajne veze.

OD PJEVALJKINOG MEĐUNOŽJA DO MJESTA U PREDSJEDNIŠTVU

A upravo pretvaranje svega u zabavu – od „informacije“ da li je pjevaljka obukla gaće, preko govora mržnje, do prirodnih katastrofa i ratnih zločina u živom prenosu – te, međuovisnost medija i politike, u kojoj politika, i kad ne drži medije na uzici, kao dresirane kerove, koristi njihovu glad za informacijama, odnosno činjenicu da im egzistencija zavisi od sposobnosti da zabave svoje konzumente, dovodi do situacije u kojoj javnost biva zatrpavana informacijskim smećem, od koga više ne prepoznaje istinu i ne shvata stvarnost u kojoj živi.

Pri tome su sadržaj aktuelnih sapunica, privatni život sponzoruša, sise i međunožja slavnih i neslavnih, telent šouovi, crne hronike, lige prvaka, „kućni video uratci“, ukazanja Gospe, Tita ili Duha Sa Sjekirom, te, savjeti za efikasno otklanjanje bora sa guzice i gubljenje ono malo preostale pameti, u ravni sa „angažovanim“ tekstovima o predsjedničkim kandidatima i stranačkim sukobima i obećanjima ili sa providnim ali atraktivnim (pa ko da im odoli, bez obzira na štetu koja se uzrokuje njihovim prenošenjem?) političkim spinovima. Jedino ih treba odvajati u različite kontejnere, radi lakšeg recikliranja (političko smeće na jednu, a ostalo na drugu stranu).

filesphp1

Zagušenost informacijama jedan je od ključnih problema savremenog svijeta. U masi smeća kojim nam pune mozak ono što je istinski značajno gubi se poput  igle u plastu sijena. Hiperprodukcija i podilaženje intelektualnoj ljenosti i primitivnim porivima, postali su oblik kontrole i upravljanja masom, efikasniji od cenzure. Ukazivanje na istinu je, pritom, postala subverzivna djelatnost; otpor projektovanom licemjerju i amneziji – govor mržnje; a socijalni bunt građana, protiv ignorantske i pljačkaške vlasti, opsjednute sobom i svojim interesima – terorizam (mislim, možemo se mi zajebavati, ali ljude, u zaglušujućoj javnoj tišini, hapse i sude, jer psi režima imaju redukovanu pamet i rade ono za šta su dresirani, ne obazirući se na suštinu). A sve zahvaljujući pretvaranju medija u propagande odjele stranaka (naravno, uglavnom onih na vlasti) ili njihovom plivanju niz maticu („Nismo šupci, samo tako izgledamo, tako se glasamo i identično smrdimo.“). I pretvarenju čitavog državnog aparata – s naglaskom na policijsko-sudski – u predanog zaštitnika političkog establišmenta. Od vlastitih im građana.

POLITIČKI SISTEM DR. FRANKENŠTAJNA I ŽIVOT U PARALELNOM UNIVERZUMU

files.phpS približavanjem opštih izbora u BiH (a, identičnim povodima, vrlo je slično i u ostatku „Regiona“), mediji polako ulaze u novi ciklus prežvakavanja već milion puta prežvakanog, ispraznog blebetanja i političke propagande najniže vrste (ostaje misterija da l’ je nivo sadržaja određen glupošću proizvođača ili konzumenata). Kao što gase političku emisiju na TV-u, zbog prelaska na „ljetnju šemu“, bez obzira na ozbiljnost situacije u zemlji (svojevremeno je – ajmo malo u digresiju – američki ambasador u BiH poludio kad su mu se domaći političari razišli po godišnjim odmorima, u po važnih pregovora i u situaciji u kojoj je milion nerješenih stvari u zemlji, od kojih su za neke postojali precizni rokovi, postavljeni od strane „međunarodne zajednice“ i u kojoj je on sam svoj odmor provodio zidajući kuće povratnicima po Bosni), tako se i u novi predizborni ciklus ulazi po šemi. I „odrađuje posao“. Mehanički. Bez upotrebe mozga. Zanemarujući stvarnost. Ili je i ne percipirajući, živeći u parelelnom univerzumu, unutar rektuma političkog establišmenta. Skupa s drugim… sadržajima.

Umjesto da politička agonija, u kojoj se zemlja nalazi, od kako su je nasljednici Dr. Frankenštajna skrpili u Dejtonu, a koja je kulminirala u posljednjem postizbornom ciklusu, kao rezultat (auto)destrukcije unutar političke kaste, bude dokaz da je unutar postojećeg sistema besmisleno očekivati pozitivnu promjenu i da izbori, unutar trenutno zadatog okvira, nisu rješenje nego tek uvod u novi level sadomazohističke igre, u kojoj vladajuća kasta ispituje krajnje granice psihičke i fizičke izdržljivosti stanovništva, te da iz te spoznaje, kao uvod u radikalni zaokret, proizađe zahtjev za prekidom besmislenog rituala kojim se samo daje legitimitet kasti opsjednutoj sobom i vlastitim interesima, mediji, što po nalogu, što po inerciji, što pecajući se na udicu, što ne znajući šta bi drugo, grizu usmrdjeli informativni mamac, u vidu predizbornih aktivnosti stranaka, listi kandidata i sličnog smeća, dajući svemu tome značaj, koji ti podaci nemaju i time učestvujući u globalnoj prevari, reanimaciji klinički mrtvog sistema, koji koristi samo političkoj kasti, a građane čini njihovim taocima, kravama muzarama i objektom svakovrsnog iživljavanja.

PROKLETA MOGUĆNOST IZBORA MORA DA POSTOJI? E, MOJ DŽONI

U disfunkcionalnim državama, kakva je BiH (mada ni ostatak „Regiona“ nije daleko, iako se po sistemskoj i sistematskoj sjebanosti s njom ne može porediti), od demokratije je zadržan samo mehanizam izbora i institucionalne forme ispražnjene od sadržaja. Parlamenti, zamišljeni kao ključna mjesta odlučivanja, od strane predstavnika građana koji su na izborima dobili legitimitet da ih zastupaju, pretvoreni su u lutkarska pozorišta i sinekure za partijske poslušnike, a zemljom vladaju neformalna tijela i pojedinci, koji su namjesto parlamentarne demokratije, koja stoji tek kao kulisa, instalirali rigidni autokratski režim (režime), stranački apsolutizam i paralelne kanale odlučivanja.

Umjesto demokratskih, širom „Regiona“, imamo na djelu autokratske partijske države, u kojima je gotovo kompletan život kontrolisan i u kojima se vlada kombinacijom propagande, proizvodnje kolektivne psihoze, sofisticiranih (?) pritisaka i korumpiranjem stanovništva ili njegovih za vlast značajnih segmenata.

Pritom su i posljednji ostaci demokratije, u vidu povremenih izbora, obesmišljeni činjenicom da postoji samo iluzija o mogućnosti izbora, jer čak i kad glasači žele i vjeruju da biraju drugačije, radi se tek o prividu. Stvarna alternativa ne postoji. U osnovi birate samo ko će u narednom periodu plutati na površini septičke jame u koju su vam pretvorili državu i život. Pri čemu je kastinska solidarnost unutar političkog establišmenta, dovela do situacije u kojoj su odvodi, predviđeni od strane projektanata demokratskog višestranačkog sistema – a pomoću kojih bi septička jama trebala da se redovno prazni, kao preduslov normalnog funkcionisanja sistema – svjesno začepljeni. Pa je život u tim jamama, za građane, osim što je krajnje neugodan, postao i vrlo opasan (jer jedino govna plutaju po površini, ljudi se dave).

DA LI MARKETINŠKI STRUČNJACI MOGU NAPRAVITI PITU OD GOVANA?

Razlika, ona suštinska, između igrača na političkoj sceni, dovedena je do neprepoznatljivosti, a pritom, sve vidljive, od političkih aktera istaknute razlike, su površinske, vještačke i formalne, i kreiraju se uglavnom kao marketinške strategije (pa su i antifašizam ili negiranje genocida npr. postali tek marketinški trikovi), u cilju privlačenja glasača. A bile one negativne (koncipirane na govoru mržnje) ili pozitivne (uobličene u ambiciozne razvojne planove i strategije), u konačnici ne znače ništa. Pobjednik provodi politiku koju bi provodio i gubitnik na njegovom mjestu. A koja najčešće, nema veze sa proklamovanom stranačkom politikom i predizbornim obećanjima. Politika je, zapravo, pokazuje to iskustvo i BiH i Srbije, pa i Hrvatske (a pitanje je da li je igdje drugačije, ali to sad nije tema) – jedna. (U BiH, doduše, kao i sve – po jedna za svaki od nacionalnih torova, koje se u konačnici stapaju u jedinstvenu politiku hladnoratovske striktne podjele zona interesa, u cilju namirivanja stranačkih apetita, i pat pozicije, za sve ostalo). I jedini izbor koji glasači, zapravo, imaju je izbor vršioca radova. Ko će tu politiku sprovoditi (ne)efikasnije i pritom se napljačkati manje ili više. I ko će (a nažalost strmoglavili smo se do te tačke) ljudima ostaviti malo više prostora da dišu i mogućnosti da osjete ili zadrže samopoštovanje.

U načelu, nije problem u izbornim prevarama, o kojima se na ovim prostorima voli pričati, nego u samim izborima kao prevari. Izborima unutar ovako izgrađenog sistema i postavljenih pravila. U kojima svaka alternativa, i kad se pojavi, biva ekspresno obesmišljena, uvlačenjem u sistem koji funkcioniše poput probavnog trakta i proizvodi isti rezultat, bez obzira na sadržaj koji u njega unesete na početku.

RIJALITI ŠOU: IZBOR ČLANOVA PREDSJEDNIŠTVA

I dok se sistem ne promjeni, sva priča o koncepcijama, politikama i kandidatima, sav taj 3 – 5 – 2 koncept, je besmislena. Odnosno, svedena na atrofirano spolovilo iz priče Ćire Blaževića. I na pokušaj biranja manjeg zla. A ako je glasanje za manje zlo jedina opcija koju imamo, to znači da mi, trenutno, nikakvih opcija nemamo (osim ako ne pristanemo biti krajnje površni i ulovimo se u zamku posmatranja izbora kao svojevrsnog miksa rijaliti šoa i sportskog takmičenja, u kome biramo favorita prema simpatijama, ne razmišljajući o posljedicama).

I to je odlično prepoznato na februarskim protestima, širom BiH, kada masa decenijama ponižavanih, pljačkanih, obespravljivanih, izgladnjivanih, svoj gnjev nije usmjerila prema trenutnoj vlasti, nego prema političkom establišmentu u cjelini – paleći, pored zgrada institucija vlasti, i sjedišta stranaka, kao prepoznatih izvora Zla, formirajući plenume građana i zahtjevajući ne samo smjene aktuelnih vlada, nego formiranje vlada od nestranačkih, nekompromitovanih kadrova. Posežući, dakle, za vanrednim, vaninstitucionalnim mjerama i rješenjima. Što znači da je politička kasta, zapravo, svojim neodgovonim, bahatim, krimonogenim (…) ponašanjem i rušenjem institucija sistema, urušila sam sistem parlamentarne demokratije, uništavajući, za funkcionisanje tog sistema neophodno, povjerenje građana u sebe.

I pritom, iz čitave priče, ništa nije naučila. Umjesto da, na vanrednim kongresima, budu „pometena“ čitava stranačka rukovodstva i da na čela stranaka dođu novi ljudi (da se, dakle, odčepe oni odvodni kanali i pusti voda), a da se unutar sistema preduzmu radikalni koraci u pravcu demontiranja partijske države, odnosno odstranjivanja (i zakonskog sankcionisanja) stranačkog uticaja na čitave segmente i poluge društva (najprije medija, a zatim zapošljavanja, kontrola nad kojim je, trenutno, jedan od ključnih izvora stranačke moći i sofisticirane strahovlade; pa obrazovanja, zdravstva, privrede, koju se, što legalno, što ilegalno, pljačka i reketira,…), te da se, na taj način, pokuša bar donekle povratiti izgubljeno povjerenje u sistem (ostaje problem „ludačke košulje“, ali trenutno govorimo o nečem drugom), priglupa, egoistična, od vlasti poludjela vrhuška, opsjednuta svojim ličnim interesima i spremna na sve (ali bukvalno sve) u cilju održanja na vlasti, računajući na odanost svojih medijskih i drugih pasa čuvara i na glupost i sklonost amneziji ovdašnjeg stanovništva i trenutnu nesklonost „međunarodne zajednice“ represivnim mjerama (na šta ovi jedino reaguju), žrtvuje budućnost zemlje i njenih građana i provocira nasilni rasplet, teži od onog februarskog.

Politički establišment, zapravo, svojim ponašanjem, koje zgrožava i na javnu reakciju navodi čak i poslovično suzdržane članove diplomatskog kora (no, i najteže kvalifikacije, ostaju bez efekta), potvrđuje tezu da ne postoji mogućnost evolucije zarobljenog društva. Postoji samo mogućnost njegovog „mirnog i dostojanstvenog demoliranja“. Iz koga će se, pritom, kad do njega dođe, oni iz političkog establišmenta koji su za takav rasplet najodgovorniji, izvući bez posljedica. A za „terorizam“ će odgovarati njihove žrtve.

Život je kurva.

Leave a Reply

3 komentara za članak "Samir Šestan: “Reanimacija klinički mrtvog sistema”"

avatar
najnoviji najstariji popularni
realan cojk
Gost
realan cojk

Dobro si to napiso Sestane samo sto Lukavcani nisu na tom nivou svijesti da to razumiju a oni sto razumiju bave se politikom radi svog interesa.Kad nestane zadnje drustvene firme nestat ce i demokratije i samo cemo se sjecat da je nekad bila i to samo mi koji je pamtimo a nove generacije ce to smatrat normalnim da radis za nekog privatnika a on ti da koliko hoce a ne koliko si zaradio i koliko ti treba.Zamislite dijete da se rodi u zatvoru on bi taj zivot smatrao potpuno normalnim jer nezna za drugi,tako i ova nasa omladina jedva ceka da radi za 300km mjesecno kao robovi kapitalizma e djeco bolje krast nego dzaba radit a i u zatvoru se jede,samo kad kradete i pljackate radite to politicarima i privatnicima i oni to isto rade nama.

citalac
Gost
citalac

Dobar tekst ujedno i poruka za Atifa i *** milenka b. alijas Muhamed B da uce od Samira lijepom pisanju.Atif tkz prof.naucnik i sta sve jos ne moze recenicu napisati da ne vrijedja pogotovo na nacionalnoj osnovi.Cudim se kako SL daje prostor ovakvim tipovima.Nadam se da ce im Sestan dati po usima jer nisu dobri djaci.Pozdrav.

Stari covjek
Gost
Stari covjek

Citam razna misljenja o Ciri Blazevicu a ovo je vrhunac tacnosti divna procjena njega i njegovog karaktera.
Drugo komenta Citaoca je izvrstan kao i Sestanov tekst.
Izgleda svijest se budi ali polako .A tragedija je tosto se ovakvi tekstovi rijeko pojavljuju ali zato Atifa ima koliko vam je volja ili nevolja.
Dok su Atifi u vecini tesko vama a i BH
Pozdrav svima