Najutjecajniji medij na općini Lukavac

Bila jednom jedna “Polikita”: Vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle

6 1.124

Piše: Samir Šestan

Na molbu Mediacentra, nekadašnji urednik satiričnog časopisa Polikita, koji je sebe, ironično preuzimajući diskvalifikacije vlasti i njoj sklonog dijela javnosti, „markirao“ kao „vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle“, osvrće se na vrijeme u kome je u zemlji tek izašloj iz rata glavni problem bio jedan satirični časopis

p9_01_-_s

Koncept „patriotskog novinarstva“ (mada, u njegovoj soft varijanti, dilanja samoobmana o svijetu u kome živimo, nasuprot koje je stajala notorna hard-core ratnohuškačka propaganda i govor mržnje, pa je ovo prvo izgledalo bezazleno), omogućio je iluziju demokratičnosti, tolerancije i medijskih sloboda, za vrijeme i neposredno nakon rata, na dijelu zemlje „pod kontrolom Armije RBiH“, kako se to tada zvalo. No, iako je između medija u različitim etno-konfesionalnim torovima – ali i unutar R&BiH tora – postojala drastična razlika (koja samo zbog katastrofalne odluke haškog tribunala da ne sudi medijskim zločincima, nije i sudskim presudama potvrđana), o slobodi nije moglo biti ni govora. Radilo se, naprosto, o neprekoračivanju granica, što je reakciju vlasti činilo nepotrebnom, a onda se to prodavalo pod slobodom i demokratijom.

Sarajevski mediji (uključujući i one koji su tada tretirani kao „nezavisni“) u tom poratnom periodu, kao dokaz demokratičnosti „svoje“ vlasti – koju su imali potrebu da ističu, da bi potcrtali razliku između „nas“ i „njih“, mada ta razlika, zapravo, i nije išla tom linijom (granica između torova), jer je „njih“ (medijskih, a i drugih, zločinaca, koji su, u crno-bijeloj interpretaciji svijeta svi trebali biti s druge strane) bilo i u „našim“ redovima – često su navodili da na teritoriji pod kontrolom te vlasti „ni za vrijeme rata nije bilo cenzure“. No, ne samo da je bilo cenzure (potpisnik ovih redova je, npr., lokalnu vlast, u provincijskom gradiću u kome živi, 1992. natjerao da mu u pisanom obliku dostave potvrdu da je osoba koju su mu poslali ovlašteni cenzor, da bi mu, u novini sa odšampanim crnim flekama umjesto cenzurisanih tekstova, objavio ime i funkciju, a onda, u posljednjim satima rada lokalne televizije kao nezavisnog medija, pustio i reklamu za „prvu cenzurisanu novinu u BiH“, tretiravši cenzora kao novu medijsku zvijezdu – uzgred, danas je visoki funkcioner svoje stranke i član Parlamenta), nego je bilo i ozbiljnih političkih čistki u medijima, o kojima nikad ozbiljno nije progovoreno (ova epizoda s cenzorom, recimo, nije imala baš zabavan epilog), a i, nikad razjašnjenih i procesuiranih, ubistava novinara.

Kako uopšte odštampati nešto u poslijeratnoj BiH? – For Dummies

Satirični časopis Polikita (čiji je pilot broj objavljen krajem rata, 1995. godine, kao dodatak „magazinu za politiku, kulturu i kritiku Grafit“, a redovno je izlazio od januara 1997. do marta 1999.), je stvoren u vrijeme „regionalnog“ a i unutarbosanskog, pumpanja kulta ličnosti, oko pobjednika nacionalnih konkursa za „novog Tita“, i tek loše ušminkanog jednoumlja, baziranog na crno-bijeloj ratnoj percepciji svijeta, koja je još uvijek bila vladajući obrazac mišljenja (uostalom, jedna od reakcija na izlaženje novine bio je poziv na uništenje, „zbog njene okrenutosti četničkoj strani“ – jer „šta je onaj koji ismijava bošnjačkog ‘oca nacije’, nego četnik“, logika je „patriota“, koji su manjak inteligencije nadoknađivali viškom entuzijazma i spremnosti na dokazivanje svoje pravovjernosti, nasiljem).

p1_kalendar_-_s

Malo je poznato da su problemi Polikite počeli prije nego je uopšte počela izlaziti. Najprije je donatoru, koji je bio zainteresovan za finansiranje magazina Grafit (i došao sa koferom para – kako se to tada radilo), moralo biti objašnjeno da je pilot broj magazina koji im se toliko svidio bio trobroj – prvi, zadnji i nikad više – i iznesen stav da u ovoj zemlji jedva ima pristojnih novinara za pola kvalitetnog magazina, a da ono što se, s tim potencijalom, može uraditi, već dobro rade Dani i Slobodna Bosna i da nemam namjeru uzimati pare samo da bih punio džepove i isfuravao svoje ego-tripove i bio urednik „još jednog magazina“ (mada je Tuzla – pored koje živim – imala taj kompleks i neostvarenu želju da ima „svoj“ magazin, ali se nikad nisam poistovjećivao sa željama kolektiviteta), nego da je ono za šta sam zainteresovan, i za šta smatram da postoji društvena potreba – pretvaranje satiričnog dodatka Grafita u samostalno izdanje i suočavanje bh. vlasti i javnosti sa radikalnim satiričnim časopisom (ovo sa radikalizmom sam im „zaboravio“ reći tada, pa smo u nastavku imali „malih problema“ – jer su donatori, kao i vlast, tih godina imali želju da se bave uređivačkom politikom medija. Što nije imalo previše smisla sa časopisom kome je otpočetka bilo više stalo da ima lijep leš, nego da umre star).

No, kada su i obezbijeđena sredstva, bio je problem uopšte početi štampati novinu, jer čak i u „slobodarskoj Tuzli“ (za mlađe, neupućene, čitaoce – Tuzla je u ratu, a i poslije njega, bila pod kontrolom „građanskih“ a ne naci(onali)stičkih partija, pa ju se smatralo nekom vrstom „oaze slobode“) nije bilo moguće naći štampariju koja je bila spremna štampati tu novinu, odnosno, kako je objašnjavano: preuzeti rizik da im „neko ubaci bombu u štampariju“.

p4_01_-_s

S distance možda izgleda nevjerovatno i glupo (no, bilo je tih godina raznih glupih stvari, kao što je ona da su prvi donatori Polikite dogovorene sastanke sa mnom otkazivali kad im – „nije bilo na raspolaganju oklopno vozilo“???) – ali jedan paralelni projekat koji je imao bliske veze s Polikitom, a napravljen je neposredno prije njenog kretanja, opravdavao je, ili bar objašnjavao, taj stav štampara. Pred prve poslijeratne izbore, 1996. godine, potpisnik ovog teksta, iziritiran mlakošću predizborne kampanje (autocenzura i strah su bili sveprisutni), napravio je seriju političko-satiričkih plakata, naknadno objavljenih u knjizi Izdajnik (naslovljenoj po reakciji na jedan od plakata – na kome su bile četiri fotografije Adolfa Hitlera i natpis „1 narod – 1 vođa, je li to ono što želite?“ – koje su simpatizeri vladajuće bošnjačke partije skidali sa zidova, a onda, u vanrednoj večernjoj TV emisiji, kompletan kantonalni stranački vrh mahao njima, nazivavši ih „drskim atakom na bošnjački narod, Aliju Izetbegovića i Stranku demokratske akcije“ i „djelom velikog izdajnika“). Knjiga je tada štampana dijelom u Zagrebu (od strane suizdavača, kultnog magazina Arkzin), a dijelom u Tuzli (ali pod uslovom da ime štamparije ostane tajna, pa je budući izdavač Polikite naveden kao štampar, iako tada nije imao mašinu za štampu. Nego će je nabaviti tek za potrebe štampanja Polikite, kad se ispostavilo da druga mogućnost zapravo ne postoji.

Bilo jednom u zemlji velikih ljubitelja satire

Maska lažne demokratičnosti i tolerantnosti bošnjačke političke elite i pripadajućeg joj polusvjeta rektalnih alpinista, pala je odmah na startu izlaženja Polikite. Dojučerašnji veliki ljubitelji ismijavanja Tuđmana i Miloševića, na stranicama satiričnog časopisa iz susjedstva (Feral Tribunea – uz Arkzin, još jednog izvanrednog pokojnika sa „Zapada“), koji su svoje uživanje u toj vrsti sadržaja koja je tretirala političare u susjedstvu, objašnjavali svojom sklonošću ka satiri, na pojavu satiričnog časopisa identične oštrine ali sadržaja tematski usmjerenog prema njima, reagovali su istim setom represivnih mjera režima i za linč uvijek spremne svjetine, navikle da više vjeruje domanovićevskim vođama nego svojim očima, s kakvim je režim u susjedstvu reagovao na satiru uperenu prema njemu (a koja je „našima“ bila super).

Uslijedili su najprije pritisci policije na kolportere i prijetnje da će im, ako budu prodavali i taj časopis, zabraniti da prodaju i sve ostale. Fizički nasrtaji, srećom, nisu završili ozbiljnijim povredama. A Polikita je, u dijelu zemlje čiji su zidovi odražavali opšte raspoloženje, grafitima „Ja sam mali balija – moj je Tito Alija“, a javni emiter objavljivanje reklame uslovljavao promjenom imena, logo-a, naslovnice i sadržaja novine, iz broja u broj ismijavala Vođu i njegov režim, s prezirom odbacivši konformističko-patriotsku mantru o „dobrom čovjeku i lošem političaru“, kao vrhuncu kritičkog odnosa prema „bošnjačkom lideru“, do pojave Polikite. (Dok su mainstream mediji i partijska propaganda ozbiljno i s oduševljenjem pisali da je Vođa dobio nagradu „Mislilac godine“, u – Saudijskoj Arabiji (sic), Polikita je na naslovnici imala fotomontažu sa Izetbegovićem kao Rodenovim Misliocem, ispod koga je stajao naslov: „Mislit i srat nije isto“, a kompletan govor Vođe na partijskom kongresu njegove stranke, objavljen je kao humoristički dodatak Polikite, uz poklon – vrećicu za povraćanje, za one sa slabijim probavnim traktom).

p10_01_-_s

Dobri ljudi ali loši satiričari!

Polikita nikad nije bila zamišljena kao „tek novina“, a pogotovo nije zamišljena za plitku zabavu i zaradu (da jeste sad bi i ona imala svoj toranj i svog majmuna koji bi visio zakačen za njega, kada nije u kavezu). Ona je, u glavi svog osnivača i urednika, odraslog na Laibachu i NSK-u, zamišljena kao politički i kulturni projekat, koji će biti odrađen u formi medija („Politika je najviši i sveobuhvatni oblik satire i mi koji stvaramo savremenu bh. satiru smatramo se političarima“, glasila je ironična parafraza NSK stava o umjetnosti). Polikita je stvorena s preciznom namjerom – s jedne strane da razobliči licemjerje svijeta u kome smo živjeli,  a s druge, da, vlastitim primjerom pokazujući šta se sve može i smije, i podsticanjem ismijavanja i smijeha na račun političara, razbije sveprisutni strah i uruši kult ličnosti, koji je bio brana svakom pokušaju demokratizacije zemlje. (I, kad već govorimo o ciljevima, postojao je i „skriveni“ sekundarni, koji nije imao veze s politikom – reinkarnacija subkulturne scene, na kojoj se željelo raditi. Ali će „prerana smrt“ Polikite, taj urednikov san ostaviti na početnom koraku, koji se sastojao od izdavanja par albuma i megalomanskog paketa dokumentarnih video snimaka, kultnog sarajevskog alternativnog benda SCH, na etiketi Polikita Records).

Desničarski mainstream (a iz rata jedva da je nešto osim desnice i izašlo) i budući komesari i propagandisti vjerskih ekstremista i fanatika (desno od desnice?) zamjerali su Polikiti provociranje vlasti, pokazujući i neshvatanje pojma satire ali i kontinuitet mentalnog sklopa podanika totalitarnih režima. Jedna od omiljenih komičnih konstrukcija, kojom se pokušavao naći izgovor za kukavičluk i dodvoravanje režimu (na tragu onog spina o Izetbegoviću kao „dobrom čovjeku i lošem političaru“, koji nije čak bio ni soft kritika Vođe, nego je zapravo bio amnestija za sve njegove političke promašaje i njihove katastrofalne posljedice), bila je da je Polikita „loš časopis“, jer „za dobru satiru treba imati dobar povod, a ovdje ga nema, jer nije Bosna Hrvatska i nije Alija Izetbegović Franjo Tuđman“. Uz dodatak da ovoj zemlji treba „zdrav bosanski humor“, a ne šund, pornografija i plagijat, koji joj je nudila Polikita (Što bi, zapravo, trebalo da znači da problem s Polikitom uopšte nije bio politički, nego estetski i kulturni – mi svojom satirom, jednostavno, nismo dosegli visoke umjetničke standarde ovdašnje vlasti i njenih vjernih podanika. Pa su nas pokušavali inspirisati poreskom politikom i pendrecima. Al’ nije išlo, pošto smo bili netalentovani).

A onda se (iz čisto umjetničkih a nipošto političkih razloga) desio spektakl, u organizaciji režima – slet pandura, sa isukanim palicama – u kome je revnosnost u odbrani lika i djela Velikog Vođe, dovela do situacije u narodu poznate kao „Jebo lud zbunjenog“.

Zašto prodavačice na kioscima prodaju novine?

Policija je „poslije negodovanja građana na sadržaje u Polikiti (u broju koji je na naslovnoj strani imao metamorfozu Josipa Broza u Aliju Izetbegovića, uz parolu „I poslije Tita – Tito“ – op.a.) oduzela primjerke lista od prodavaca, da bi time spriječila „narušavanje javnog reda i mira“, saopšteno je iz MUP-a KS. Što je, otprilike pandan situaciji u kojoj bi policija građanima, na ulazu u tramvaj, oduzimala novac i sve vrijedne stvari, da bi spriječila „narušavanje javnog reda i mira“ od strane džeparoša koji vršljaju po tramvajima. Dakle, policija je na prijetnju nasiljem, reagovala otimanjem imovine potencijalnoj žrtvi, čime je potencijalnom nasilniku oduzela razlog da posegne za nasiljem, čime je spriječeno narušavanje javnog reda i mira??? Naprosto genijalno.

P1_01.CDR

Policija je, dakle, divljala ulicama, otimajući kolporterima prvo novine, a potom potvrde o oduzetim novinama (kad su skontali da su ostavili dokaze svog zločina), a neko, baš onako izuzetno inteligentan (nisam pratio da li je u nastavku postao ministar) se sjetio da privodi na saslušanja i prodavačice iz kioska i da ih ispituju zašto prodaju (te) novine(???). Tužilaštvo je najprije izjavilo da nema pojma šta i zašto policija radi (ispostavilo se da je kompletna policijska akcija protuzakonita), a kad je vlast malo uspostavila koordinaciju, podnijelo tužbe protiv urednika na svim sarajevskim opštinskim sudovima. Tužbu za „vrijeđanje i omalovažavanje predstavnika državnih organa BiH i Federacije BiH, vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana“ potpisao je načelnik policijske uprave indikativnog prezimena – Safet Ćutuk. (Iz tužbe izdvajam samo jedan od brojnih bisera policijske mudrosti: „Na strani 4. sa naslovom „Predsjednik primio Štafetu starosti“, je prikazan predsjednik predsjedništva gospodin Alija Izetbegović, sa štafetom u rukama u obliku minareta, u uniformi maršala Jugoslavije, Josipa Broza Tita a koji je bio vrhovni komandant JNA, a poznato je da je JNA izvršila agresiju na BiH, kao što je činjenica da je predsjednik Predsjedništva BiH bio vrhovni komandant Armije BiH, koja se suprotstavila JNA, čime se izjednačava uloga JNA i Armije BiH i čime se vrijeđaju patriotska i nacionalna osjećanja građana koji su se borili u redovima Armije BiH.“ – Svaka čast. Zna pandur šta je logika.)

Epilog je, koliko god bio zabavan, pokazao svu tragediju situacije u kojoj se BiH nalazi. Dok je nacionalizmu, islamizaciji i kultu vođe odani dio javne scene i anketiranog građanstva podržavao vlast i zahtijevao zatiranje medija koji se usudio ismijavati njihove svetinje, a „građanski“ dio scene smogao snage tek za jadnu ekvidistancu „Jeste policija pogriješila ali i Polikita pretjeruje“ (ne računajući ono što su cehovska udruženja radila zbog sebe, jedini koji su nedvosmisleno i neupitno stali iza nas, ne samo u ovoj, nego u svakoj od mučnih epizoda koju smo prolazili bili su tadašnji Dani), predstavnici međunarodne zajednice nisu imali nikakvih nedoumica – i pored toga što su i sami bili meta Polikitinih satiričkih osvrta na njihov rad (pa i u zaplijenjenom broju, u kome se ispod fotografije scenskog nastupa splitske grupe Let 3, sa stilizovanim ogromnim jednometarskim spolovilima, govorilo o tobožnjoj epidemiji koja vlada u „međunarodnoj zajednici“, čiji je glavni simptom bio istaknut u naslovu: Boli nas kurac za Bosnom i Hercegovinom), najoštrije su osudili ponašanje policije i vlasti (ne ostavljajući prostor ni za kakvo „ali“!), a u nastavku i naredili obustavu progona i sudskih procesa, natjerali policajce da se kolporterima, na njihovim kućnim vratima, izvinjavaju i vraćaju oduzete novine, a onda njihovim šefovima organizovali kurseve o slobodi medija i ponašanju policije, i vlasti uopšte, u tom kontekstu.

p17_01_-_s

Goli vladari su OK u bajkama za djecu, ali ne i u satiričnim časopisima za odrasle

Nastavak, međutim, pokazuje da je situacija, disciplinovanjem represivnog aparata ovdašnje vlasti, od strane međunarodnih protektora, tek formalno poboljšala stanje. U suštini – vlast je situaciju u društvu dovela do savršenstva, proizvodeći armiju balkanskih špijuna (“Ceo narod ćuti i trpi samo ti laješ! Jebem li ti sunce žarko samo još jednom da te čujem!”). Nije bilo potrebe za uvođenjem zvanične cenzure, kontrole i represije, jer su građani, po sistemu ONO i DSZ, počeli sami da uzimaju „stvar u svoje ruke“. Pa je, osim javnog uništavanja novina, u jednom trenutku došlo do skandala sa odbijanjem distributera da je prodaju, sa objašnjenjem za Ripley-a: „Mi smo jutros, uz kafu, malo listali novinu i zaključili da ste ovaj put stvarno pretjerali.“ Čovječe… Jedva smo policiji uspjeli objasniti da nikog ne interesuje njihovo lično mišljenje o sadržaju novine, nego treba da rade ono što im je posao, sad treba isto da objašnjavamo svakom poštovaocu imena i djela Druga… ne… Gospodina Koji Jedno Misli Dopodne A Drugo Otpodne? (Uzgred, hajde da pomenemo: na naslovnici broja u kome smo „stvarno pretjerali“ se pojavljuje fotomontaža sa golim Predsjednikom, okruženim njegovom oduševljenom svitom koja plješće – kao ilustracija satirične obrade bajke Hansa Christiana Andersena „Carevo novo ruho“, koja govori o (izmišljenom) demokratskom ruhu našeg predsjednika, ispod koga je – goli nacionalista; samo se svi prave da to ne vide. Ali… ono što može u bajkama za djecu, ne može u satiričnom časopisu za odrasle?).

Jedno od najvećih razočarenja, tokom skandala koji su pratili Polikitu, bilo je ponašanje „građanskih“ političara, medija i intelektualaca. Dani (kao izuzetak od pravila) su tih dana pisali o „sramnom ponašanju sarajevskih medija i intelektualaca, koji su u situaciji otvorene državne represije protiv jednog časopisa, zauzimali poziciju ekvidistance ili potpuno ignorirali čitav slučaj“.

Zapravo, u pojedinim slučajevima je bilo još gore i krajnje mučno – recimo u situaciji dok se dešavala prva zabrana jedne novine u postdejtonskoj BiH i u kojoj se režim svim sredstvima obračunavao sa svojim kritičarem, optužujući ga, između ostalog, i za tobožnju pornografiju (elementi koje zaista jesu korišteni, ali samo u preciznom kontekstu, vezanom za temu koja je obrađivana i u umjetničkom postupku koji je za cilj imao razobličavanje pornografske prirode politike), „građanska“ intelektualna i medijska scena, umjesto represivnošću režima i gušenjem medijskih sloboda, bavila se javnom diskusijom o – mjestima na kojima treba prodavati pornografiju („O jade, o bijedo“). Podilazeći na taj način režimu, uz istovremeno licemjerno odbijanje da to prizna, jer kao oni uopšte nisu pričali o Polikiti, nego načelno o pornografiji. A, eto, slučajno se potrefilo da o pornografiji pričaju baš kad je vlast optužila Polikitu da je pornografski časopis i pokušala da je ukloni sa trafika, a ne svih prethodnih godina, u kojima su naslovnice hard-core porno časopisa, sa raširanim ženskim međunožjima i penetracijama na 1000 načina, u kioscima stajala pored dječijih časopisa i vjerske literature modernih zaštitnika javnog morala od „pornografskog“ sadržaja Polikite.

Pri tome, sve se je to bio uvod u „moralnu renesansu“ glavnog grada, jer će se već koji mjesec kasnije, „građani“ skloni ćaskanju o pornografiji i moralu, probuditi u Gradu u kome militantni vjerski fanatici krpama pokrivaju međunožja kipova, zahtjevaju uklanjanje umjetničkih djela (pornografskog sadržaja?) koja vrijeđaju njihova osjećanja i prijete Gradu, koji pod ucjenama ili iz istomišljeništva, počinje donositi odluke (srećom nikad provedene) o izmještanju kipova koji svojim kamenim kitama „vrijeđaju vjerska i moralna osjećanja građana“.

p13_01_-_s

Nosilac nehisteričnog prezira prema svemu što je licemjerno i kretensko

Na kraju, svoj doprinos tragikomičnim skandalima, odnosno reakcijama na izlaženje Polikite dali su i iz Republike Srpske. Treba prvo konstatovati da je Polikita, oštricu svoje satire fokusirala na bošnjačke političare (ostale tretirajući, manje-više uzgred), iz jednostavnog razloga, što u tim prvim poratnim godinama nije još uvijek postojala sloboda kretanja i nisu bili uspostavljeni elementarni odnosi između različitih dijelova zemlje, uključujući i funkciju normalne razmjene pošte ili distribucije novina, pa je, naprosto, uredniku izgledalo nemoralno da zabavlja publiku većinski jedne nacije satirom na račun političara i opšteg stanja druge nacije i u drugom entitetu, u kome nema mogućnost da prodaje novinu (klizav je to teren, između ostalog, u kome lako završite tamo gdje ne biste trebali). Filozofija je: ako nisi u stanju da se smiješ na svoj račun, ne bi trebao da se smiješ ni na tuđi. A da bi kazna za sklonost satiri samo na tuđi račun trebala biti „Omiljenim alatom Leta 3 u čelo“. Ili javno razotkrivanje licemjera.

Uglavnom (da se vratimo RS-u), u jednom trenutku blagog zatišja (ako je takvo što uopšte postojalo za života Polikite), primio sam telefonski poziv od direktora ili urednika novog banjalučkog navodno „alternativnog“ (ma šta to značilo) časopisa, koji me je zasuo hvalospjevima, objašnjavajući da oni dolaze u Federaciju samo da bi kupili Polikitu i uživali u našim tekstovima, ilustracijama i fotomontažama. I izrazio želju da uspostavi saradnju „sa mladim i tako progresivnim ljudima“. „OK“, rekoh, „Čućemo se“. I, pošto mi se ukazala prilika da ostvarim kontakt sa „ljubiteljima dobre satire“ iz RS-a, sjednem i napravim specijalni dodatak već pripremljenom broju, potpuno posvećen temama u RS-u, u ćiriličnom pismu i sa ćiriličnim logom „Srpska Polikita – Srpski časopis srpskog naroda srpske Republike Srpske“ (što je, naravno, bilo satirično zajebavanje na temu tamošnje fašisoidne opsjednutosti mijenjanju imena i nazivanja svega srpskim). Uglavnom, završimo, odštampamo i pošaljemo 100-tinjak primjeraka u Banjaluku, ovim „ljubiteljima satire“. No, ispostavilo se da su ti srpski „ljubitelji satire“ isti kao i ovi „bošnjački“ što uživaju u satiri na račun Tuđmana i Miloševića, ali na svoj baš i ne (jer samo je satira na tuđi račun dobra satira, a ako je na moj, e to može biti samo šund, pornografija, plagijat i – govor mržnje). Epilog je naime bio uvodnik u sljedećem broju „alternativnog časopisa iz Banjaluke“, u kome su „alternativci“ tamošnjim čitaocima objašnjavali da u Sarajevu izlaze: „bošnjački(!) časopisi Dani i Slobodna Bosna, nacionalistički Ljiljan i Dnevni avaz i – gori od svih, nosilac histerične i besomučne mržnje prema svemu što je srpsko, Samir Šestan i Polikita.“

Sjajno, a? Od „progresivnih mladih ljudi“ i poziva na saradnju do „gorih od svih“, za samo jedan dodatak, u kome je, na trenutak, ismijavanje Alije Izetbegovića i njegovog režima ustupilo mjesto ismijavanju srpskog nacionalizma. (Polikita je, uredno objavivši taj uvodnik na svojim stranicama, na isti reagovala tekstom, stavljenim u usta „alternativcima iz BL“: „Braćo Srbi – niko ne sme da vam se smije!“. Što je, naravno, parafraza riječi s kojima je, krajem osmadesetih, „sve počelo“).

Kad Brut dijeli pare i ne konta šta znači „et, tu…?“

Kolekcija licemjera, čije su maske padale u suočenju sa Polikitom (i skandalima vezanim za nju), vremenom je postala ozbiljna (i iz Guiness-ove knjige rekorda su se raspitivali za nju). Ljudi ne vole suočavanje sa stvarnim sobom, bez maski koje služe koliko za javnu upotrebu, toliko i za samoobmanjivanje. A ne vole ni sjećanje na momente kad su pokazali svoje pravo lice. Mada, možda najfascinantnije je to da većina njih nikad nije priznala da je išta pogriješila (ne, kriva je Polikita). Naime, još je Orvel pisao o tome kako su nacionalisti potpuno nesposobni za objektivno i samokritično sagledavanje sebe i da iako savršeno inteligentno mogu otkrivati i analizirati greške „drugih“, potpuno su slijepi za detektovanje istih kod samih sebe i svog kolektiviteta (pa čak sebe, najčešće, i ne doživljavaju kao nacionaliste, na isti način na koji ratni zločinci sebe ne doživljavaju kao zločince, nego kao borce za odbranu svog naroda). Pa su i bošnjački nacionalisti (u soft ili hard-core verziji) i njihovi pandani u dvije druge etno-konfesionalne zajednice, uključujući i banjalučke naci „alternativce“ – istinski uživali u satiri na račun „onih drugih“, ali su na satiru na svoj račun, spremno uzvratili mržnjom i represijom (ko je imao mogućnosti).

Ali, naravno, nije razotkriveno samo licemjerje nacionalista, nego i licemjerje i konformizam „građanske scene“, koja je dala svoj nemjerljiv doprinos odstranjivanju stranog tijela iz prostora dosljedno pretvorenog u septičku jamu, u kojoj su miroljubivo koegzistirali klero-nacionalisti i tobožnji „građani“ i „ljevičari“, koji su se vremenom dosljedno razotkili kao tek soft verzije nacionalista na vlasti, kojima su polijetali u zagrljaj svaki put kad su im to oni ponudili kao mogućnost.

p25_01_-_s

Neke od vedeta medijske scene „građanske orijentacije“ čak su učestvovali u uskraćivanju Polikiti donacija, iz međunarodnih fondova namijenjenih nezavisnim, kritičkim časopisima (iz kojih se, inače, zahvaljujući „našim ljudima“ finansiralo sve i svašta, od društveno beznačajnih jaranskih projekata do budućih propagandista klerofašističke renesanse), i – nasuprot mitu da je poklekla pod pritiscima i terorom vlasti – bili uzrok prestanka izlaženja Polikite (doduše, čisto tehnički, novina je mogla izlaziti i dalje – mogle su se naći pare na nekom drugom mjestu – ali je moje gađenje ljudima postalo preveliko, pa sam samo, kad se čaša prelila, na još jednom remakeu kaubojevog usamljeničkog odlaska u noć, u afektu, ubio konja pod sobom i rekao „No more!“ & „Fuck off All!“).

Glogov kolac i srednjak u vazduhu

Epilog je prilično dosljedno brisanje Polikite iz kolektivne memorije. Neka verzija „damnatio memoriae“ iliti „zabrane sjećanja“, kazne primjenjivane u Rimskom carstvu, koja podrazumijeva da osoba osuđena na tu zabranu treba da bude protjerana iz javne uspomene, odnosno ne smije da bude upamćena. Osvrti na njen rad, pa čak i samo spominjanje, su svedeni na „statističku grešku“, par izuzetaka od pravila, a i sad tekst piše njen urednik, i to ga jako nervira (ali pokušava sebi objasniti da je tekst naručen i da ovo radi posljednji put) mada sve to, naravno, govori više o svijetu u kome živimo, nego o Polikiti.

Ništa bolje od ignorisanja Polikite i ne može se očekivati od svijeta koji živi manje-više zaleđen u vremenu, koji uopšte nije evoluirao i izašao iz samoobmana iz doba u kome je Polikita još bila živa, i koji i 20 godina kasnije njeguje „nježnu uspomenu“ i veliča klovna koji je nerežimske novinare nazivao prostitutkama, Djeda Mraza proglašavao nepoželjnim (i to dok se sastajao sa poželjnim mu ratnim zločincima) i zavirivao u gaće opozicionom lideru i pokušavao ga politički (???) diskvalifikovati tvrdnjom da je neobrezan (što je, valjda, trebalo da izazove skandal i odijum kod Bošnjaka?). Pritom, namjerno ne spominjem ozbiljne stvari – pljačku milijardi dolara donacija, učešće u zločinačkoj razmjeni teritorija i etničkom čišćenju, nikad rasvjetljenu ulogu u padu Srebrenice, političku nepismenost i glupost koji mu je narod koštala stravičnih žrtava u ratu i odsustva mogućnosti za normalan život u miru… – nego samo one koje su predstavljale vulgarne cirkusantske ispade i sramoćenje naroda i države činjenicom da nam je „to“ predsjednik. Ako je, dakle, nekon svega, i danas najveća kritika „oca nacije“ floskula o dobrom čovjeku i lošem političaru (a da se razumijemo – Alija Izetbegović je samo metafora), ako je i dan-danas, u ovoj zemlji, „dobra satira“ ona na račun Tuđmana (ili njegovih nasljednika), a druge i nema, niti je je ikad i bilo (ona se ne štampa, po njoj se ne prave predstave, o njoj se ne razgovara na okruglim stolovima) najbolje što takvo javno mnijenje može učiniti za Polikitu je da joj ime ne uzima u usta.

p32_01_-_s

Kao kuriozitet, na kraju, spomenimo da je Polikita i mrtva, i sa glogovim kocem u grudima, držala podignut srednjak iz svog logo-a i izazivala zabrane. Na desetu godišnjicu, jedan odličan sarajevski novinar (iz stare postave Dana) posao urednika na predizbornom povremeniku nevladine organizacije bliske jednoj lijevoj političkoj stranci, odlučio je iskoristiti za omaž Polikiti – ilustrujući kompletnu novinu samo strip tablama sa njene zadnje strane. Odlučivši podržati tu ideju, sa Polikitinim genijalnim ilustratorom i strip crtačem, Milenkom Tunjićem, u pauzi njegovog skakanja sa kengurima, napravih prigodnu naslovnu stranu za taj broj, reciklirajući neke stare radove Polikite. No, pred samo slanje novine u štampu, na hitno sazvanoj sjednici upravnog odbora te organizacije, naslovna strana je proglašena skandaloznom i zabranjena. Urednik podnosi ostavku i izvinjava mi se, a ja mu, umirući od smijeha, objašnjavam da boljeg omaža Polikiti nisam mogao ni zamisliti.

proces_kojim_se_stvaraju_najbolji_bh_novinari_-_s

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala SodaLIVE.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal SodaLIVE.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara SodaLIVE.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Leave a Reply

6 komentara za članak "Bila jednom jedna “Polikita”: Vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle"

avatar
Sortiraj:   najnoviji | najstariji | popularni
novi
Gost
novi

Bješe to najbolji list na svijetu svaka čast Šestane

ISTINA
Gost
List je bio najglupji mogući s obzirom da se bavio omalovažavanjem drugih bez ikakvog razloga.Samim izlijvom mržnje prema Armiji BiH pokazuje da je vlah ili šukotr u duši. To što je govorio istinu ili to što je vrijeđao Bošnjake kako i sam reče na “teritoriji koji je kontolisala ArmijaBiH”, teško je reći ko je gori, ko mu je to dopustio ili on sam sa svojim idiotizmom.Na svakoj mu drugoj strani bio Alija Izetbegović u ustima, kao da on kriv što su komšije dobile iznenadne i napadajne porive da podijele Bosnu, a on (Alija) sam je nabolje razlog zašto se to… Read more »
MisterX
Gost
MisterX

A hoce li uskoro biti neki “COMEBACK”?

ISTINA
Gost
Tipičan primjer “balije” tj. Bošnjaka, koji za sebe govori da je Bosanac, u duši mrzi i prezire sve vezano u svoju kulturu i napada svoje, a ovi iz SDA su gori od njega jer su mu dopustili da se ovako zaj…., država i jeste zato kakva je, ako ne stegneš šakom odmah nema ništa od toga. A matereti gledaj na svakom mu drugoj stranici Alija Izetbegović, eto ko da je on kriv što su četnici pobili preko 30 000 Bošnjačkih civila, i što su etnički počistili Zvornik,Bratunac,Srebrenicu,Višegrad,Foču, Rogaticu,Žepu, Prijedor, Brčko, Banja Luku i tako dalje i tako više i što… Read more »
Antifašist
Gost
Antifašist
U jednom si potpuno u pravu – Glup ostaje glup, bahat ostaje bahat a lud ostaje lud. Ni predratno “vezanje zastava” i dovođenje na vlast, glasovima Bošnjaka, njihovih budućih krvnika, ni rat i pljačka vlastitog naroda i milijardi donatorske pomoći iz svijeta, ni trgovanje teritorijama i nikad razjašnjena uloga u padu Srebrenice, ni poratna privatizacijska pljačka, ni saučešće u razvaljivanju zemlje i uništavanju svake mogućnosti da ona postane pravna, demokratska država, u kojoj će se poštovati ljudska prava svih,… ništa SDA-ovim i Izetbegovićevim fanatičnim sljedbenicima nije pomoglo da progledaju i vide štetu koju su učinili vlastitom narodu i ovoj državi.… Read more »
Nisad
Gost
Nisad

Stvarno, gdje je danas Samir i sta radi. Dobar bjese.

wpDiscuz