Riječ i slovo

Piše: Zijad Burgic

Čovjekova misao je o njemu ovisna i njemu se samo može da povinuje. U stvarnosti je ljudska misao prirodno slobodna i neukrotiva u svom pokretu. Svaki pokušaj represije samo je čini upornijom i snažnijom u traženju slobode. “Sputan korak za dva druga vrijedi, okovi su krila da se bolje leti”, pjevao je pjesnik stihom čija poruka seže još od prije početka prošlog stoljeća.

Jedan od poznatijih stereotipa vezanih za bosance je onaj koji o njima govori kao o ljudima koji ne vole da misle. Znate za onaj vic? Kao, sjedio bosanac u šumi na proplanku i odmarao. Naišao neki čovjek, vidi bosanac lijepo sjedi na panju ćuteći i – uživa! Kaze mu prolaznik: “Lijepo ti je ovdje. U tišini sjediš i misliš.” No, naš junak je hladno odvratio: “Samo sjedim”. Mudar kakav jeste, naš covjek i kada misli teško o tome govori. Nešto zbog navike, a više valjda što se boji reakcije sredine!? Ako nekada i progovori, rijetko se odvaži da nesto od toga i napiše. Zapis ostaje, zna to naš čovjek, a izgovorena riječ ode s vjetrom i zaboravi se s vremenom.

Bez misli, bez učenja, nema napretka civilizacije. Čovjeku dato da misli, dato mu je da svoje razmišljanje dijeli s drugim u zajednici. Posebno, ako je to korisno za ljude. “Proslijedite znanje od mene čak i ako je to samo jedna riječ”, izreka je koja je u zadaći covjeka. Mišlju se čovjek potvrdjuje; “mislim, dakle jesam”, moto je čitave jedne filozofije. Poznata su epska kazivanja u kojima govornik pita prisutne: -”Je l’ slobodno malo besjediti!?” Pitanje je razumljivo jer u tradiciji svakog naroda izgovorena i data riječ ima veliku snagu. Jedan drugi pjesnik je napisao: “Ubi me prejaka reč”. Izrečena riječ, i kao istina, u prvi mah zna povrijediti ljude vise nego laž, ali nužno je da bude kazana, otuda je velika odgovornost na govorniku.

Zapis je, dakako, mnogo snažniji izraz! Onaj ko je zapisao istinu odgovoran je u vremenu – u trenutku, ali i njegovom trajanju. Istina se običnoj misli može učiniti u prvi mah jasnom i razumljivom!? Puna istina je, međjutim, u svoj njenoj raskosnosti razumljiva samo u dubini vremena. Otuda zapisano bude često pogubno za pisca vec za njegova života, a usud ga istog djela zna da prati i poslije njegove smrti. A što je pisac, već njegovo djelo!? Povjest takodje kazuje da i za pisceve sljedbenike njegov rad zna biti pogubani. Istina koju pisac spozna i želja za njenim prosljedjivanjem je snažnija od svake zabrane. Pisati se mora. Riječi su piščev zivot i onoliko koliko traju u vremenu traje i život pisca.

Pisac je karakterom svog čina, pisanjem, uvijek na vjetrometini kritike. Dobra i objektivna kritika u bilo kojoj oblasti drustvenog zivota je uvijek pozeljna. Riječ je, medjutim, o necem drugom, danas aktuelnom: onoj vrsti sporenja i kritike koja bosansko-hercegovacki državni prostor i ljude dijeli na “nas” i “njih”. Dešava se već duže vrijeme u poratnoj bosansko-hercegovačkoj zajednici da se uradi kritika pisca, djela, novinskog članka ili govora, a da se prethodno nema potpuno saznanje o tome. Prisutan je, dakle, mentalitet zaključivanja: ono što nisam čuo, vidio ili na neki način saznao – toga i nema! Zaboravlja se da neznanje nije mana, mana je ne htjeti znati a moći – to je u etičkom kodeksu mnogih vjerskih zajednica i grijeh. Kao što je grijeh i ne prenijeti znanje.

U svojoj aroganciji takvi mentaliteti tesko prihvataju da je rijec o vlastitom neznanju. Otkud tako česti sukobi pisca i citaoca danas? Prigovara se velikim književnim imenima (Andriću, Krleži, Selimoviću…); sudi im se politikom – umjesto estetikom; konceptima religijsko-nacionalnih vrijednosti – umjesto principima opšte ljudskih vrijednosti; sudi im se po onome malom što ljude u njihovom pisanju razdvaja – zanemaruje se ono veliko sto ih spaja. Sudi se logikom “naših” i “njihovih”, umjesto logikom istine – piščevim nastojanjem da etiku univerzalnog dobra suprostavi etici svakojakog zla. U našim uslovima čak i pisanje ćirilicom ili ijekavski izgovor već vrednuje pisca. Autorovo vjersko opredjeljenje, što je u svim normalnim drustvima privatna stvar, u našem je okruzenju veoma značajan činilac pičševe vrijednosti.

Priča, moguće su i drukčije verzije ali sa istom porukom, seže u samu polovicu proslog stoljeca u jednu od bosanskih zabiti u doba “socijalističke izgradnje”. Put, voda i struja, bile su nezaobilazne teme poslijeratn obnove zemlje. Partija i njeni aktivisti su govorili da završetak takvih akcija dovodi do razvitka i opštog napretka. Ubjeđujuci seljake u drustvenu korist tih akcija na nekom od zborova spomenut je i razvoj kulture, pismenosti i mogućnost dolaska pisaca u te krajeve. Na to će neko od seljaka kazati kako je to dobro, da je on slušao u vojsci kada je Vladimir Nazor govorio svoje pjesme i da bi bilo lijepo da pisac dođe i u njihovo selo. – “Umro je Nazor”, obavjestio je partijac ljude. Zaista, veliki pisac je bio preminuo godinu prije. – “Pa ko nam je sad pisac”, zabrinuto je pitao seljak!?

Cijepanje bosansko-hercegovačkog društveno-političkog prostora, jer o tome je ovdje govor, napad na kulturne vrijednosti jednih , a veličanje vrijednosti drugih, postalo je opštom odlikom komunikacije zajednice. Tako podjela na “njih” i “nas” postaje mjesto angaziranja svake nacionalno-religijske misli. Obično smo “mi” sami, dok je “njih” dvoje.

Ako smo Bošnjaci, ugroženi smo i od jednih i od drugih, jer “pobogu, kome to više nije jasno, oni su kršćani, a mi smo muslimani”. Da bi se mogli dobro odbraniti poteže se sa svim mogućim povjesnim arsenalom autora koji su svoju misao gradili na islamsko-religijskoj duhovnoj matrici. Često ta matrica nema puno veze sa Bosnom i Hercegovinom kao drzavnom zajednicom, iako koristi nacionalnu potku bošnjastva, glavna joj je snaga u radikaliziranju odnosa prema “njima”. Ideja je konsekventna od mektebskog učenja do akademije nauka. Nosioci ovakvog načina gledanja su ujedno i samoproklamirani i jedini zaštitnici i tumači nacionalnog interesa Bošnjaka.

Kao Hrvatima, često nam uzurpiraju i najosnovnija kulturna prava, što se ogleda u nedovoljnoj zastupljenosti našeg jezika, zapostavljanju kulture, potrebi izgradnje naše televizijske postaje. Školski sistem i elementi segregacija od vrtića do univerzitetskog nivoa su nužni za očuvanje hrvatskog identiteta. Sve je to nedovoljno da garantuje potpunu slobodu, a to je moguće samo diobom zemlje i stvaranjem “hrvatskog entiteta”. Da bi se ovo prikazalo “povjesnom” istinom često se zanemaruju vjekovno stradanja hrvatskog franjevackog svećenstva kao i velikog dijela hrvatskog naroda za opstanak i hrvatstva i katolicanstva na ovim prostorima. Vlasnici ovih ideja su ujedno priskrbili sebi za pravo da su jedini predstavnici i zaštitnici Hrvata u BiH.

Najžesće primjedbe su nam upućene ako smo Srbi. Kažu nam da smo odrasli na matrici srpsko-kosovskog epa – znači na mitu; srpsko-kršćanskoj književnosti, djelima kao što su “Gorskoi vijenca”, “Smrti Smail-age Čengica” – znači na odsustvu vjerske tolerancije; ali i na onim radovima modernijih srpskih pisaca kojim se nemože poreći određena umjetnička ali i mala etička vrijednos – znači na odsustvu morala; istorijsko-političkim pisanijama kao sto su “Načeretanije” , “SANU-memorandumi”, razne propagandne publikacije i rad srpskhi mas-mediji od ’90-tih – znači na odsustvu istine! Nositelji ovih ideja, prigovor je, odbijaju svaku odgovornost za raspad Jugoslavije i krvavi rat s početka 90-tih prošlog vijeka. Radilo se, kažu, o legitimnoj zaštiti životnog prostora Srba na balkanskom prostoru i potrebi srpskog naroda da živi u “jednoj državi”.

Sve tri ove ideje, u biti nacionalističke, nalaze potporu u današnjoj stvarnosti i često su glasnije nego ideja suživota bosansko-hercegovackih građana i naroda. Nisu, dakako, podjednako odgovorne za stanje u Bosni i Hercegovini, ali su sve u krajnjoj instanci pogubne za narod koji tu živi. Naime, separatističko gledanje na život u uvjetima globalizacije nije samo politički i kulturni anahronizam, uvreda je to za čovjeka kao univerzalnu svjetsku kategoriju. “Čovjek, kako to gordo zvuči”, maksima je nastala na težnjama pisca za proklamiranjem novog, jedinstvenog i tolerantnog duhovnog prostora. Pisac jeste njen tvorac, ali nije odgovoran za njeno zaustavljanje u povjesti. Ljudska misao ponekad zaluta, oslabi, povinuje se stihiji i sili. Vrijeme je to kada se logika univerzalnog povinuje interesu posebnog.

Teško je u navedenim uslovima ostvariti slobodu misli. Misaono neargumentirana diskvalifikacija je tako postala pravilom privatne, javne i medijske komunikacije. Vulgarno protumačena demokratska sloboda izražavanja misljenja zapostavila je društvenu hijerharhiju i odgovornost u iznošenju stavova. Poželjna demokratija u političkom zivotu se u svom primitivnom obliku prenijela i u znanstvene, duhovne i kulturne dijelove društva. Očigledno je da je u društvu narušena tzv.”hijerahrija znanja” – od učiteljskog nivoa do zvanja akademika. U narodu se to stanje opisuje rijecima: “nit’ se boji hodza djece, ni djeca hodze!”

Slobodna misao kao duh stabilnosti zajednice – postaje ranjiva; znanje, koje je po svojoj definiciji istina – neupotrebljivo; intelektualna poslusnost – pravilo! Pogubno stanje u povijesnom smislu za svaku zajednicu ljudi. Tako se rađa svojevrstan “strahu od letenja” u mladom i intelektualnom dijelu društva. Ono što je ubilo jednog Ikara – bezgranična želja za spoznajom, za znanjem i traganjem za istinom – porodilo je mitskog junaka za sva vremena. Nedostatak te želje za istinom prijeti da ubije današnjeg bosanskog čovjeka. Ovo je jedna od najozbiljnijih prijetnji podjeljenoj bosansko-hercegovačkoj zajednici. Povijesti treba gledati u oči! Zabluda je nosilaca ideje podjeljenosti društva da time čine dobro. Promašenost ovakvih ideja je povjesno utvrđena, jer vodi sukobima unutar zajednice i dominaciji dijela nad cjelinom. Čista je utopija da će manje zajednice rezultirati slobodnim i sretnijim ljudima. Sreću ljudima donosi onaj sistem u kome se oni u zajednici s drugim osjećaju slobodnim i individualno doživljenim i ostvarenim.