Priče iz mutvaka: ROG

Otići i vratiti se , pa opet i opet. Svakog dana . Heftama , mjesecima … Godinama… Nijemo i bez pogovora je slušo i izvršavo komande koje su mu bile upućene Generacijama iz pedesetih , šezdesetih bio je zakletva .Tako i mome ocu. Ime mu je bilo Rog. Bicikl. Bio je napravljen na osnovu pretka, njemačkog. Koji je poslije rata preteko i posluzio poslovično preduzimljivim Slovencima da naprave nešto. Nešto što je u tim poratnim godinama, za koje smo mislili da će ostati vječno i da više rata biti neće, predstavljalo imovinu koja je, rijetkima,bila lahko dostupna. Onoj velikoj većini, među kojima je bila porodica mog oca, trebalo je za njega dobro odvagati oskudni kućni budžet i odreći se nečega i kupiti ga.

Od ničega, odreći se nečega!
To “nečega”, ni do dana današnjeg nisam mogao da dešifrujem.Tajnu te enigme poznavala je samo moja mati koja je bila, kao i u mnogim bosanskim porodicama, stub kuće koji je odolijevao zubu vremena i koji je, bez obzira na osjećaj khrkosti, nosio teret dok je bilo “vijeka i lijeka”.

Majka je,po starom čaršijskom tabijatu, ostajala kod kuće da je pazi i mazi da njena djeca i čovjek, kada se iz škole i posla kući vrate, nađu hranu i džebanu i da siti, čisti i zadovoljni krenu u novi dan koji je u tome vaktu počinjo parolom: “dok traje obnova, nema odmora”.

I nije ga bilo . Radilo se u smjenama i dodatno , po potrebi , u ” četrvrtoj “.
Tada subota još nije bila neradni dan.
Vikend je bila neka egzotična imenica koju su očevi rijetko pronalazili u tadašnjoj uniformisanoj štampi, a onda stidljivo i bojažljivo izgovarali.
Kroz pramenove magle vremena sjećam se dana kada me je otac jedne neradne nedjelje, dok se odmaro od mučnog posla sakupljanja zlatica sa listova kompira, pozvo:

-Sine, donesi mi Borbu i Oslobođenje!
– A, šta je to ?- upitah djetinjski naivno.
– To su novine. Eno ih, na sećiji u kuhinji. – reče i odhuknu.

Otrčah do kuhinje u kojoj je majka , duboko zamišljena nad šporetom ozidanim od austrijske cigle, kuhala grah. Uz maleni hastal sa četiri postavljena tanjira i kašike,bijaše i sećija sa tri šiljteta i uredno zategnutom serdžadom na kojoj nije bilo ničega.
Da je ne bih bihuzurio i trgao iz dubokih i, vjerovatno, teških misli koje su bile izazvane pitanjem – šta će se sutra jesti, sam sam pronašo novine na kredencu gdje su se držale stvari važne za domaćinstvo.
U teglama i konzervama, koje su se čuvale ko nešto dragocijeno , a preostalim od “Americkih paketa” u kojima su se mogla napipati i konzervirana Trumanova jaja, čuvale su se važne namirnice : šećer, so, biber i još mnoge sitnice koje su tada mnogo značile.

A na polici, postavljenoj visoko na nedohvat ruke, bio je omanji fišek sa “dragocijenošću” – kahvom. Dostup do nje imala je samo majka, koja se morala pripeti na štokrlu, ono četvrto počasno mjesto od sofre, da bi je u rijetkim trenucima odmora dofatila i, pažljivo vagajući okom, u džezvu nasula i poslije ispekla.
Redovno se čuvala za goste i komšije , kada bi došli na sijelo. Tada je moralo biti jer se njome ukazivala čast i pažnja. Pogotovo za komšije.

Ono što sam cijelog moga bosanskog života osjećo, a sada i naučio, bilo je potonulo u moje Jezero sjećanja. I kako vrijeme neumitno teče, sve češće izroronjava iz dubina duše i čuje se neki dozivajući glas: Komšija! Komšija je sociološka, fundametalna odrednica koja kaže “da je komšija preči od familije i da je to” nešto” autohtohno i živi samo u Zemljici i što se nosi sa sobom i pazi i njeguje i ostavlja u amanet generacijama”. Da je ona precizna i istinita , uvjerih se živeći u svijetu susjeda.

Toga dana, kada ocu donesoh novine koje su za jednog maksuma imale veličinu i debljinu omanjeg jorgana, prvi puta sam čuo tu rijec “vikend”.

– Kako to da ne rade cijelu heftu, a imaju pa i nama šalju – zapita se zamišljeno i otpi dobar gutljaj iz metalne kofe, u kojoj je zagrabio okrepljujuću tečnost iz ozidanog bunara punog biste i hladne vode, na kojoj su bile plavom bojom naslikane dvije stegnute ruke koje su se prijateljski pozdravljale. A pored njih je pisalo velikim slovima : “USA”.

Poslije, kada su me moji učitelj naučili da čitam a, docnije, i da razmišljam, razumio sam značenje tih riječi. I to ne, samo, razumio.

Razumio sam i zašto je otac te nedjelje i, tog dana “odmora”, iz te iste kofe u kojoj je bila bunarska voda, pažljivo prao bicikl imena – Rog.

Razumio sam, sa velikim zakašnjenjem, šta su i novine pisale.
Novine, Borba i Oslobođenje.

NASTAVIT ĆE SE…

(SodaLIVE.ba)