Prelijep tekst Emine Sarajlić: “Moja djeca – moja najveća snaga!”

0 4.672

Tekst preuzet sa portala Ženski.ba

Zove me jedno jutro moja draga Džezi i kaže: “Hej, mila napiši nam nešto…tema je slobodna, možeš o mužu, djeci…”

Ja odgovorim sa OK i pomislim u sebi: “A o čemu bi ti drugo pisala, majke ti?!”

Pa moj život i jeste, trenutno, samo djeca, djeca, djeca, muž, kuća, posao, pa opet djeca, djeca, djeca…

Volim svoj posao, volim raditi sa ljudima, volim učiti nove stvari, volim komunikaciju općenito, volim online medije, volim internet.. ma sve što vole mladi 🙂

Ali onda se pojavi klasična tema: žena, posao, djeca i kako sve stići?

Majke koje rade znaju da je odgajati djecu i imati karijeru u isto vrijeme poprilično teško, ali žene to nekako izdrže. Kako?! To samo one znaju. Kako izdržati neprospavanu noć zbog bolesne djece, jutarnje spremanje (poslije kojeg izgledate kao da ste izašli iz salona ljepote), pa nasmijano „dobro jutro“ komšiji koji nema šanse da primjeti koliko se, ustvari, iscrpljeno osjećate, dolazak na posao i izvršavanje svih obaveza, a ruke trne, obrazi trne, ma tijelo izdaje i ne izdaje u isto vrijeme (to je neko čudo u ženama), borba sa sobom i mislima o djeci: ma samo da oni budu dobro, a ostalo će se izdržati. U principu to i jeste bit, samo smo zdravi, a ostalo je sve nekako lakše.

Čudna je ova ženska duša. Toliko krhra, a toliko snažna. Bog je zaista stvorio takvu: tananu i snažnu u isto vrijeme. Tananu da zaplače nad sitnicom, a snažnu da izdrži sve nevolje koje je snađu.

Mislim da svu tu, ponekad nadnaravnu, snagu žene dobiju upravo iz svoje porodice, od svoje djece. Pa oni su naša snaga, naša moć, naš vjetar u jedra, naš osmijeh!

Moja djeca su moja čuda, moja pokretačka snaga.

Iako, iskreno, ponekad i ne izgleda tako već kao da su to mala bića koja mi oduzimaju snagu dok nastojim balansirati između mama hoću da kakim, mama molim te donesi mi vode, mama hoću da bojim, mama neću da obučem trenerku, mama neću da spavam, mama gladan sam, mama neću više da jedem, mama pusti mi crtani da me malo smiriš! I tu mi se srce razgali jer moje dijete od 3,5 godine je shvatilo da je mama na izdisaju. Tako dobijem malo snage,  a onda mlađi sin treba da jede, pa krene akcija: nahrani, operi, presvuci, uhvati ga da ne pobjegne, bori se da se ne otima, jer ne voli kada se presvlači, raspremi sve, pusti ga da se igra onako sav uzmirisan, čist, opran, namazan baby kremom… ma da ga pojedeš.

Onda krenu misli: šta sad prvo? Veš, kuhinja, večera, sredi malo kuću, operi kosu… Joj kad bih stigla nokte nalakirati… Odakle krenuti?

I krene akcija, organizacija, sreća tu je moj muž koji se posveti djeci dok sam ja na drugim poslovima i nekako se sve stigne.

Imamo tradiciju da svako veče muž i ja napravimo kafu, ma nije to zbog kafe koju ionako samo srknemo, već da se okupimo oko stola i da se divimo svojoj dječici koja trčkaraju oko nas, traže da se „ogrebu“ za dodatnu kockicu čokolade, traže vode, hoće da se maze s nama i najednom sve hoće, samo da mi ne sjedimo i pijemo kafu, posvećeni jedno drugom. Ali u tome i jeste čar i te kafe i tog našeg „razgovora“ u pokušaju, jer svako veče vidimo i doživimo nešto novo, vidimo da djeca rastu, da su naučila nešto novo, da jače grle, da se glasnije smiju…

Onda poljubac za laku noć i te čarobne riječi: „Mama volim te. Volim što si ti moja mama, moja drugarica.

I srce ugrije ljubav, neopisiva sreća, zadrhti tijelo od radosti i prođe sva briga i umor koji se nakupio u toku dana. Legnem i pomislim: “Bože hvala Ti na mojoj djeci, hvala Ti na svemu!”

Autorica: Emina Sarajlić

Izvor Ženski.ba

PREPORUČUJEMO