Najutjecajniji medij na općini Lukavac

Prava nauka i prava relgija su jedno

Piše: Izet Bačić
0 346

Danas objavljujemo drugi dio kolumne Uputa za razvoj snažne političke partije autora Izeta Bačića.

SvetaPorodicaUputa za razvoj snažne političke partije I dio

Piše: Izet Bačić

  1. Zašto masovni bunt i kritika mora voditi svoju parnicu? Zato da bi se opravdala. A od čega da se opravda?Pa zašto staro (prošlo) ne raspravlja ovo pitanje teorijski u svojim potrebnim planovima rada? Zato što mu je to u početku najmanje moguće, jer u trenutku “IZNENAĐENJA” tj. u početku “NITI POZNAJE SEBE, NITI NOVO” tj. ne raspravlja teorijski ni o sebi ni o novom. Kritičan odnos prema sebi od strane političkih subjekata treba da kroz mandatni period bude stalan tako da nosioci vlasti i političke stranke ne bi bili iznenađeni događajima. Na djelu i u teoriji i u praksi treba da bude istovremeno i politička i ljudska emancipacija, kako kod sebe tako i kod drugih.Političke stranke ne smiju biti “pasivna građanština” koja ne poznaje niti sebe niti one koje je “iznenadila”.
  2. Istorijski zakoni su prema apsolutnoj kritici “suviše strogi”, a protiv kritike je i nekritička religija koja zamišlja poželjni lik čovjeka-građanina, a i poželjnu državu, a u isto vrijeme se prema njima ponaša pasivno i nerevolucionarno. Tako religija snosi odgovornost što je čovjeka otuđila ne samo od Boga, već i od predmetne istine i od definisanja stvarnih interesa vjernika, koji su u religiju i otišli jer im je na zemlji, u praktičnom životu politika okrenula leđa, jer nemaju bolji život, kako to religije objašnjavaju kroz život i djelo poslanika Muhameda i Isusa. Na djelu je obmana i samoobmana.
  3. Religija se “žrtvuje” državi, a politika religiji i oba subjekta su eksploatatori naroda i stanovništva i žive od obmane i samoobmane i od “opšteg stremljenja ljudi ka boljem” nadajući se da će im oni jednog dana to “udijeliti”. Masa i partijsko članstvo su neučinkoviti u “permanentnoj radinosti, a u postupku rušenja su nažalost vrlo učinkoviti. U takvom stanju nosioci vlasti i partije kažu “neće ulica voditi politiku” i mijenjati vlade. A ako se ono ne želi onda je zakonito nužan permanentan rad i budnost u dijalektičkom stvaranju materijalnosti i svjesnosti.
  4. Sve dok nauka (posebno društvena) i religije budu postojale uporedo, na djelu neće biti potrebne efikasnosti, niti od nauke, niti od religije, zato što PRAVA NAUKA i PRAVA RELIGJA nisu nikakve suprotnosti. Države i društva su pune doktora nauka, ali nažalost lijepog i zdravog života od njih nema. Sve dok se naučni i vjerski službenici ne “suoče i sukobe” na megdanu i pokažu svoje opredjeljenje i spremnost, narodu nema ljepšeg života, već samo povremene bune, štrajkovi, tužbe i slično.
  5. Politika i religija (vjera) imaju historijski prećutan dogovor kako da “izrabljuju narod” preko nametnutog “duhovnog i materijalnog jarma” preko principa “Caru carevo, a Bogu božije”.
  6. Sve dok se religija ne smije miješati u politiku, a politika u vjeru, dotle narod neće saznati o čemu je riječ i gdje se krije vrijednost njihovog jedinstva i dotle će biti prisutne zablude stanovništva i državnih službenika. Sa “zadiranjem jednih u druge” otkrit će jedno drugom pravo lice i svijet unutrašnjeg čovjeka. Tada će biti više i “Boga“ i ljepšeg života. Hitno ih treba pomiriti, integrisati i ne dozvoliti im odvojenost.
  7. Političke stranke treba da budu i politički i duhovni pokreti i onda nam neće trebati religije.
  8. Svo dosadašnje priznanje ljudskih prava od strane modernih država nema drugog smisla nego priznanje da upravo te skupine jesu dio ropstva.
  9. Sloboda, kako je zagovara građansko društvo, je u stvari prividna i predstavlja njegovo najveće ropstvo, jer je savršena nezavisnost jedinke, koju jedinka misli da ima sa vjerovanjem da je građansko društvo završena razvojna kategorija, u stvari samo privid. Savršena nezavisnost jedinke je robovanje i neljudskost . Ovakvo stvarno društvo se mijenja ka boljem preko jedinstva politike i ljudske emancipacije koje obuhvataju jedan sveukupan rad na uzdizanju svjesnosti članova u partijama.
  10. Prirodna nužnost i interes su svojstva ljudskog bića, i koliko god izgledala otuđena, ona drže skupa članove građanskog društva, GRAĐANSKI, A NE POLITIČKI ŽIVOT. Ali organizovani planski rad na ustrojstvu modern države i višeg stepena građanskog društva preko određenog broja subjekata može dovesti društvenu zajednicu na viši stepen bivstvovanja – do “OBEĆANE ZEMLJE” (Sparte, Atlantide, Atine i drugih).
  11. “Atome”našeg građanskog društva ne drži “država” tj. njeni predstavnici, jer se oni bore za svoje pozicije na političkim funkcijama kao i jedni protiv drugih,čisto egoistično. Postojeći “atomi” su samo u predstavi, na nebesima svog uobraženja – a u stvarnosti su silno, od atoma, različita bića. Nisu božanski egoisti nego EGOISTIČNI LJUDI. Ovu našu državu, nažalost, drži skupa građanski život, a ne obrnuto. Treba stvoriti “slobodan narod” koji živi samo na pravilima pravde i vrline, a ne da se gradi građanština koja se ispoljava na kukavički i podmukao način koji se od njih može i očekivati.
  12. Partije propadaju jer su pobrkali antičku realističko-demokratsku zajednicu, koja je počivala na drugačijim temeljima u odnosu na modernu duhovno-demokratsku predstavničku državu, koja počiva na emancipovanom građanskom ropstvu (građanskom društvu).
  13. Na ovoj usporedbi postavlja se pitanje da li da se istorijski opravdava obmana terorista-rušitelja?Kakva ogromna obmana.Hoćemo građansko demokratsko društvo, društvo industrije, opšte konkurencije, privatnih interesa koji idu SLOBODNO SA SVOJIM SVRHAMA, DRUŠTVO ANARHIJE, samoj sebi otuđene prirodne i duhovne individualnosti – pa istovremeno potom htjeti poništiti životna ispoljavanja ovog društva na pojedinim jedinkama i stvarati na antički način POLITIČKU GLAVU ovog društva.
  14. I, šta je na djelu kod naših građana? Polet, navala za komercijalnim preduzećima, pomama za bogaćenjem, vrtlog novog građanskog života, čije je prvo uživanje u sebi još drsko, lakomisleno, opojno.
  15. Nesmatrati državu kao samosvrhu, a građanski život samo kao RIZNIČARA, kao svog potčinjenog koji ne smije imati vlastitu volju! Praktikovati permanentnu revoluciju, preko političkog organizovanja, djelovanja i obrazovnog i odgojnog sistema, a ne permanentni rat.
  16. Odnos politike i ekonomije (komercijalnih preduzeća) treba da bude u osnovi humana i principijelna saradnja koja će biti u funkciji, integrativno i za njih same i za radnike i narod, u okvirima neotuđene političke i ljudske emancipacije bez tendencija ekploatacije narodnih masa i uposlenika i gdje se bogatstvo vladajućih političkih garniture i private svojine ne smije zasnivati na niskim nadnicama i plaćama radnika(čitaj eksploatacije), niti na produženju radnog vremena.
  17. Vladajuće političke strukture i sindikati ne smiju biti u ratu sa radnicima i građanima i “spanđani” sa privatnim vlasnicima preduzeća preko “svoje pinge” nego da obezbijede radnicima dostojanstven i častan rad i život kako oni ne bi svoja prava i dostojanstvo tražili na ulici u sukobu sa navedenim garniturama.
  18. Političke strukture i političke partije trebaju kroz svoj rad i inspekcijski rad osigurati sva prava i odgovornost radnika i građana koja su definisana u kooperaciji i integraciji (radno vrijeme, redovne plate, godišnji odmor, topli obrok i ostala prava).

Leave a Reply

Be the First to Comment!

avatar
wpDiscuz