Srebrenica: Nemušti govor šutnje

0 204
Piše: Milenko Blagojević
Piše: Milenko Blagojević

Odlučnosti, da se sve učini da se prekine mukla i zlokobna šutnja koja lebdi nad Svijetom već dvije decenije prijeteći da u zaborav odnese i zločince i žrtve. Zaborav koji  nikome dobra donijeti neće.

Žrtvama, posebno ženama, koje su ostale bez djece, roditelja, muževa, komšija… Bez igdje ikog. Osim bola, ljutog neusahlog bola, koji nose u duši svo ovo vrijeme. I samo ih nada, ono posljednje što u čovjeku umire, drži u stanju preživljavanja. Nada u istinu. Nada u pravdu koja se tek nazrela kroz škrto sunce koje je gaslo u  kiši i oblacima koji su toga dana prekrili alpsku metropolu.unnamed (39)

Zločinci, bezdušni, znani i neznani. Oni kojima je svaki dan bez pravedne presude, poklon koji im je sam Sotona lično prepisao. Oni „znani“  ga odživljavaju u zortu, silnom zortu od Justicijinih poslanika u crnom koji bi istinu trebali da zbore , pravdu mačem da odrežu i  na kantaru odvažu, lipsavaju u strahu očekujući i pojavu Justicije, Boginje pravde.

Zločinci, oni „neznani“, koji se kriju, ili ih jataci kriju, vire iz svojih jazbina vrebajući priliku da zametnu tragove i u zaborav klisnu, ostavljajući  pokoljenju zlo sjeme prekriveno krvavom koprenom neizvijesnosti.

Zaborav, kako to zloslutno zvuči!  Zlo zaborava kruži nad svima. Nad oplakanom žrtvom; nad njinim najbližnjima; nad neosuđenim ideolozima i dželatima; nad pospanom pravdom … nad svima nama. Vrijeme je da se prekine šutnja.  Vrijeme je da se o pravdi zbori. Vrijeme je da se ne šuti. Jer, šutnja i zaborav, nikada nisu porodili katarzu kod počinilaca  zala koja oproštaj od žrtava može da donese.  Zaborav nije prava istina ni  dobra, ni zla.

unnamed (38)Ako je Boginja Justicija – žena, onda će razumjeti  šta su govorile „Žene žrtava rata i silovanja“ iz Sarajeva. Razumjeće riječi Bakire Hasečić da je ponosna što su žene različitih nacija, koje su pripadnice tog udruženja, ustale da se bore za istinu. Suosjećaće i u bolu „Majki Srebrenice“, o kojem su emotivno govorile Magbula Divović i Fetija Đozić. Učniće da se više nikada i nigdje ne napiše knjiga „Molila sam ih, da me ubiju“, potresno svjedočanstvo stradalnice, Azre Merdžan. Ili će, možda, uticati da psihoterapeutkinje, Besima Ćatić i Sanela Piralić,  imaju mnogo manje žena  kojima je mentalna skrb, kao sada, potrebna.

„Postoje vremena u kojima se, jednostavno, o sadašnjosti, nama i preživljavanju, moramo brinuti. Ali, postoje i vremena u kojima i o prošlosti moramo misliti.“ Tako je govorio profesor Vencel (Wenzel), o onome što smo znali  a ćutali.

Čuo se i  huk Drine  i krici silovanih žena,  rođene i nerođene djece. Mitološka rijeka Stiks (Styx) razdjelnica svjetova živih i mrtvih, zločina i kazne. Riječi izgovorene i neizgovorene iz knjige „Talasi Drine“ (Die Wogen der Drina) autorice Sonje Heniš  (Sonja Henisch).

„Dok god su ovdje ove žene, nemojte nikada zaboraviti i na žrtve druge strane podsjetiti, čije  su majke također izgubile svoju djecu. Za to trebamo snagu na kojoj im se divim“, kazala je Fahra Salihović, predsjednica i osnovateljica udruženja „Srebrenica-Beč, platforma Bosna-Austrija“ („Srebrenica-Wien, Pattform Bosnien-Österreich“).

„Šest mjeseci skoro da nisam oka sklopio dok sam slikao“, riječI su dobroćudnog dugajlije, Envera Buže, svjedoka jednog zlog vremena, koji je na svojim potresnim platnima nevine žrtve od zaborava i šutnje otrgao.

Akšam nas zateče na Štefansplacu (Stephansplatz), podno gotičke katedrale. Ruke. Ruke sestara, supruga, šćeri… Ruke djece i majčine, drhtave. Ruke muške, čvornate. Na crnoj čoji. Vječito svjetlo Srebrenice. Suze ljudske i nebeske, kapi kišne, pomiješane nad jednom teškom, bošnjačkom sudbinom, pod brojem 8372…

A, počinje  kiša. Čuju se zvona sa katedrale i neki glas iz daljine. I stihovi.

Čujem ili, barem,  tako osjećam.

„Trebalo bi  se iznova umiti
I sniti u jasnim kapima ozorne rose…
Trebalo bi htjeti
I svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada
pada pada…“ – (Mak Dizdar)

Trebalo bi sačekati jednu zoru, umiti se rosom  i  pogledati istini u oči. Svi. Justicija, posebno. Da spere tisućljetnju mrenu sa očiju, da se umije i progleda. Da saznamo istinu. Istinu o Srebrenici i istinu o  Boginji, za koju se izdaje.

unnamed (41)

Vrijeme je da saznamo  zašto joj  povez zaklanja očinji vid i po čijoj volji? Da li je to božji prst, vapaj obespravljenih ili sila moćnih? Da li da u sljepilu pravednije gleda ili da vidi ono kako je silnima po volji?