In Memoriam: Dragi čovjek iza širokog osmijeha – Sead Hasanhodžić

9 843

Sead Hasanhodžić, Sejo za cijeli svijet, najbolji je čovjek kojega su zemlja Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovačka majka mogle roditi.

Piše: Atif Kujundžić
Za SodaLIVE.ba: Atif Kujundžić

Ne samo najbolji, već najsposobniji za svaku vrstu posla i stvar koje se prihvatio u svome životu. Ako je u poslu Sejo, to nije moglo ne ići kako treba. Ustvari, to je od dragog i dobroga Boga obdaren čovjek za život i životnu dobrotu prema Zemlji i Ljudima, zauvijek.

Seju sam upoznao s početkom ratnih dejstava na prostoru općine Lukavac. Mlad, lijep, poletan, uvijek nasmijan, uvijek spreman za posao bez ikakvoga odgađanja. Spreman sve reći u brk i to bez pardona. Planuti i presjeći ono što je smatrao šupljom pričom. Otresti nasrtljivce. Stjecajem okolnosti, bio sam prisutan u više takvih situacija.

Slobodan i bez ikakvoga straha u najtežim trenucima, plijenio je i pokretao ljude svojim urođenim elanom, svojom dobrotom i pozitivnom energijom i vizijom.

Zahvaljujući Predsjedniku Skupštine Općine Lukavac Seadu Hasanhodžiću, sasvim pouzdano, Općina Lukavac je bila za život svojih građana nezavisno od njihove nacije, konfesije, političkog opredjeljenja – najbezbjedniji grad u Bosni i Hercegovini. Sejo je znao riješiti probleme sa zagovornicima drugačijih opcija, jer, ne bi se moglo reći da nije imao protivnika, tj. onih koji bi stvar rješavali jednako kako to čine braća Srbi i Hrvati u sredinama u kojima predstavljaju većinu.

Usred najgorega ratnoga stanja Predsjedniku Hasanhodžiću se mogao najaviti svaki građanin Lukavca i biti siguran kako će u najkraćem mogućem roku biti primljen i moći izložiti svoj problem, a ako je to uopće moguće i naći rješenje.

Uvijek je bilo i drugačijih ljudi. Naročito lezikruhovića koji su navikli uživati blagodeti socijalističkoga samoupravljanja i čekati da im sve dođe gotovo kako im je po volji i na tacni. To su bili ljudi koji su bučno izražavali svoje sirovo nezadovoljstvo odsustvom sledovanja hrane, slabom snabdjevenošću trgovina, manjkom uniformi, oružja, municije. Naročito su u jesen 1992. godine, kada su počele kiše, snijeg i blato bili su nezadovoljni obućom.

2014-05-06 17.52.18Okupe se u sali Doma kulture Lukavac i počnu beskonačno prosvjedovanje koje nekoliko oficira pokušava usmjeriti i urazumiti. A onda u dvoranu, ko zna otkuda i u trku ulazi Sead Hasanhodžić. Diskusija postaje još žešća, zahtjevi još nemilosrdniji, uslovi beskrupulozniji. Ili će dobiti sve što traže ili neće ići na odbrambenu liniju. Neka Predsjednik i općinari brane općinu Lukavac.
Onda, Sejo izađe na pozornicu, lijep, dobar i nasmijan i počne govoriti. Ljudi, svi smo u istoj kaši. Činimo sve što možemo. Naši ljudi rade širom Europe, pomoć stiže. Pomažu nam iz Hrvatske, ali što je tu je, za sada je tako kako jeste. Teško jest, da se ne lažemo. Bit će bolje, obećavam. Sve što mogu, učinit ću.

Graknuše ljiljani iz dvorane. Pljušte uvrede i psovke. Oni će ovo, oni će ono. Oni neće braniti takvoga Predsjednika i njegove suradnike. Neka se sami brane. Oni će razvaliti magacine i uzeti što im treba. Šta ćete uzeti ljudi, dajemo vam sve što imamo – pita Sejo. Lažeš, kažu. Znamo mi! Mi ćemo ovo, mi ćemo ono! Etc. A onda tog čovjeka sjajnog i karakternog – Seada Hasanhodžića, obuze bijes i on se uhvati za ono muško mjesto i reče: Ovo ćete dobiti!

Nastala je ludnica i ni danas ne znam kako je to prošlo bez mrtve glave. Snimao sam naslonjen na pozornicu kad je dvorana poludjela od toga što je Predsjednik Sejo učinio u direktnom odnosu – vis a vis – sa masom.

Stvar se odmah pročula nadaleko do posljednjega čovjeka u Okrugu i na Seju je sada došao povratni val napada. Šta on misli, ko je on, kako će tako, kako može, to su branitelji koji daju krv i život za slobodu. Ujutro oko polapet, meni je pozvonila Vojna policija Drugog korpusa i tražila da odmah sa snimkom jučerašnjih događaja pođem sa njima. Odveli su me bezbjednjaku Anti Pranjiću. /Komandant je bio izvrsni i dostojanstveni Željko Knez./ Dugo su pregledavali snimak i s obrazloženjem da to nije za emitiranje ni na lokalnoj televiziji, pustili me da odem.

Poslije kratkoga vremena, došle su neke uniforme, prsluci, kalašnjikovi i improvizirani automati napravljeni u Hrvatskoj koje su borci zvali pijane ustaše, jer, bez obzira kud čovjek nišani i kako puca, jedinačno ili rafalno, nije se znalo šta, ko i kako će biti pogođen i ko će poginuti. Još su imali i dodatak na vrhu cijevi u koji se mogla staviti ručna bomba. Iz puščanog metka se odstrani zrno, a ispale gasovi koji mogu bombu odbaciti i /100/ metara. Ali, događalo se da ljudi zaborave izvaditi zrno, pa je oružje postalo vrlo samoubojito. Stigla je i gomila vojničkih čizama, ali sve mali – dječji – brojevi. Ljudima sve fino plaćeno, a oni poslali što su imali. I opet Sejo kriv.

preminuo-sead-hasanhodzic-zastupnik-sda-u-predstavnickom-domu-pfbih_1399395237

Sejo je u najtežim vremenima bio sjajna ljudska figura koju je ovome narodu darovao dobri Bog. Baš kao što je Tuzla imala Selima Bešlagića, Lukavac je imao Seada Hasanhodžića. Samo Sejo zna kakva je to bila borba divova, ljudske volje, strpljenja i kolika ljudska patnja. Samo on zna kako je bilo teško nabaviti sve te upaljače za namjensku proizvodnju iz Hrvatske i Slovenije koje je sa lažnim tablicama na svome dajcu, u specijalno dizajniranom metalnom bunkeru iza kabine vozila kako se ne bi izvana primjećivao, ispod nosa Hrvatskom Vijeću Obrane kroz Zapadnu Hercegovinu dovozio upravo Sejin sestrić – Sead Memić, maskirajući sve vrećama brašna, šećera, kafom, cigaretama i zejtinom.

Kako je bilo razviti namjensku industriju, napraviti minu za ručni bacač, okvir za kalašnjikov, ali i dobaviti lijekove, zavojni materijal, hranu za narod. Bio je to beskraj jada i belaja koji je Sejo savlađivao svojim lijepim osmijehom i dobrotom, svojom silnom radnom energijom i još k tome, uspostavljao suradnju sa gradom Bremen u Njemačkoj, za bosansku stvar potpuno pridobio i angažirao Mariu Luisu Beck poslanicu u njemačkom Bundestagu, etc.

Ujesenilo se, studeni je već, a u Lukavac dolazi Predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović. Zajedno sa Predsjednikovom pratnjom puštaju i novinare u kabinet Predsjednika Opštine Lukavac. Predsjednik Izetbegović uzima riječ, hvali Lukavac, lukavačke borce, namjensku proizvodnju i sve gleda u Seju, a Sejo se samo smješka. A onda, Predsjednik Izetbegović kaže: Samo budite takvi kao do sad! Budite kao što su bili partizani! Potom, Predsjednik izetbegović ode sa općinarima na duži razgovor u Salu za sjednice Izvršnog odbora Skupštine Opštine Lukavac, a novinari se raziđoše svojim poslom. Sejo je bio uzdanica cijeloj Bosni i Hercegovini.

U rano aprilsko jutro, između 07,00 i 08,00 sati borci 117. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, uskim stazicama koje su otvorili inžinjerci u četničkim minskim poljima, oslobodiše Odmaralište Fabrike sode na Vijencu. Fotografiram strahote koje su na zidovima Odmarališta ostavili četnici i projektili, pa pogledah naniže u pravcu teniskoga igrališta, kad otuda, uskom blatnjavom stazom, kroz susnježicu, nasmijan od uha do uha, u svijetlom mantilu i sa nekoliko općinara iza sebe, dolazi Predsjednik Sead Hasanhodžić. Dolazi da čestita borcima.

Požurite Predsjedniče, u tom mantilu vide vas sa Kape Vijenca, ubit će vas! – viknem. Neka, neka, – kaže Sejo – neka ste mi vi živi i zdravi na Odmaralištu Fabrike sode Lukavac, na Vijencu! To je samo od dragog Boga mogao biti takav čovjek! Halal mu vjera i na ovome i na drugom svijetu!

Rat se valjao i drobio sve što je imalo lijep i ljudski smisao, a Sejo okupi ljude i na Modračkom jezeru poče graditi plaže. Sa Harisom Horozićem, Samirom Zaimovićem i Mujom Đulijom obala se preporađala iz dana u dan. Počeše ljudi donositi novac iz inozemstva. Izvlačiti iz jastučnica, dušeka i čarapa. Graditi kamene ugostiteljske i objekte za zabavu. Iz bosanskih gradova počeše dolaziti autobusi sa turistima. Lukavac dobi Festival sevdalinke Bosna slobodi pjeva.

Razgalamio se Lukavac, Sejo se nagem'o para! Koje su mu novce dali samo naši ljudi u Njemačkoj! Sejo se obogatio, a narod nema šta jest! A Sead Hasanhodžić, ni pet – ni šest, već objavi monografsku knjigu pod naslovom LUKAVAC ‘92. – ‘96. u izdanju Bosnia ARS, 1996. godine Tuzla.

U knjizi sve o radu Općine Lukavac 1992. – 1996. godine, o otporu fašizmu i brobi za slobodu, o borbenom putu lukavačkih brigada – 117./223. brdska brigada poznata kao bedem brigada i 212./222. bosanska oslobodilačka brigada Armije Bosne i Hercegovine. Sve o radu organa uprave i svih subjekata pojedinačno, a na kraju: Pregled uplata radnika zaposlenih u inostranstvu u periodu 19. 05. 1992. do30. 06. 1996. godine, poimenično i prema iznosima u dojčmarkama – više od dvijehiljde imena.
Bio je to neviđen javni šok. Ali, nikad više, niko nije progovorio niti riječ o tome da je Sejo od nekoga uzeo ili dobio neki novac. Doduše, saznalo se i kako je popriličan broj onih koji su o svemu pričali, a sami nisu ni marku uplatili za svoju ljubljenu Bosnu i Hercegovinu.

Pohrlio svijet sa svih strana da vidi Sejine Plaže. A imalo se šta i vidjeti. Lukavac je rastao od ponosa i ljepote. Načet granatama sa Ozrena, ali nikada ljepši i čišći nije bio grad. Ustvari, Sejo je takav čovjek, kud god pogleda, sve pršti od posla i od ljepote, a on se i sam raduje. Imao je taj nepogrešivi osjećaj šta dobro učiniti, šta lijepo reći, kako postupiti.

Na prvim poslijeratnim izborima u Lukavcu, veliki miting na Trgu grada Bremen /više od 3.000 ljudi/, ne može se na zemlju spustiti čačkalica od Stanice javne bezbjednosti do pozornice. Izlaze uglednici i govornici i masa aplaudira, a onda izađe i Sead Hasanhodžić i reče svoje. Dragi moji sugrađani, od Boga vam zdravlje i lijepa sreća, evo dogurasmo do slobode i novih izbora. Ali, ni danas ne smijemo zaboraviti da su Srbi naša braća i da će se vratiti među nas… Možda to i nisam baš od riječi do riječi sada tačno naveo, ali ovo što se tiče Srba, smijem se i zakleti Bogom, jesam. Masa je na trenutak zašutila. Pomislio sam ubit će čovjeka. A onda se prolomio odmjeren pljesak. Tek smo iz rata izašli, Sejo je Predsjednik Skupštine opštine Lukavac i na prvom predizbornom skupu provodi u djelo Dejtonski sporazum. Sejo je bio čovjek koji je živio, radio i borio se bez daha i predaha i u onim nekadašnjim vremenima koja još pamtimo /mada ne uvijek po dobrom/, ovaj grad Lukavac, od danas bi se zvao SEJOGRAD ili SEADGRAD. Mada je puno bolje, da našega Seju kakav jeste, pamtimo zauvijek.

Pošli tako na Modračko jezero Sejo Načelnik i Mujo Đulija koji vozi razdrndanog Audija, pa i ja sa njima. U Modracu, prolazimo, a Sejo kaže: Mujo, čija je ovo kuća? Ne znam – kaže Đulija. Stani, bogati, da vidim ovo što je čovjek napravio, vidi ti tu kamenu ogradu! – reče Sejo. Izađe Sejo, pa i ja za njim. On pravo na kapiju, pa viknu: Domaćine, domaćine! Iz kuće izađe, vidimo zbunjen i snebljiv čovjek. Selam alejk, domaćine! Pa znam ja tebe, čovječe! – reče Sejo i pruži ruku. A čovjeku drago. Sav zablista i odvali: Alejkumu selam, gospodine Načelniče! Rekoh Mujagi da stane da vidim ovu ljepotu koju si napravio! Ovaj kameni zid i ovu lijepu kapiju! Pa, staza i travnjak! Okrečena fasada! Tako treba! Tako treba i mora tako da bude u nas u Bosni! Mi smo mala zemlja i svaka avlija mora blistat kao pozlaćena! Nismo mi veliki kao Rusija, pa da to može bilo kako! Rukova se sa čovjekom, potapša ga po ramenima i kao suncem obasjan vrati se u automobil, pa nastavismo prema Modračkom jezeru.

Stade rat a navališe strane delegacije. Ne može čovjek oka otovoriti. Dolaze za svašta i nizašta. Ali, kako je red, valja ljude primiti, razgovarati, na pitanja odgovarati, pa i nahraniti i napojiti. Stjecajem okolnosti i po njegovoj želji, radio sam u Sejinom kabinetu 1996. godine. Kad se rasprave završe, dogovori zaključe, Sejo me zovne ustranu i kaže: Atife, vodi ih na Jezero, pokaži im što žele da vide, a onda ih u restoran kod Sulje na ručak. Ili u Vodenicu. Neka poruče što žele, potpiši račun.

Ali, Načelniče, to biste trebali vi, nemam ja pojma o tome šta vi želite da im se kaže… Znaš ti, kaže Sejo. Ja sam kod moje Zumre naručio pogaču, sir i kajmak odozgo, čekaju me curice i Tarik, Zumra… A ja fotoaparat ili kameru o rame, pa sa strancima. Kad prošetamo, sjednemo i poručimo piće i hranu, popijem sok, pa kad ljudi počnu jesti poželim im prijatno, izvinem se i kažem da me ručak čeka na drugom mjestu i izađem.

Sejo je bio ono što u Bosni zovemo sit čovjek. Od politike i vlasti nije tražio ništa osim onoga što je imao u svojoj kući i obitelji. O svima je mislio, ali sebe nije kalkulirao ni u kakave računice. Mudar, kakvoga ga je dragi Bog dao, u samo jednom trenutku, znao je smisliti boljitak za sve. Stvari stanu. Nema novaca. Sejo pozove Amira Glušca i još dva geometra, naoruža ih piketima i mjernim trakama i pošalje da razmjeravaju put prema Dovištu na Ratišu.

Mudar narod vidi pikete i pita šta se događa. Pravi se put za Dovište na Ratišu, kažu geometri. Istoga trenutka, zapušteno zemljište postne interesantno i poraste mu cijena. Ljudi počnu kupovati i prodavati, plaćati poreze i dažbine državi, kupovati građu i graditi, sve oživi.

Slično je bilo sa otvaranjem novoga puta iz Bistarca za izlazak na magistralni Tuzla – Doboj. Odmah niče benzinska crpka Junuzović, prilaz i podvožnjak, put pravo iz Bistarca i nekretnine počinju da rade. Sejo je za samo jedan sat, mogao zaposliti cijelu državu da se trese od posla, radosti, sreće i dobitka. To mu je bilo u krvi i duši. On je bio čovjek koji je rođen za takve stvari, a za takve stvari rađa se vrlo malo od Boga nadarenih ljudi.

Ili, rani jutarnji sastanak u njegovome kabinetu. Puno ljudi iz raznih službi i organa uprave, pa i gostiju… Priča bez kraja, hoće ljudi da kažu. Svi pametni. Svi važni. Sejo predsjedava. Onda kaže: Samo vi nastavite, eto mene! – i izađe do sekretarice Olge. Vidi čeka narod i počne ljude primat i probleme rješavat u Olginoj kancelariji ili na hodniku.

Sjećam se čovjeka koji je plakao u hodniku ispred Sejinog kabineta. Priđe mu Sejo i zagrli ga. Šta je bilo ljudino? – upita. Nemoj plakat čovječe, sve ćemo riješiti bez problema – reče i uvede ga u prvu kancelariju. Poslije pet minuta obojica izađoše nasmijani, a meni dođe da zaplačem.

A onda se vrati u kabinet, sjedne za svoj sto i kaže: Tako je. Sve ste u pravu i zaključak je, piši Bajro /Baćić/. Sad možete ići. Kahvenisali smo. Svi imamo posla… I niko se ne usprotivi ni riječju, mada svi znaju da je bio negdje vani pola sata.

Koliko dobar i pametan toliko skroman. Gledam sve to što je uradio tokom rata i poslije rata i kakav je, kako sve to ide. Ljudi ga prate, ali teško. Sejo je zahtjevan. Rezultati su dobri, ali on hoće bolje i hoće više. Gori od posla i života. Pa ga zamolim za sastanak i jednu kahvu, čini mi se 1998. godine i kažem: Želim napraviti knjigu o vama. O čovjeku kojega znam ovih kvrgavih godina i koji mi je drag. Naslov knjige bio bi samo: SEJO. Bez ikakvoga pretjerivanja u bilo čemu. Kako ljudi znaju i pamte. Prvi višestranački izbori. Rat. Namjenska proizvodnja. Plaža. Ljudi.

Smijao se kao i uvijek i samo rekao: Ne. Bez ijedne riječi više o tome. Dovoljno sam ga znao da u produžetku samo na miru popijemo kahvu u bašti ispred Fazlićevog Batmana. Dragi, dobri i poštovani zauvijek.

Leave a Reply

9 komentara za članak "In Memoriam: Dragi čovjek iza širokog osmijeha – Sead Hasanhodžić"

avatar
Sortiraj:   najnoviji | najstariji | popularni
Vesela
Gost
Vesela

Odvadi dragi Atife Kujundžiću….Ispade da je Sejo svemoguć čovječe i da bez njega Bosne danas nebi postojala….Gdje su stvari za koje vi nemate pojma a koje se šute…Sreća pa ćemo svi doć tamo odakle nema povratka i biti pitani za svačiji uzdah, bol i suzu nanešenu…Nisam pokvarenog srca i molim Allaha da mu se smiluje i bude mu milostiv na Sudnjem danu!
AMIN

matador
Gost
matador

bravo Vesela izace sva djela i nedjela na vidjelo jednog dana , samo polako i samo sabura.

matador
Gost
matador

sta ga vise velicate. zao mi jest. ali ipak nista dobra nije donio tako da nema potrebe stvarat novog TITU. pozdrav Lukavcanima

treca smjena
Gost
treca smjena

Ja sam znam da je malo ko od rudnika marku dobio za zemljista oko Sikulja, Prlina ili Crvenog brda ako nije preko Seje advokata radio. A pare su se dobivale u njegovoj kancelariji, bez racuna i rjesenja, i na njegovu rijec koliko si dobio…Ili tako ili nikako.

KUNG FU CE
Gost
KUNG FU CE

Poštene i mudre vlasti nema jer je želja za moći bezgranična.Čovjeka na vlasti podstiču kukavice,bodre laskavci,podržavaju lupežii i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Meša Selimović-Tvrdjava Odoh sada na “espresso kahvu”kod Hejlage.

Max
Gost
Max

Legenda Lukavca koja se pamti i pamti ce se !!!!!!!!
A *** da vidimo sta vam je ovaj Seljacina na vlasti dosad donio .

Finci
Gost
Finci

Dragi Atife,neznam šta ti je tako Sejo valjao pa ga tako hvališ,kako narod kaže kad ti je toliko bio dobar što ga svojoj kući nisi vodio,samo nećemo znati koiko je iza sebe ostavio, da kao nebude posle smrti Hadžipašića pred. F. Vlade ostalo 13 miliončića ,što bi reka o Šojić.U ratu proizvodio svijeće, donacije plaže,ali bolje da ne spominjemo mrtva čovjeka , nek mu je dženet.

Senad
Gost
Senad

Dragi čovjek iza širokok osmijeha- i dubokih džepova ……………
Tako bi pisao i o Dževdu načelniku nedao bog da mu se šta desi ,koji je valjao ovom gradu a najviše sebi,uređenje parka ispred Općine je koštalo blizu milion maraka, jeli neko blesav da u to povjeruje, ima li tu i Pištoljevića u talu ???, Sramotno,dok im ljudi jedu iz kontejnera oni se samo bogate na bijedi. Neznam gdje će smjestiti svoju suprugu jer joj ističe mandat direktorice Gimnazije, ali lako će se uni uhljebiti SDA je to a ima i Tarika koji vedri i oblači u Lukavcu. Nesmiješ ni drvo posaditi bez njih, a kamoli da dobiješ poslovni.

Soda
Gost
Soda

Taj čovjek je “UKRAO” pumpu koja je trebala da radi tamo kod sode na fontani. Pumpu dobili iz Rusije, a on ju je prodao dalje i otisao kod čovjeka čini mi se da je iz koksare, da mu napravi novu pumpu od nekih sitnih dijelova koje mu je donio. Svi znate tog majstora što popravlja sve, iz koksare je, stariji čovjek. Lično sam sjedio sa čovjekom kada je pričao to, da mu je sejo donio par sitnica da napravi pumpu koja ce raditi na fontani, te mu naplatio 2000KM, a sejo je tad zaradio par stotina hiljada KM. To je samo jedan od primjera koje ti mogu navesti šta je taj čovjek radio.