Esej o aktuelnom trenutku bosanskohercegovačke kulture

Piše: Atif Kujundžić
1 693

Kultura je jedina opća historija čovječanstva. Bosna i Hercegovina je država s prevashodno kulturnom sadržinom. Nastala na mjestu višestoljećnog susretanja nacija, kultura i konfesija, Bosna i Hercegovina je kulturnocivilizacijski amalgam zajedničkog življenja koje je u minulom ratu nadživjelo sve atake.

Piše: Atif Kujundžić
Piše: Atif Kujundžić

Upravo zato, najžešći protivnici Bosne i Hercegovine u godinama dejtonskog mira atakiraju u smjeru kulturne dezintegracije. Imanentno je kulturi, a zakonomjerno njihovom zlodjelu, što pri tome atakiraju sami na sebe.

Proces kulturne reintegracije nužno će ličiti na nas.

KLJUČNE RIJEČI

Kultura, nacija, konfesija, subkultura, Bosna i Hercegovina, civilizacija, atak, dezintegracija, Savjet Europe, Kultura u srcu, bosanskohercegovačko društvo, kolonijalni modeli, moderna, postmoderna, postratna.

 * * *

         Kao Prilog razmišljanju o kulturi i razvoju u Europi, Council of Europe – Savjet Europe Strasbourg i Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport/šport Federacije BiH Sarajevo, krajem 1999. godine objavili su skraćenu verziju Izvještaja Radne grupe za kulturu i razvoj koji je pripreman po zahtjevu Savjeta Europe, a kod nas publiciran pod naslovom KULTURA U SRCU.

        Razmišljanje o kulturi i razvoju, orijentacija na istraživanje u kulturnom prostoru i naziv publikacije svestrano su promišljeni. I naučno zasnovani. Jer, kultura je jedina opća historija čovječanstva /M. Damnjanović/i, u principu, svijet je istrošio sve modele međusobnih odnosa, osim onih koji uistinu imaju djelatnu kulturnu, a tako i duboko humanističku sadržinu kojom se nadgrađuju.

Suštinski, to podrazumijeva naslanjanje na kvalitetne odgojno-obrazovne, naučne i umjetničke sadržaje i humanizam koji je kulturi imanentan, tj. uistinu inventivne i kreativne ljudske pojave, projekte i poduhvate, a tako i okrenutost budućnosti svijeta i čovječanstva.

Takođe, u konkretnom primjeru, treba imati u vidu činjenicu: Bosna i Hercegovina je država koja prevashodno ima, ne političku, već kulturnu sadržinu. No, to je upravo ona referenca na kojoj znamo da je Bosna i Hercegovina jedino i opstala. Kada su zagovornici podjele Bosne i Hercegovine uništili sve što podrazumijeva njezinu političku, pravnu, ekonomsku i svaku formalnu strukturu, dušmanima se suprotstavio njezin stvaran kulturalni sadržaj: opetovano vijekovno pozitivno iskustvo zajedničkog življenja na mjestu susretanja civilizacija.

 * * *

        Svoje mjesto, ulogu, vrijeme koje živimo i promišljamo unutar takvih odrednica, projekcija i zahtjeva kulturnog razvoja, tj. mjesta i uloge kulture i kulturne promjene koja i inače determinira i sve druge odnose, posebice, ako imamo u vidu ključne teme kulture u Europi koja se našla u prijelaznoj fazi – kao KULTURU U SRCU – kao program kulturne politike, Građanski i Društveni Ugovor sa Građanima Europe, Kulturu kao impuls pokretačke snage u ljudskim potencijalima i izvorima, Potragu za kreativnim poslovima, Društvo komunikacije – kao novu eru kreativnosti, Potrebu smanjivanja opštih raskoraka, Jedinu stvarnu mogućnost Europske /kontinentalne/ kohezije i stvarne argumente za efikasan nastavak mirovnog procesa i reintegracije u svim aspektima u našoj Zemlji, kao i integracije u europske procese – izbor nema alternativu:

Sve što još istinski dobro možemo učiniti za sebe i Bosnu i Hercegovinu moguće je napraviti samo u kulturi. Pošto kultura podrazumijeva zajedništvo i integraciju najviših i najkvalitetnijih humanističkih sadržaja i vrijednosti, ova mogućnost uopće nema zamjenu i alternativu ni kao sadržaj, ni kao polazište, ni kao ishod, tj. podjednako u političkom, ekonomskom, kulturalnom i svakom drugom vidu.

 * * *

        Bosna i Hercegovina, u svakom slučaju, jedinstvena je kulturalna i kulturološka/antropološka činjenica, odnosno cjelina i svakako u značajnijoj mjeri nego li jedinstven politički, ekonomski i državnopravni i kulturalni prostor, što bi prema svemu i trebala biti. Ono prvo, i jeste više prepoznatljiv pojam identifikacije koji opstaje u tragovima, a ovo drugo tek poprište na kojem je nastavljen nesmiljeni rat koji je počeo prije više od dvadeset godina.

Dakle, ako je shvaćeno da je biće Bosne i Hercegovine kulturnocivilizacijski amalgam vijekovnog suživota, sučeljavanja i komuniciranja nacija, kultura i konfesija i iskustava njihovog zajedničkog života na njezinom tlu, sada je shvaćeno da geopolitički razgrađena Bosna i Hercegovina i definirana kao dva entiteta i doslovno može biti dokusurena u jednom fajterskom udaru u nivou njezinoga kulturnog bića /koje se, doduše, pokazalo nevjerojatno snažnim i žilavim/. U kojem je, da to ponovimo, uprkos svemu što joj je učinjeno do sada – Bosna i Hercegovina: opstala. Sada bi je trebalo vitalizirati prikladnim modelima kulturne promjene.

U svakom slučaju, riječ je o bitnom trenutku koji je nužno razumijevati kao činjenicu i prepoznavati kao dio procesa koji traje po svojim karakterističnim i u mnogo čemu samo sebi imanentnim zakonomjernostima. Naime, nije na odmet pomenuti mogućnost poimanja da je Bosna i Hercegovina nastala neupitnom pozitivnom participacijom nacionalnih suštastava u njezinom opstajanju, kao i da je u minulom ratu svojom ukupnom snagom progovorila potkulturna/subkulturna suština nacija njihovom ukupnom arhetipskom silom neprilagodljivosti i neprilagođenosti i tako svojim odbijanjem, nestišljivošću, odsustvom tolerancije i neprihvatanjem.

Zatim, dobro je promišljati: oni koji nasrću na kulturno i kulturološko biće Bosne i Hercegovine, ako je već riječ o nacijama i njihovim potkulturnim/kontrakulturnim grupama koje smo prepoznali i imenovali u njihovom posezanju za arhetipom, lakše ćemo identificirati i vezu paravojnih, zločinačkih formacija i grupa, koje u samoj suštini svoje pojave i čina istodobno atakiraju i na najranjiviji dio sopstvene nacije!

Jer, da bi se napalo Bosnu i Hercegovinu, potrebno je isključiti sebe iz Bosne i Hercegovine, kako se barem samoga sebe ne bi napadalo. To je dijelom postignuto imenovanjem rezervnih domovina kao stvarnih,a u biti njihovih velikodržavnih projekata koje treba ostvariti proglašavanjem Bosne i Hercegovine takozvanom, nepostojećom ili unitarnom državom, tj. nacionalnom državom Bošnjaka zasnovanom na šerijatskom pravu. Potom, neophodno je Bosnu i Hercegovinu isključiti iz sebe, kako se poprište sukoba ne bi odvijalo u samome sopstvu, što niko nije znao kako učiniti izuzev proglasiti Bosnu i Hercegovinu osobnim neprijateljem, jer to čovjeku i nije moguće nasuprot stvarnosti pojave artikulirane upravo sopstvenim pragom! To znači i da se svaki dušmanin Bosne i Hercegovine mora osobno umanjiti za najmanje 2/3 + za ostale, jer Bosnu i Hercegovinu samo svi zajedno čine, pa tako i svakoga čovjeka ponaosob.

Kad bi se prethodno moglo učiniti, jasno: ostalo bi se i bez sebe i bez snage za napad, došlo bi do razgradnje u samome bosanskohercegovačkom biću. No, to je sve moguće samo dijelom i samo u onima koji se na to odluče, a kod drugih ni u nivou stavljanja pod znak pitanja. Jer i jeste riječ o osobnom i ideološki uvjetovanom stavu. Pri tome smo svjesni kako je ideologija otuđena svijest, a takva pozicija, mada mogući izvor zla i nedaća – ipak je fiktivna i lišena stvarnog uporišta,

Treba razumjeti: na djelu je konfuzija koju proizvodi jadna i fašizirana pamet i zagubljena svijest i potkulturna podsvijest. Na djelu je odsustvo razuma. Retrogradne ideologije koje sve, pa i silno vrijeme, točak svijesti, podsvijesti i povijesti nastoje vratiti unatrag, u nedoba, kada su ovaj prostor naseljavala plemena tjerana nagonom i bez traga svjetla u razumu o tome: ko su i šta su, kad je ovaj prostor bio: nigdina!

No, ako je riječ i o pukim atavizmima, nemamo pravo potcjenjivati pojavu i moramo biti na ti sa svojim životom i svojom Domovinom kao sa samim sobom, a kulturu gledati kao jedini prostor mogućih zdravih reintegracionih procesa jer nas je u ovome prostoru i odnosima bitno oblikovao i postao dijelom našega jedinstvenog identiteta.

 * * *

        Imanentno je pojavi kulturnih sadržaja, da opstaju na vertikali dramatičnog kao događanja čovjeku osobno i pojedinačno. To, istu, ne čini samo uistinu i tek stvarnom, već joj omogućuje da svojom dramatikom postvari slutnju o vremenu i prostoru i njihovome usudu i tako otvori nove procese. To kulturu uistinu čini prostorom u kojem se čovjek djelatno događa, povijesno bitno, presudno, stvarno.

Naravno, ovdje imamo u vidu umnoženost značenja pojma kultura i posebice uvjetne sintagme: nacionalna kultura, a kad je u pitanju nauka, književnost, slikarstvo, muzika, pozorište, filosofija, religija i slično, što predstavlja socijalni nivo kulturne integracije ili njezine sociokulturne segmente koje vrlo uspješno razlikuje etnologija/antropologija, pa i u nivou potkulturnih skupina neovisno o tome jesu li nastale organiziranjem proizvodnje/djelatnosti ili iz razloga kulturno-ekološkog prilagođavanja, odnosno kao prisustvo uključenih etničkih skupina.

 * * *

        Posljedično je, što danas imamo situaciju da institucije obrazovanja i kulture opstaju na granici s fantastičnim/fiktivnim poimanjem njihovih projiciranih društvenih uloga i funkcija i najčešće, tek: kao rezultat puke izdržljivosti samoga živog konteksta, tj. medija koji ih nosi u osnovnim elementima. Najčešće, tek kao neizbježnost koja nema granicu podnošljivosti pa traje po višim silama i umu nedohvatnim zakonomjernostima. Riječ je o tome da su one ispražnjene od prethodnog sadržaja i tek djelom programirane i organizirane, tj. ispunjene sadržajem za novo vrijeme, a kulturalno i politički upitne.

Ustvari, to je uvijek tako s civilizacijama od časa njihovoga urušavanja do pojave stvarnosnih impulsa njihove regeneracije. A i jedno i drugo događa se u društvenom i kulturnom biću kao prostoru stvarnog sadržaja.

 * * *

        Vrijeme je postmoderne i svekolikog nastojanja imenovanja i preimenovanja stvarnosti, sveopćeg previranja iz kojega bi trebalo i u kulturnom prostoru izaći i stati na zelenu granu. Za uvjerenje mnogih znalaca, znamenitih, vrijeme postmoderne već je prošlo! O tome rado piše i govori dr Nihad Agić. Vrijeme je dakle, intenzivnog čitanja, iščitavanja, prečitavanja i propitivanja, vrednovanja i prevrednovanja sadržaja. Procese je ubrzao rat, ali i bitno utjecao na njihov karakter.

Na kulturnom biću Bosne i Hercegovine nastale su pukotine i rasjedi mimo postojećih šavova i mjesta artikulacije i srastanja. Nerijetko, zamijenjeno je glavno za sporedno, odabrano nemoguće umjesto realno ostvarivog. Vrijeme je i svakojakih drugih, očitih lutanja i nesnalaženja, besmislenih iživljavanja.

Kada se u monolitnosti kulturnocivilizacijskog amalgama kakav Bosna i Hercegovina predstavlja posegne tako duboko da se operira tek nacionalnim i vjerskim arhetipom, treba razumjeti da cijelo biće krvari i rastače se na silu. Ali, kultura ima i moć regeneracije na istom mjestu i sasvim je slična Životu čiji je produkt i koji je proizvodi i kada je nastoji dokinuti nasiljem nad samim sobom.

Čovjekova pojava je suviše prožeta i uslovljena kulturnom zadatošću prostora. Fragmenti i sume pregnuća samo su dio iste slike i najčešće se u svim svojim vrijednosnim elementima iscrpljuju sami u sebi. Posebice ako je riječ o vrijednim ostvarenjima. Na mjestima neprimjerenog insistiranja da se neki oblici i djelatnosti funkcionaliziraju, pregnuće iscrpljuje u samome činu nastojanja. Poslije tako katastrofalnih lomova i tragičnih sukoba, sve se mora graditi iz početka, na novim temeljima, s neupitnom potrebom da se gradi baš to. Inače, riječ je o pukom nerazumijevanju i iracionalnom trošenju energije i sredstava.

Jer, u odsustvu smisla, inicijative i razumijevanja za društvene promjene, uz svu tragiku zbog stvarnih ljudskih i materijalnih gubitaka u minulom ratu, njegovi projektanti i akteri su podlegli svome zločinačkom ludilu i u samoj suštini: unaprijed izgubili bitku. Naime, na strani Dobra, uvijek je riječ samo o racionalnim modalitetima. A rat sa svojom iracionalnom logikom koja kao paralelan svijet s racionalnim i ne komunicira, nije ni mogao donijeti rješenja.

 * * *

        Uostalom, to i nije bio rat za materijalna bogatstva, mada je podastrta ideja teritorijalnog cijepanja i razgraničenja i izvršena pljačka. To je, u svojoj suštini, bio rat za razbijanje kulturnog bića ove Zemlje, a to projektantima, po svemu, u velikoj mjeri nije bilo jasno i izmaklo je iz vida, ili u prvi mah barem ostalo nejasno, pa za taj – kulturni – aspekt nisu imali ni strategiju ni taktiku sem najprimitivnijih zahtjeva u vidu nacionalne, vjerske i kulturne segregacije kao predloška za ostvarivanje genocidnih namjera.

Oni su se uistinu, na plan razbijanja kulturnog bića prebacili tek po zaustavljanju ratnih dejstava, kada su osjetili uzaludnost i promašenost oružanih i zločinačkih nasrtaja, a svekolika nužda ih je tjerala da po svaku cijenu zadrže i očuvaju ratom uspostavljene pozicije i privid pozitivnog rezultata. Tada su sračunali da treba krenuti u cjelovitu kulturnu dezintegraciju, a tada su i rat – prenijeli u same sebe! To je mjera kojom se i zločin vraća počinitelju.

Sada će se na mjestima razaranja i pucanja šavova srastanja i nasilnog razdora, nužno artikulirati: kulturni spoj. Naravno, na mjestu porušenih domova, bogomolja, spaljenih biblioteka, škola, obdaništa, bolnica, masovnih egzekucija, premještanih masovnih grobnica itd. i nije potrebno anticipirati izgled da bi se shvatilo: kako je najprirodnije i kulturi nemoguće drukčije, već da liči/e na djelo i nedjelo.

To istodobno znači ne samo da je rat prenijet u prostor kulturnog djelanja, nego i da kulturni čin – pa i kultura kao takva – biva naslonjena na reference ratnog sukoba i njegovoga procesa, pa tako dobija i njegove odlike. Naš život sada i ubuduće, mora neizbježno ličiti na prijeđeni put. U tome je kazna, ali u tome je i primjerena nagrada. U tome se i vidi koliko je Dobro, kao jedina strana Stvoritelja Svega, jedina ljudska mogućnost i prilika koja ima svako ljudsko pokriće, jer Stvoritelja sadržava.

Zato će i ostati, kulturno – povijesno i činjenično, da je minula ratna tragedija u cijelosti bila zločinački i nasilno oktroiran projekat provođen do nivoa najmorbidnijih rigidnih zamisli i genocidnih poduhvata konkretnih zlikovaca.

Dakle, bosanskohercegovačko društvo u cjelini, ako je uopće još održiva takva odrednica, podvostručeno je prošlo i posljedično: osim uistinu postmoderno, ono je i postratno. Takvi su mu mediji, obrazovni programi, kulturne institucije i manifestacije, dakako, nužno i umjetnost: poezija, slikarstvo, priča, roman, muzika… tj. ljudi.

Možda je najteža posljedična stvar sadržana u činjenici, da je veliki broj ljudi nositelja konkretnih postupaka uobličavanja društvenog života – toga nesvjestan, posebno u području prava, politike, ekonomije… mada je svaki postupak samo detalj u ukupnoj slici i tako njezin akter, makar i minoran – bitan.

 * * *

        Ratna katastrofa, sljedstveno marksističkoj sentenciji: da su ratovi lokomotive historije – pokrenula je procese i otvorila resurse o kojima nismo ni slutili u svojim dosadašnjim životima. Prirodno: u ljudima prije svega. Pojavilo se sve što je dugo bilo zatomljivano i klijalo u tmici svakojakih ograničenja u prethodnom vremenu, a koja, realno, ponekad i nisu bila ograničenja osim u ljudima kao takvima. Dakle, riječ je o zadatostima unutar psihološkoga sklopa, habitusa koji je artikuliran tokom skoro polustoljećnog mira i socijalističkog samoupravnog razvoja.

Na površinu je izbilo sve ono što je dugo klijalo u krilu prethodnoga društvenoekonomskog poretka – formacije. Kako ne reći: bilo bi bolje da puno toga nikad nismo ugledali. Zato se puno toga pokazuje kao potpuna suprotnost. Čak i otvaranje procesa euroatlantskih integracija – poprima retrogradan tok, jer uvjete postavljaju moćni nemoćnima. Odlaganje integracija je beskonačno. U međuvremenu, mladi i obrazovani ljudi razilaze se kao rakova djeca. Uskoro ćemo svi mi stariji imati za sebe po jednu crkvu ili džamiju, ali nikoga osim nas, a potom ni nas neće biti. Dakle, zbog čega sve ovo?

 

Svakako, najzanimljiviju sliku nude muslimani ili bošnjački svijet. Dugo nacionalizirani i odricani u imenu, vjeri, jeziku, kulturi – dakle, u samoj suštini svoga bića, trebat će dosta dugo vrijeme da samo i sistematiziraju sve to što su iznjedrili posljednjih godina. Jer, dogodila se prava erupcija stvaralačkog zanosa i ispoljavanja u najrazličitijim vidovima. Biljka je snažno buknula i počela rasti nekontrolirano. Jedini korektivi su joj stvarnost kao takva, pa je time i sama postala bitno, u svome biću – ratnička. U mirnodopskim uvjetima, to je teško samjerljiva činjenica, mada će, kako odmiče vrijeme, u očima površnijih promatrača to sve više ličiti na pojedinačne ispade i incidente bez razloga. A to je karakter s kojim će se najžešće, par exellance – morati i ponajžešće suočiti, upravo Bošnjaci.

 * * *

        Danas, procesi svekolikih društvenih fermentiranja već uobličavaju pojedine zahtjeve. Slažu se energetske silnice. To je posebno vidljivo u umjetnosti, slikarstvu, vizualizaciji svijeta – kreativnoj fotografiji, muzici, poeziji, prozi, drami, operi, izdavaštvu, obrazovanju, međuljudskim i ekonomskim odnosima, medijima, ali i, svojevrsnom političkom divljakluku koji se bokori na svakom koraku. Teško se privikavamo na slobodu, jer smo bitno artikulirani neslobodama. Demokracija je tek fraza, jer, u biti smo neslobodni. No, procesi građanskog/civilnog društva uzimaju maha, postaju način i sredstvo preobražavanja i životne nadgradnje.

Zamah i razmah života i stvaranja je takav, da ga i nije moguće u cijelosti recipirati jer je živ i interaktivan. Novostvoreni oblici pokazuju neuporedivo značajniji vitalitet, ponekad samo zbog toga jer ih krivo tumačimo, tj. ne razumijemo… Za budućnost je puno bolje reći da je gradimo kako bi ličila na nas, nego li da je tek crna.

No, i ako crna jeste, to je opet i zbog nas. Promijenimo se i uskladimo na vrijeme, da bi nam i Dobri Bog pomogao.

Leave a Reply

1 komentar za članak "Esej o aktuelnom trenutku bosanskohercegovačke kulture"

avatar
najnoviji najstariji popularni
KUNG FU CE
Gost
KUNG FU CE

Naše društvo je konzervativno,patrijahalno,sa religijama koje se nisu oslobodile paganskog mraka.Mi nismo kao pojedinci sposobni biti dio neke nacije ili naroda jer je naša svijest na nivou pripadnika nekog plemena;mi u stvari jesmo plemena kojima je važna teritorija i striktna markacija iste i kojima je važno imati poglavicu i vrača.Prosvijećena društva zastrane u fašizam neprosvIjećena u kameno doba.