Duhovna supstancija

Izet Bačić
0 179

Ovim je ono što je istinito postavljeno samo kao bog, kao subjekt koji je odvojen od nas, a rjeđe prikazano ili razumijevano kao kretanje – reflektiranje sebe u samog sebe. Zbog ovoga sam se opredijelio da napišem nešto o tome, smatrajući da je to veoma važno i zdravo za čovjeka i za društvo u cjelini, radi boljeg života i povećanog gajreta duši.

Naša narav ili priroda, koja se historijski stvara preko interakcije čovjeka sa vanjskim i unutrašnjim svijetom, zatim preko razvoja samosvijesti u neposrednoj praksi i teoriji, svrhovito djeluje i u tom djelovanju njena svrha ili cilj je ono što je neposredno. Tu narav nazivamo dušom i duhom. Oni su različitog i sadržaja i kvalitete što je određeno zakonom stvaranja u vremenu, prostoru i okolnostima u kojima su različite individue i društva živjele i radile. U tom različitom postoje i sadržaji i istine kvalitete koje su zajedničke i kao takve određuju kolektivnu ili svjetsku dušu koja ima isto zajedničko stremljenje u sebi koje je determinisano historijskim materijalizmom i idealizmom. To postojeće izgrađeno u nama djeluje iz nas nastalo po zakonu i manifestno po sili ili htjenju da se to baš to iz nas ispolji. Da li je to od nas samih to spoznato ovako ili nije sagledat ćemo u daljnem tekstu.

1.To što se ispoljava iznutra iz nas i mimo naše neke druge volje koja se može razviti u nama nazvat ćemo prvo stvoreno naše ja, o kojem uglavnom ne znamo kako je stvoreno i to stvaranje pripisujemo nekom drugom izvan zajednice i individue jer kažemo da je to naša sudbina određena od boga, Alaha. Za takve se tu ništa ne može protiv „božije volje“. Takvi ostaju kakvi jesu i za takve se zna kako i u kojem psihomentalnu i fizičkom stanjužive. Takvi kolektiviteti uglavnom žive nagonski, mehanicistički i po toj unutrašnjoj sili. Uglavnom neznaju i teško im je ući u misaoni proces, razmišljanje, a ono što u nama razmišlja to spoznaje, a ono što osjeća ujedno i misli. Probajmo sa vježbom da kada imamo emocije ili osjetilno ispoljavanje uhvatimo u sebi koje nam misli usklađeno dolaze u tim trenucima. Na taj način počet ćemo da sagledavamo sebe, svoju prirodu, narav i moći ćemo „hvatati“  sebe kakvi smo ljudi u tim trenucima, jer ćemo u takvim okolnostima imati sa sobom svog posmatrača koji će posmatrati, svjedočiti i određivati vrijednost svom prvom ja za kojeg smo do ovog trenutka samo znali da ga imamo. Ali sa ovim navedenim trenutkom posmatranja sebe preko svog ispoljavanja počinjemo saznavati i drugo biće tj. naše drugo ja koje se stepenuje,  „više biće“od prvog, jer bi on i trebao da bude od sada vođa navedenom prvom biću i nadređeni koji neće uvijek dozvoljavati da taj prvi radi kako on sam hoće. Od tada već počinje bolja saradnja i unutar nas samih, a i sa drugim vanjskim ljudima. Ako ovo jasno razumijevamo i jasno vidimo kao istinu u praktičnom životu onda ćemo tako razumjeti i riječi iz religije oko shvatanja pojma božanstva koje glase ovako: „Bog je Adama i Evu stvorio na svoju prvu sliku i priliku“. Da bi počeo dijalektički proces preobražaja kod čovjeka, koji još nije stvoren kao ljudsko biće,  on prvo mora imati sposobnost i spremnost da razmišlja o postojećoj stvarnosti i predmetima, o svojim emocijama, svom ponašanju, stanju u društvu i da pokuša da sazna ko je takve stvari i takva stanja stvorio. Isti je pristup kao i u traženju historijata fizičke bolesti gdje se prvo utvrđuje anamneza, zatim dijagnoza i potom utvrđuje psihoterapija. Preko našeg svrhovitog djelovanja mi utvrđujemo ko smo mi iznutra kako ćemo živjeti, kakvo će nam zdravlje biti i slično. Mi smo satkani od svijeta unutrašnjeg čovjeka i svijeta vanjskog čovjeka i oni se smjenjuju u praksi prema situaciji i okolnostima koje nam to diktiraju, a da istovremeno ne znamo da u sebi možemo i zakonito stvarati biće koje se osposobljuje da mijenja uslove egzistencije oba navedena čovjeka do višeg stepena integracije oba bića koja će okusiti i bolji život od postojećeg. Iz nas što izlazi kao svrha i što jeste kao takvo stvarno, samo je zbog toga što je to i svrsin pojam, jer ono što je neposredno kao svrha ima u sebi samom ono „ja“- koji se drži toga i daje mu čistu stvarnost – njegovurealnost. I baš to što smo samo takvi, to nam stvara nemir i unutra i vani jer se ne možemo adaptirati na nešto. Tu je samo sila prisutna i htjenje da to iz nas izađe i da živi. A kad počnemo razmišljati o sebi, o situaciji i o drugima i uzmemo mjerilo kako bi trebalo sve to da bude, tada se u nama nešto počinje da budi. A to je ono što smo već rekli – vraćajte to sve ponovo u sebe i razmišljajte može li drugačije i da li je trebalo drugačije i da li sam zadovoljan sa sobom što sam takav. Da li mogu biti drugačiji i ako budem hoće li to za mene biti bolje. To je aktivna imaginacija – moć je u razmišljanju i u promjeni duha do apsolutnog pojma – duha. Dakle kad se naše prvobitno ili postojeće stvarno biće ispolji tj. izvrši silu onda zapažamo kretanje i neko razvijeno bivanje u nama koje se prenijelo vani, i ono nam često priređuje nemir.

2. Kada taj rezultat vratimo u sebe tad možemo vidjeti ko smo mi po imenu i prezimenu, jer to je dio naše ličnosti, našeg „JA“. To je naša stvarnost i ona se odnosi baš na nas koji smo se tako ispoljili. Ako nas je neko izvan nas i društva takve stvorio, ko će nas onda kao takve mijenjati ukoliko mi sami ne počnemo misliti o sebi i drugima. Ko?

3. Šta mi to uglavnom podrazumijevamo pod bogom? Reći ćemo nešto apsolutno, vječito, moralni poredak svijeta ili ljubav itd. Je li ta mogućnost i u nama ili samo u nekom drugom izvan nas? Šta ako se opredijelim da me opet drugi stvara, da mi određuje emocije, srdžbu, bijes, ratobornost, mržnju? Šta da radim i kako da živim ako mene opet nema tu? Za koga se ja onda deklerišem, ko sam ja, koliko sam vrijedan da me neko poštuje i slično? Zašto smo pojam boga odvojili od sebe? Možemo reći i zaključiti da smo i mi odgovorni za svoje stanje života i duha, kao i za stanje u politici i ekonomiji. Tko to u nama nedozvoljava nama da izađemo iz svog sopstvenog zatvora i iz svijeta prvog bića – ja kojeg smo opisali. Zašto smo samo pasivni posmatrači, a ne i aktivni graditelji svog i tuđeg društva koji kasnije neće biti tuđi nego naš zajednički kad se uzdignemo iznad stepena prvog poslanika – Adema ili Adama. Postanimo Isus i Muhamed, to nije utopija niti samo ideal, već to može biti i realnost kao što ćete kasnije vidjeti. Nemojte se otuđivati od njih, a ni njih ne odbacujte od sebe. To je vaša moguća stvarnost i nauka je to dokazala i napisala drugim rječnikom. Upravo u otuđenim stavovima i mišljenjima ono što je istinito postavljeno je samo kao subjekt i to kao ideal za kojim se ne traga, jer se isti neracionalno shvata – vjernicima je nametnuto kao nešto „gotovo“ izvan njih, koje njima vlada i sudbinu im kroji. A upravo to ovako navedeno izvedeno je iz nas samih i otrgnuto kroz historiju kao tobože samo odabranima znano i ostavljeno da oni objašnjavaju narodima (misli se na vjerske institucije i subjekte u bogomoljama). Ovdje se krije veliki oprez jer „Muhamed i Isus nisu umrli niti „razapeti“ već su se skrili. Ako ljudi smatraju da ne mogu izrasti u bolje ljude, zdravije i sposobnije političare i ekonomiste i ako ih na to univerziteti i škole nisu opominjali i usmjeravali, zamislite se onda u kojoj je zabludi i neznanju današnji „moderni svijet“. Pošto svjedočimo kakvo je svarno stanje, a nauka i prosječan čovjek kažu da može biti bolje, pitate li se onda zašto nije tako. Iz objašnjenja koje slijedi saznat ćemo zašto je tako? Onako kako vjerujemo u boga i sa takvom vjerom gradimo svoja društva i svijet možemo provjeriti vrijednost naše vjere. Pošto u takvoj realnosti stalno spominjemo boga kao subjekta koji je svemoćan, ali koji nas ne čuje niti haje za naše molbe, mi ga zato i ne prikazujemo kao kretanje – reflektiranje sebe u samog sebe. I zato što ovo ne radimo često ga puta u praktičnom životu spominjemo sa riječima i molbom „pomozi mi bože“, a veoma su rijetki ljudi koji iskrenim nijetom to traže, jer da je drukčije naš život i društvo bi egzistiralikvalitativnije. Riječ bog iz prethodnog izlaganja predstavlja jedan besmislen glas, jedno prazno ime koje se ne razvija u čovjeku. Tek predikat kazuje šta taj glas jeste, tek on jeste njegovo ispunjenje i značenje. Samo se u tom završetku prazni početak pretvara u stvarno znanje.

Pošto čitaocima dugujem još nešto objašnjenja u vezi poimanja boga reći ću i ovo. Poimanje boga je realni i objektivni pojam koji proizilazi iz stvarnog uopštenog života i stvarne zbilje koji nam uglavnom pričinjava puno patnje, bola, bolesti, nesreća, nezadovoljstava i kao takav stvara trajno stremljenje ka boljem. Kroz istoriju neki ljudi su to sročili u religiju u odvojeni svijet – onaj koji se verbalno udvaja samo zato što u toj ljudskoj praksi koja stvara ovaj odvojeni svijet nema dovoljno dobrih i zrelih ljudi koji će uspješno raditi na popravljanju te prakse. Takvim djelovanjem zakonito će nestajati religija koja je stvorila otuđenog čovjeka od stvarnog sebe i stvarnosti života koji se rađa iz ovog prvog, a ne rade na tome da uzdignu prvo biće čijim će uzdizanjem nestati ovo drugo biće, jer su oni oba u jednom biću samo podvojene ličnosti, i u ovom iyrečenom krije se skrivena poruka tevhida. Vjerujem da se sada bolje shvaća šta je duhovnost i duhovna supstancija, jer sve više uviđamo da su oni subjekt jer je psiha čovjeka samopronalazak i sama sebe tvori kroz kretanje i vezu materijalnog i psihičkog ili duhovnog. Zašto se u društvima i među ljudima ne govori o onom što je vječno? Da li vam je sada bliže shvatanje „bogočovjeka“ kojeg u sebi imaginacijom možemo „vidjeti“, ali nas je strah da se opredijelimo prema njemu. Šta mislite zašto? Da li ima veze sa nama samima? Da li će neko u nama nestati na račun njega i ko je taj u nama? Da li ga volimo, poštujemo, šta nam on priređuje, jesmo li s njim sretni? Zašto više volimo imaginarnog boga, odvojenog od nas? To nam se dešava zato jer u našoj imaginaciji mi želimo bogu, ali kada u stvarnosti trebamo postići kvalitet ličnosti prvo biće u nama tu promjenu istinski ne želi, opire se svakoj promjeni jer je doživljava kao svoju „smrt“, pošto ono doista i umire na račun drugog boljeg koje se rađa. U svemu ovome naš ego čuva odbrambenu liniju između ova dva ispoljavanja, ne dajući nam da na lagan način osjetimo dobrobit drugog novorođenog bića, te samim tim ovaj put postaje težak za svakog koji je zakoračio na njega, težak poput „Isusovog hodanja po trnju“. Odnos prema materiji i prema svojoj svjesnosti, prikazano kroz nas kroz drugo biće jasno će se odražavati kroz naš odnos prema ljudima, imovini, parama, našem statusu u društvu, ljutnji, mržnji itd. Tu se krije odgovor. Bog je besmislen glas za ljude koji neće umjesto njega da postave neko poželjno ljudsko biće, moralni poredak svijeta, neku suštinu, ono što je univerzalno vrijedno za sve nas kako bi krenuli na put ostvarenja boga u sebi, bez da molimo boga vam nas da nam u tome pomogne. “Allah neće promijeniti ni jedan narod ukoliko on sam sebe ne promijeni“. Sada vidimo da nam je vjera jeftina ukoliko se sami nećemo mijenjati i djelovati da se i drugi mijenjaju radi obostrane, jedinstvene istine i ljepote koju ljubimo preko pojma ljubav.

4. Rijetko ko, kada je pričao o životnim pitanjima i problemima u toku svog života, da nije spomenuo riječ univerzalno ili apsolutno kojom je određivao boga kao neki subjekt. Pošto vidimo da vrijednost koju vrednujemo preko spominjanja boga ne dokučujemo u stvarnosti i da ona ne predstavlja stvarnost tog pojma već ono što je rečeno, onda nam ostaje samo da vjerujemo, a to izgleda kao da nam realizacija i napredak nisu bitni. Vrijednost vjerovanja u nešto otkriva se samo u životu i praksi. Ako toga nema onda nam pojam boga ostaje kao tačka koja miruje, a ova stvarnost jeste  samokretanje i uvjerenje da to jeste.

5. Jedino ono što je duhovno jeste ono što je stvarno. A ono jeste:

– suština ili ono što bivstvuje po sebi, ono što se ponaša i što je određeno, drugobivstvo i biće za sebe,

– ono što u toj određenosti ili svojoj stvarnosti ostaje u samom sebi, ili ono jeste po sebi i za sebe

Ovo biće po sebi i za sebe jeste duhovna supstancija.

Život, ljudi u interakciji i sami pojedinci koji su krenuli na „putovanje“ samoostvarenja sebestvaraju ovo gore navedeno. U ovome je realizacija jedinstva teorije i prakse, liberalne i pozitivne filozofije, skriveni smisao svih religija koji je jedinstven i nepodijeljen, samo različitim rječnikom pisan. Ovo biće za nas ili po sebi je za samog sebe. Ono mora da predstavlja znanje o onome što je duhovno i znanje o sebi kao duhu (ovdje je skriveni smisao religija, a ne u onom kako se shvata u bogomoljama), tj. ono mora da postoji kao svoj predmet, ali isto tako neposredno kao predmet koji je ukinut, koji je u sebe reflektiran. Ovdje je riječ o onome što sam već govorio kako vjernici „vide“ boga, kako ga sebi predstavljaju i kako s njim žive i stvaraju sebe i svijet.  Ovdje je u pitanju kvalitativna i učevna strana kad se vrši navedeno poređenje. Po „vjernicima“ bog je izvan njih i ne mogu ga prepoznati i primijeniti na sebe u sebi,  a kod učenjaka bog je s njima i oni nisu otuđeni od njega. Učenjaci nisu po ovom shvatanju univerzitetski profesori, niti samo puki magistri i doktori, već oni koji žive život po onom u šta vjeruju i po svom znanju.

6. Navedeni predmet o svom duhu je samo za nas, ukoliko je on sam proizveo svoju duhovnu sadržinu. Ukoliko je on takođe sam za sebe, onda jeste za sebe. Tako to samoproizvođenje, čisti pojam jeste za njega u isto vrijeme onaj predmetni element u kojem on ima svoje određeno biće. I na taj način predmet u svom određenom biću jeste predmet koji je sam za sebe reflektiran duh u sebe, koji tako razvijen zna za sebe kao za duh. Ovo znanje koje nauka podržava  jeste i sama nauka.

Nauka predstavlja njegovu stvarnost i ono carstvo koje on izgrađuje u sebi u svom vlastitom elementu. Cilj ovog teksta bio mi je da ljudi sagledaju svoje dosadašnje vjerovanje i da pronađu onu pravu vjeru za koju su znali naši preci i da se oslobode sadašnjeg otuđenog od kojeg nemaju radosti i koristi ni pojedinci  niti društva. Cilj mi je da čitaoce uvedem u razmišljanje o svemu ovome kako bi saznali da nema objektivnog podvojenog svijeta na duhovni i materijalni, da ne može objektivno egzistirati odvojenost religije i nauke, politike i religije, politike i ekonomije ili života jer su sve to vještačke tvorevine nastale na neznanju i zabludi.