Čovjek koji protestuje, nova karika u BiH evoluciji: Ne mogu da živim 1000 godina

0 1.065

U ovoj, fazi “hibernacije”, najveći problem sarajevskih protesta je kako napraviti otklon od početne priče, ka nečem ozbiljnijem. Ka zahtjevu koji će u sebi sublimirati zaista značajne probleme građana, biti realan i čije bi ostvarenje izazvalo ozbiljnu društvenu promjenu. Jer ovo sa JMBG-om treba biti shvaćeno tek kao metafora.

photo_drustvo_protest_sa_protest01_u_856016285

To je, naime, problem samo u tom smislu da vam kretenska, disfunkcionalna, od naroda odrođena vlast, opsjednuta sobom i potpuno neosjetljva na svakodnevne probleme građana, od bukvalno svake sitnice može napraviti noćnu moru. Te cilj ovakvih protesta ne može biti otklanjanje jedne sitnice i regulisanje jedne banalne stvari kao što je dobijanje matičnog broja, jer je to zapravo “nepostojeći problem”, u smislu da je potpuno nevjerovatan i moguć, možda(!), u samo još par ekstremnih vukojebina na čitavoj zemaljskoj kugli. I njegovo otklanjanje, bez obzira na način i sadržaj, neće značiti suštinski ništa. Jer već sada u redu stoji beskonačni niz sličnih ili mnogo ozbiljnijih problema.

Nakon bitke svi su generali. I jako pametni. Pa, tako, u skladu sa čuvenim samoispovjednim stihom megacara Ramba Amadeusa “Počeli su progresivno prohtjevi da rastu, navikoh se ja na sapun i na zubnu pastu”, nakon uspješno provedenih prvih (ili da budemo optimistični – prvog talasa) masovnih građanskih protesta u BiH poslije rata, pojavljuje se čitava bujica mudroserskih reakcija, koje organizatorima i demonstrantima dijele packe i objašnjavaju kako je to ustvari trebalo i kako treba. Pa evo još jedna (bez očekivanja da mi se pola oprosti).

NERAD OSLOBAĐA

Recimo da sam čangrizavi starac, pa pored svog zadovoljstva što se narod konačno pobunio i što protesti koji su se ovih dana desili u BiH nisu završili na uobičajenih 7 do 77 učesnika, nego smo konačno dogurali do nekoliko hiljada (pa još ujedinjenih “radnika, seljaka i poštene inteligencije”), osjećam “laganu nelagodu” zbog nekih elemenata građanskih protesta koji su ovih dana, na šokiranost vladajućih elita, naviklih na tamnovilajetsku podaničku filozofiju šutnje i trpnje, “pogodili” BiH.

files Glavna “nelagoda” (što mi je zapravo lični eufemizam za razočaranje i iznerviranost), tiče se što nesvjesnog što svjesnog uklapanja protestanata u zadatu matricu sukoba na liniji država–entitet, odnosno upadanje u omiljenu klopku bh. klijentilističko-političkih elita kojima je kleronacionalizam omiljeno sredstvo manipulacije, kojim se uspješno održavaju na vlasti već više od dva desetljeća.

U sarajevskom slučaju patriotski višak (a de ti sad nekom objašnjavaj da je patriotizam višak) danak je nedostatku čvrste organizacije – jer su početni ciljevi bili odlično postavljeni i ticali su se konkretnog problema, čije je rješenje zahtjevano bez upadanja u zamku izražavanja preferencija (jer, za neupućene – Zakon o matičnom broju, oko koga se vrti priča, prethodno se u Parlamentu pojavio u dvije verzije – uslovno rečeno “bošnjačkointegralističkoj” i “republičkosrpskoseparatističkoj”, od kojih ni jedna nije mogla proći). No, omasovljavanjem protesta, zahtjev vlastodršcima “Hoćemo da riješite problem i boli nas kurac kako, jer ste vi plaćeni za to!”, pretvorio se, dobrim dijelom zahvaljujući medijima koji su individualne stavove pretvarali u kolektivne ili čak zahtjeve demonstranata “kreativno” obrađivali (pa je parola “Prestani biti ovca”, dobijala i nastavak “izbori se za svoju državu!”), u zahtjev za neuvažavanjem entitetske podjele zemlje, pri izdavanju jedinstvenih matičnih brojeva djeci.

Tako smo od frontalnog udara na vlast, dobili… nešto drugo, a od mogućnosti da se vlast natjera da konačno počne da radi u interesu građana i rješava njihove konkretne probleme (samo za početak to sa JMBG), što bi, uzgred, kao nusproizvod, samo po sebi predstavljalo integralistički faktor (na identičan način na koji se, planski, neradom vrši rastakanje zemlje), potrebom stanovitog broja demonstranata i lokalnih medija za javnim manifestovanjem svog patriotizma, učinili uslugu bandi na vlasti, koja je na tom momentu mogla da zavrti svoju omiljenu kleronacionalističku mantra o ugroženosti i da aktivira sistem spojenih noćnih posuda, te da profitira na nečemu što je trebalo biti oglašavanje njihove posmrtnice.

U IME SVIH NAS IZ DEVEDESET I NEKE

Banjalučki studentski protesti, s druge strane, nisu imali ni tu startnu ispravnost sarajevskih. I, na izvjestan način, upravo im je primjena onog što je falilo sarajevskim protestima – čvrste organizacije i kontrole i usmjeravanja skupa – predstavljalo najveći nedostatak, ne dopuštajući da se iz rigidnog nacionalnog okvira zadatog od strane organizatora izdvoje disonantni humanistički i “internacionalistički” tonovi i da se čuje glas generacijske i klasne solidarnosti.

Banjalučki protesti, naime, organizovani su po matrici već viđenoj u totalitarnoj istoriji ovih ali i drugih psihopatskih prostora (od ’68. naovamo): prvo red zaklinjanja na vjernost Kolektivu, red dokazivanja da nisi izdajnik nego “veći katolik od Pape”, odnosno žešći zagovornik od vlasti projektovanih strateških ciljeva nego sama vlast, red mahanja zastavama, red “patriotskih” izjava, pa tek onda konačno i neki zahtjev uperen protiv vlasti. Zapravo, imajući u vidu i kozaračko kolo i zahtjev za “uklanjanjem” sporednih igrača (stariji se sjećaju te gluposti: “Nije Tito kriv, krivi su oni oko njega, koji ga lažu”), koji se pretvorio u zahtjev za “čišćenje” redova vladajuće partije (kao da smo u jednopartijskom sistemu, jebote ili na skupu omladinske organizacije SNSD-a), pa onda i pohvale na račun demonstranata iz vrha entitetske vlasti, falilo je još jedino skandiranje “Druže Predsjedniče mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“ i pjesma “Računajte na nas”, da efekat vremeplova bude totalan.

Što se tiče metafore s Papom – niti su 68-aši, naime, bili antikomunisti, niti su organizatori banjalučkih protesta antinacionalisti (ni jedni ni drugi se nisu borilili protiv sistema, nego protiv “zastranjivanja” unutar njega) – a što je, u konkretnom slučaju, dovelo ne samo do rezolutnog odbijanja ikakve podrške demonstrantima iz, od vlasti im (protiv koje se bune!?) demoniziranog, “neprijateljskog” Sarajeva, nego do čak otvorene podrške organizatora banjalučkih demonstracija dijelu političara protiv kojih sarajevski demonstranti protestvuju. Čime je, dakle, nacionalnoj solidarnosti (sa političarima!) dat primat nad klasnom, generacijskom i solidarnosti između potlačenih i u zdrav(?) mozak od kriminogene klijentilističke političke elite jebenih. Što nas je ponovo vratilo na iracionalnu suicidalnu startnu poziciju “Nije važno što je lopov ili zločinac, važno je da je naš”, što je i ključni uzrok svih ovdašnjih problema.

files (1)

Imajući u vidu i kratkoću trajanja ovih protesta, relativiziranje njihovih ciljeva i nedefinisanu budućnost, u načelu, jedini pozitivan momenat banjalučkih protesta je da se uopšte desilo neko brojčano respektabilno okupljanje koje je za svoju osnovu imalo kakvu-takvu kritiku vladajućeg režima (pa ga možemo, s malo nategnutog optimizma, percipirati kao svojevrstan protest upozorenja, odnosno generalnu probu za nešto ozbiljno – a što bi ideološki profilisali, recimo, mozgovi iz Buke i TI, pa da to liči na nešto). I što je sigurno da je u toj masi okupljenih bilo i onih kojima vladajuća kleronacionalistička ideologija režima nije ogledalo intimnih životnih stavova i koji su na protestima bili iz pozitivnih razloga, ali čije neslaganje sa kloniranjem ključnih tačaka filozofije vlasti protiv kojih se buniš, što je bila pozicija organizatora, nije došlo do izražaja na samim demonstracijama, nego se javlja kao dragocjeni niz individualnih istupa u postprotestnom periodu.

ČEKAJUĆI NOVU NOĆNU MORU

Sarajevski protesti, da se vratimo njima, bili su – u dobroj mjeri zahvaljujući euforičnoj reakciji javnih emitera i drugih medija, čija se uloga u čitavoj priči iz nekog razloga ignoriše, a sve svodi na iritantnu reklamu za Facebook – inspiracija čitavom nizu “malih” protesta, po BiH, u nastavku. Ne samo onih koji su se solidarisali sa zahtjevima sarajevskih demonstranata, nego čak i onih koji, na prvu, izgledaju nepovezivo sa njima, kao što su, u krajnjoj liniji pomenuti banjalučki ili kao što su protesti prosvjetnih radnika u Širokom Brijegu ili čitav niz radničkih protesta, koji su iskoristili priliku da aktuelizuju svoje probleme i zahtjeve.

Ono što sarajevske demonstracije odvaja od svih koje su se desile u nastavku je faktor spontanog samoorganizovanja. Hronologija događaja je, zahvaljujući detaljnim opisima njihovih učesnika, poznata. Čitava stvar krenula je iz očajničke potrebe nekoliko pojedinaca koji su, suočeni sa bešćutnošću vlasti, odlučili poduzeti akciju (blokirati svojim vozilima izlaz iz garaže Parlamenta), više kao simbolički čin, nego vjerujući u to da će se čitava stvar pretvoriti u proteste, pogotovo ne masovne (jer su neki od “prvoboraca” imali bogato isustvo razočarenja usljed pretvaranja velikih očekivanja, zasnovanih na “lajkanju”, u krajnje skromne rezultate, u vidu 50-ak do najviše 300 demonstranata na mjestu dogovora, u različitim situacijama). No, desilo se da je, kao u sličnim situacijama na različitim meridijanima, jedna potresna priča, neočekivano, senzibilizirala, inače ekstremno apatičnu, javnost i da su protesti narasli do one mjere kad su sami sebi postali “reklama” i kad, u suštini, više nisu imali veze sa proklamovanim zahtjevom. Nego su, naprosto, bili – protesti protiv vlasti. I sistema, u kome je sve to što nam se dešava moguće.

files (2)

I to je zapravo, u ovoj, fazi “hibernacije”, najveći problem sarajevskih protesta – kako napraviti otklon od početne priče, ka nečem ozbiljnijem. Ka zahtjevu koji će u sebi sublimirati zaista značajne probleme građana, biti realan i čije bi ostvarenje izazvalo ozbiljnu društvenu promjenu. Jer ovo sa JMBG-om treba biti shvaćeno tek kao metafora. To je, naime, problem samo u tom smislu da vam kretenska, disfunkcionalna, od naroda odrođena vlast, opsjednuta sobom i potpuno neosjetljva na svakodnevne probleme građana, od bukvalno svake sitnice može napraviti noćnu moru. Te cilj ovakvih protesta ne može biti otklanjanje jedne sitnice i regulisanje jedne banalne stvari kao što je dobijanje matičnog broja, jer je to zapravo “nepostojeći problem”, u smislu da je potpuno nevjerovatan i moguć, možda(!), u samo još par ekstremnih vukojebina na čitavoj zemaljskoj kugli. I njegovo otklanjanje, bez obzira na način i sadržaj, neće značiti suštinski ništa. Jer već sada u redu stoji beskonačni niz sličnih ili mnogo ozbiljnijih problema.

APOCALYPSE NOW

Zaboga, bukvalno u zadnji čas i to zahvaljujući prije svega interesima Hrvatske i pritisku EU, potpisuju se neophodni sporazumi koji omogućavaju da građani BiH granicu s tom zemljom mogu prelaziti bez viza. A malo je falilo da nas idioti na vlasti dovedu do toga da u zemlju u koju danas ulazimo s ličnom kartom, sutra ne možemo ni s biometrijskim pasošem (zapravo, opasnost još uvijek nije otklonjena jer još nije dogovoreno ko će u ime BiH potpisati taj sporazum – Srbih, Hrvat ili Bošnjak). I, zapravo, prava je šteta što stranci nisu pustili da se ti kreteni suoče s posljedicom svog zajebavanja s ljudima – mislim da bi ponovno uvođenje viza, sa porukom EU: “Nije do nas. Mi smo učinili sve što smo mogli” značilo opšti lom. “Mirne i dostojanstvene demonstracije” ustupile bi mjesto neselektivnom premlaćivanju. Kako u Sarajevu, tako i u Banjaluci, Mostaru, Tuzli…

Dalje, petnaest dana do ulaska Hrvatske u EU, državna vlast (dakle ona protiv koje se protestvuje u Sarajevu, a čijem se srpskom dijelu izražava podrška od organizatora protesta u Banjaluci) još uvijek nije usvojila sve zakone koji bi bh. izvoznicima omogućili da se tog dana hrvatska granica za njih ne pretvori u neprobojni bedem. Što je ludački udar na jedva postojeću ekonomiju i put za daljnje povećanje ionako nevjerovatnog stepena nezaposlenosti. Al’ “dok je MMF-a i kredita, zaboli nas”.

Ili, u trenutku kad se predstavnici vladajućeg establišmenta žale na demonstrante u Sarajevu, EU obavještava tu vlast da je suspendovana višemilionska bespovratna(!) pomoć za ovdašnju poljoprivredu, zbog njihovog odbijanja uspostave tijela za preuzimanje tih para na državnom nivou. Režim u RS, pod plaštom zaštite nacionalnih interesa, odlučio je uništiti lokalnu poljoprivredu, poručivši: “Naši će poljoprivrednici rađe jesti koru s drveća, nego da donacije iz EU dobijaju preko državnih organa”.

files (3)

Zatim – tri i po godine od donošenja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu ”Sejdić-Finci”, država nastavlja funkcionisati kao jedini prostor u Evropi sa otvorenom, ustavom propisanom diskriminacijom svojih građana. Bez obzira na sva upozorenja iz svijeta i na činjenicu da nas implementacija ove presude dijeli od kandidature za članstvo u EU i od pristupa više milijardi vrijednim IPA fondovima, koji nas jedino mogu spasiti od totalnog ekonomskog i socijalnog užasa, lokalna politička oligarhija odbija implementirati presudu. Nego pokušava napraviti budalama i Sud i Evropu i domaću javnost, i presudu, koja zahtjeva poštovanje individualnih ljudskih prava građana, iskoristiti za njihovo još radikalnije kršenje, dalje produbljivanje segregacije u državi i stvaranje sistema koji će, pod krinkom zaštite kolektivnih prava, omogućiti apsolutnu vlast samoproglašenim nacionalnim vođama.

Itd. Itsl. Do beskonačnosti. I ludila.

BIH U EU – 3013.

Pri svemu tome, umjesto zakona koji su neophodni ovoj zemlji i njenim građanima, u cilju poboljšanja kvaliteta njihovog života (ili bar zaustavljanja daljnjeg pogoršavanja), politički establišment dogovara i usvaja zakone koji ne odgovaraju nikom osim njima, odnosno uskom krugu moćnika i njihovoj klijenteli, zakone kojim se eutanazira pravna država, čini nemogućom borba protiv korupcije i ozvaničava partitokratija i vlast trijumvirata, na razvalinama parlamentarne demokratije.

Sve, zapravo, podsjeća na svojevremenu, predratnu izjavu, ratnog zločinca Biljane Plavšić, da u ratu „može poginuti i šest miliona Srba, ali će preostalih šest živeti u slobodnoj srpskoj državi“. Bosanskohercegovački političari su, evidentno, bez obzira na nacionalnu pripadnost, zarad svojih ličnih interesa (koje naivni godinama zovu “maksimalističkim političkim ciljevima”) skloni žrtvovati živote običnih ljudi. Ali svoj ne – kada je svojevremeno direktor jedne NVO. predložio tadašnjem „najvećem borcu za jedinstvenu i cjelovitu BiH“ Harisu Silajdžiću, koji je iznio stav da će oni, u naduravanju sa svojim političkim protivnicima, izdržati koliko god bude trebalo, predložio da to „izdržavanje“ izvode ne uzimajući pare iz državnog budžeta (za svoje plate i privilegije), te na taj način teret „izdržavanja“ podjele sa građanima, bio je skoro išutan sa sastanka. Toliko, dakle, o žrtvovanju. (Uzgred, danas se ista organizacija nalazi na Dodikovom spisku najvećih neprijatelja, stranih plaćenika koji organizuju demonstracije u Sarajevu, protiv vlasti BiH, da bi naudili – Republici Srpskoj. Da, paranoja je majka. A mjesta na Sokocu ni za lijeka).

Na kraju, pored svih zamjerki koje im cjepidlake, poput autora ovog teksta, mogu naći, ljudi koji su izašli na proteste (i oni koji budu izlazili) zavređuju svo poštovanje, za razliku od konformističkog jada, koji i dalje svoju potrebu da kažu da su „u cara Trojana kozije uši“, upražnjava po kafanama. Ili se i dan danas, dosljedno lobotomizirani, dive carevom novom ruhu. Čovjek koji protestvuje ponovo je pronađena razvojna karika u darvinističkoj evoluciji od majmuna do razumnog, poštovanja vrijednog bića.

A vlasti, nakon JMBG-a, ne treba ispostavljati nove precizne zahtjeve, u vidu konkretnih zakonskih akata (neće nas to nigdje dovesti – osim ako ih prestanemo navoditi jedan po jedan, i pređemo na pakete od stotinu, što, hm… možda i nije loša ideja). Nego joj treba ispostaviti zahtjev da radi. I “mirno i dostojanstveno” oduzeti pravo da neradom uništava naše živote. I da pritom uživa u nevjerovatnim privilegijama.

Podsjetimo, nivo usvajanja zakona bh. državnog parlamenta je takav da bi mu, tempom pokazanim početkom ove godine, za usvajanje pravne stečevine EU trebalo – 1.000 godina. A nije da, kao Partibrejkersi, „Ne želim da živim 1000 godina“. Nego – ne mogu.

files (4)

(SodaLIVE.ba)

Leave a Reply

Be the First to Comment!

avatar