Cenzura je majka: Mediji u službi kontrole javnosti

7 964

Samir Šestan, urednik prvog poslijeratnog zabranjenog časopisa u BiH, autor koji je, u posljednjih 20 godina, i kao novinar i kao dizajner, bio izložen različitim vidovima pritisaka i cenzure – zabranjivani su mu tekstovi, novine koje je uređivao, naslovne stranice, plakati – osvrće se na aktuelno stanje u bh. medijima, tvrdeći da smo suočeni sa mnogo ozbiljnijim problemom od cenzure i autocenzure.

samir_sestan_-_portret_1Glavni problem bh. medijskog zvjerinjaka (a vrlo je slično i svuda naokolo po „regionu“), nije ni u cenzuri, ni u autocenzuri, što su dvije ocjene koje se najčešće pojavljuju u osvrtima na aktuelno stanje.

R.I.P. ili GLOBALNI KUPLERAJ

Mada su oba ta oblika destrukcije slobodne misli na djelu, oni su prilično marginalna pojava. Iz jednostavnog razloga što se više naprosto nema koga i šta cenzurisati. „Remetilački faktori“ u međuvremenu su ili odstranjeni iz ovdašnjeg medijskog prostora ili dosljedno marginalizirani i ignorisani ili su se utopili u konformistički duh globalnog, ne samo medijskog, kupleraja, pa više nema čak ni „izuzetaka koji potvrđuju pravilo“, a povremeni skandali sa zabranama tekstova su više tragikomični i farsični nego u duhu cenzure koju pamtimo iz vremena u kojima su dinosaurusi & velike vođe još hodale među nama.

S druge strane, za samu autocenzuru je potreban određen stav i svijest koji će biti poništeni intelektualnom i moralnom samodestrukcijom, odnosno autocenzurom. Morate znati i osjećati šta je ispravno (ili bar vjerovati u to), pa odlučiti da to ne radite, u strahu od posljedica, da bi smo uopšte mogli govoriti o autocenzuri. Pa je i toga, zapravo, sve manje na bh. medijskom prostoru. Ne zbog povećanja hrabrosti ovdašnjih medijskih djelatnika, nego zbog raširene profesionalne i moralne retardacije, odnosno stepena bola koga ovdašnji medijski mainstream osjeća u spolovilu, u kontekstu sadržaja koji isporučuju javnosti. A neko s takvim hendikepom ne može se ni autocenzurisati. Naprosto, čak i kad je rezultat isti, nedostatak svijesti i moralne dileme, to čini sasvim drugom vrstom problema.

DAS KAPITAL ili DRUMOVI ĆE POŽELJETI CENZORA

Dugogodišnja negativna selekcija, ispiranje mozga i socijalno beznađe stvorili su milje u kome je Profesija potpuno ruinirana, možda gore i od same države i društva čiji je sastavni element.

Ono s čime smo suočeni, u aktuelnom istorijskom momentu, je nešto mnogo pogubnije i od cenzure i od autocenzure. Zbog čega je, po onoj „Rat je bio bolji“ ili „Drumovi će poželjeti Turaka, ali Turaka nigdje biti neće”, moguće (bar potpisniku ovih redova) osjetiti gotovo nostalgiju za vremenom sirove političke cenzure, odnosno neprikrivenog djelovanja autokratskih režima u pravcu uskraćivanja elementarnih prava na slobodu govora, jer su onda Novinar, Intelektualac i Umjetnik, bar imali jasno definisanog vanjskog(!) neprijatelja i zid u koji su mogli udarati glavom. Da bi im danas neprijatelji bili svuda oko njih, u nepreglednoj masi lažno deklarisanih „kolega“, koji umjesto Profesije i Društva, brane interese Kapitala i s njim povezane Politike (koja se, u budžetski orijentisanom društvu, uništene ekonomije i zavrnutih donatorskih pipa, i sama ponaša kao Kapital, pritom masovno korumpirajući i medije i intelektualce i umjetnike i sindikate i široke slojeve društva).

photo_drustvo_cenzura_Cenzura_01_u_788189068

PROSTITUISANJE ZOMBIJA ili PIŠEM PO JAVNIM KUĆAMA

Glavni problem, dakle nije ni u cenzuri ni u autocenzuri, nego u metastaziranju bolesti, kojoj je radikalna cenzura nacionalističkih režima, započeta u ratu, a nastavljena u poratnim vremenima bila početak, autocenzura, koja se pojavila kao reakcija na nasilje režima, logičan nastavak, a u promjenjenim društvenim uslovima, u kojim je institucionalno nasilje nad medijima (i „ostalima“), ustupilo mjesto finansijskom, u atmosferi opšte socijalne nesigurnosti i straha, problem je kulminirao – pretvaranjem novinarstva u uslužnu djelatnost. Striptiz, sa povremenim „plesom u krilu” i ručnim i oralnim zadovoljavanjem mušterija. Ili hard core pornografiju, u težim slučajevima.

Intelektualne usluge prodaju se kao sapun, toalet papir ili osvježivač vazduha. Ili kao vodoinstalaterske, mesarske („koljem po kućama“) ili usluge kafanskih pjevaljki. Na djelu je ulična prostitucija, za male pare, tek platu i socijalno. I rad za makroe javne riječi, koji medije koriste kao bejzbol palice kojim lome kosti svojim žrtvama ili kao sredstvo za utjerivanje reketa. Pritom su pojmovi „cenzura“ i „autocenzura“ strani. Kad si gladan, ne razmišljaš o moralnim aspektima problema samoponižavanja i posljedicama tog čina, nego si fokusiran na preživljavanje. I upravo zato sasvim pristojni, „obični“ ljudi, postaju prostitutke, najamnici, medijske siledžije,… sve što je potrebno, a najviše i najrađe jedno veliko Ništa! Koje vlastitu ništavnost pravda mantrom „mora se”, „svi su”,… ili naprosto ćute, ubijeni beznađem i pretvoreni u zombije.

AGITPROP ili SKRIVAJUĆI SE IZA MASKE NOVINARA

Jedan od segmenata te „uslužne djelatnosti“ (onaj koji nije nužno finansijski motivisan, ali koji gotovo redovno sadrži elemente pornografije), je „stranačko novinarstvo“, koje se razvilo iz svojevremenog (i još uvijek u potpunosti neodumrlog) „patriotskog novinarstva“. Ono okuplja vojnike partije, u ulozi političkih komesara i zaposlenih u agitpropu i stranačkom PR-u, koji se lažno predstavljaju kao novinari (a neki od njih i uspješno maskiraju u objektivne kritičare, pa ih tek promjena na vlasti razotkrije). Na njih su pojmovi cenzure i autocenzure, uglavnom, neprimjenjivi. Jednostavno se ne radi o novinarstvu, nego o propagandi (često motivisanoj uvjerenošću u ispravnost Cilja), koja samo koristi novinarsku formu kao najefikasnije sredstvo za slanje poruke i masovno ispiranje mozga. Pri čemu propaganda ima svoje zakonitosti, i sasvim drugačiju percepciju stvarnosti i istine, od one koja je zacrtana profesionalnim novinarskim standardima, te je zbog toga na nju nemoguće primjenjivati pravila i pojmove koji su uspostavljeni za sasvim drugu djelatnost i cilj.

Autocenzura bi, naime, primjenjena na takve slučajeve, promijenila predznak. I postala poželjna. Na tragu onog filmskog džentlmenskog sugerisanja suicida kao rješenja, ostavljanjem pištolja razotkrivenom kriminalcu na položaju.

CINIZAM ZA KRAJ ili OBRTANJE STVARI NAGLAVAČKE

Na fonu toga, razmišljajući o mogućem rješenju problema u kome se nalazimo, doći ćemo do neočekivanog otkrića – da u aktuelnom trenutku razvoja društva i medijske scene, cenzura i autocenzura nisu problem, nego potencijalno rješenje. Naravno, uzevši te termine strogo uslovno, i potpuno im promijenivši smisao.

Na tragu pozitivne diskriminacije, kojoj je cilj otklanjanje društvenih negativnosti (i kojom se, recimo, obezbjeđuje minimalna zastupljenost žena ili manjinskih skupina u političkom životu itsl.) ili na tragu pozitivnog derogiranja određenih prava i demokratskih normi od strane Visokog predstavnika, u cilju zaštite države i njenih građana od neodgovornog ponašanja lokalnih političara, možda je rješenje za upristojavanje pijačarsko-kuplerajskog medijskog miljea, dodatno zagađenog govorom mržnje (u rasponu od sofisticiranog, do hard core ispada, u kojima se sa medijske oštrice cijedi krv žrtava), u uvođenju pozitivne cenzure i preporučivanja iste takve autocenzure. Odnosno u prisilnom uvođenju profesionalnih standarda u medijski prostor, i njegovom čišćenju od propagande, govora mržnje i svega što sa novinarstvom nema veze. A što podrazumijeva i gašenje većine ovdašnjih „medija“. Tj. ljekovito redukovanje medijske ponude na minimum. U kome bi ono što ostane zaista i imalo neke veze sa novinarstvom.

ACHTUNG ACHTUNG! ili MOŽE LI IKAD BITI BOLJE SA SVIJEŠĆU DA UVIJEK MOŽE BITI GORE?

No, u čitavoj, prilično ciničnoj konstrukciji (u kojoj ni jednog trenutka ne treba zaboraviti da je „put do pakla popločan dobrim namjerama“), postoji „kvaka“. Iskustvo, naime, uči da žrtve „upristojavanja“ medijskog prostora, na pomenuti način, ne bi bili oni zbog kojih je čitava stvar uvedena, npr. neonacističko-„patriotski“ medijski fanovi, sofisticirani ratni huškači, glupe tv plavuše koje šire mržnju s osmijehom, prononsirane medijsko-građevinarske siledžije i reketaši ili masa partijskih glasnogovornika i jadnika opšte prakse, naguranih u rektumu Gazde. Žrtve bi, opet, bile iste, kao i u svim vremenima. Uvijek bi se, naime, pojavio (i među „pozitivne cenzore“ uvukao) neko kome je biti fašista OK („Pa liberalni smo, tolerantni i demokratični, zaboga“), ali verbalno fašistu nabiti na polni organ ili mu metaforički stupiti u intimni odnos s majkom, nije („Mislim… stvarno nema smisla!)“. Ili neko kome je OK biti glup i nemati stav, slušati i ne misliti svojom glavom. A kome je problematiziranje takvog novinarstva neprihvatljivo, pogotovo ukoliko se pritom ne poštuju malograđanske norme pristojnosti. Neko ko bi se koncentrisao na trunje u očima Slobodnog Senada i Ace Buke, recimo, (kao što se u susjedstvu koncentrišu na ono u očima Petra Posljednjeg Mohikanca Lukovića), dok mu balvani naslagani po avazima, glasovima srpske, rtrs-ovima i sličnom smeću, ne bi predstavljali nikakav problem. I, u krajnjoj liniji, uvijek bi se našao neko kome bi ovakav tekst bio sporan, a recentna medijska produkcija sasvim OK!

Elem, uvijek zapnemo na pitanju: A ko će kontrolirati kontrolore? I na stvarnom životu, u kome se koalicioni partneri na vlasti (a ne od stranaka nezavisno tijelo, s predstavnicima nvo sektora, univerzitetske zajednice, kulturnih udruga i uglednim pojedincima), dogovaraju kome će pripasti kontrola nad Regulatornom agencijom za komunikacije. Odnosno, zapnemo na činjenici da se ovdje ništa ne radi u interesu javnosti, nego sa ciljem njene kontrole. I nastavka jebavanja u mozak.

(SodaLIVE.ba/Media.ba)

Leave a Reply

7 komentara za članak "Cenzura je majka: Mediji u službi kontrole javnosti"

avatar
najnoviji najstariji popularni
Dark Side of the MOON
Gost
Dark Side of the MOON

Slogan RTVTK-Najbliži Vama=najbliži budžetu,politikantima i vlasti,barem što se tiče informativnog programa.

hezbollah حزب الله
Gost
hezbollah حزب الله

Stvarno me interesuje dali ovaj sestan vjeruje da neko procita ovaj njegov tekst u cjelosti.Pa u ovakvoj situaciji u kakvoj se nalazi ova napacena drzava ljudi nemaju volje citati puno jednostavnije i puno jasnije tekstove od ove njegove demagogije.Nemogu da vjerujem da neko sa ovakvim tekstovima uspije zaraditi za koru hljeba.

Milenko Blagojević
Gost
Milenko Blagojević

Ne vjerujem daSamir zakuhava pogaču da bi šta ućario,neg’ je omekšava da je lakše svarimo i da se ne udavimo grkim zalogajem sa ove globalne sofre.

otpisani
Gost
otpisani

Hezbolah…….ova dvojica nisu “dovikat”….haman jedan drugog “kontaju”.,,,,NEKAD ali NEKAD je ovaj portal bio interesantan,bio “sadrzajan”,sad,nađu nekakve “lajlahilela” ni sami sebe ne razumiju….sta je pisac htio reci.

borce
Gost
borce

kako bi ono sestane tokom minulog rata,,,,granata je pala 50 metara od doma zdravlja,,,,i budali je jasno koji si ti kalibar novinara…

otpisani
Gost
otpisani

Ama nije ih sam “navodio”…bio je i Atif Kujundzic…..mozgovi al POHOVANI.

kontras
Gost
kontras

dugo ovo za citat, de nek mi neko ukratko preprica sta je pisac htjeo da kaze