Lukavac, grad zavičaj

Piše: Atif Kujundžić
0 558

Pjesma Atifa Kujundžića napisana u maju, 2014. godine.

Piše: Atif Kujundžić
Piše: Atif Kujundžić

Pošto se izdiže gorje, odavde isteče more.
Ostade široko polje. Travnato. Cvijetno.
Na livadama jeleni. Košute. Zuje pčele i zolje.
Sunce visoko. Vrijeme stalo. Sve sretno.

Poljem vijugavo teče široka, spora rijeka.
Sa strana joj brda. Planine bez imena.
Vrijeme je neprolazno. Ničega osim dana.
Nad vodom nema godina, vijeka, ni čovjeka.

Kad hoće dođe na polja, legne i leži voda.
Od strmine do brda. Tek, obala vrluda.
U mirnoj vodi leži ogledalo svoda.
Poneki leptir i mir. Pir mira samo. Svuda.

Onda, dođoše ljudi i dotjeraše stoku.
Prebaciše brvna i pobodoše stubove.
Digoše sojenice u sušnom, ljetnom roku.
Počeše loviti uz obale i planinske rubove.

Krenuše rijekom. Digoše branu i luku.
Za dalja putovanja napraviše čamac.
Na pristaništu su čekali i podizali ruku.
Svoje čekalište nazvaše Lukavac.

Dakle, ovdje je nekad, bilo zeleno polje.
Sada su kuće, tvornice, ulice asfaltirane.
Možda je, ono nekad, bilo ljepše i bolje.
Ali, mi volimo ovo sada i svoje dane.

Leave a Reply

Be the First to Comment!

avatar