Ivo Mijo Andrić: Slovo o Kujundžiću

0 1.206

AtifPiše: Ivo Mijo Andrić

Atifa Kujundžića upoznao sam daleke 1975. godine. U pomalo čudnim okolnostima i na neobičan način.

Početkom te godine, na poziv direktora Sabrije Šarana, primljen sam na radno mjesto profesora-predavača u Marksistički centar u Tuzli. Nakon višegodišnjeg odsustva, vratio sam se u grad u kojem sam završio srednju tehničku školu. Iz Blažuja kod Sarajeva gdje sam do tada živio, studirao i radio, donio sam diplomu Fakulteta političkih nauka i oko pet godina radnog staža. Pride sam imao odslužen vojni rok. U Marksističkom centru predavao sam sociologiju i politički sistem. Predmete bliske svršenom fakultetu.

Ideološko političko obrazovanje u tom je vremenu bilo u punom zamahu. U većim gradovima postojali su centri kojima je isključiva radna zadaća bilo obrazovanje kadrova za sudjelovanje u procesima razvoja socijalističkog samoupravnog društva. Tuzla je bila jedan od gradova u kojem je, pored Marksističkog centra, te poslove obavljao i Radnički univerzitet. Obrazovna institucija s dugom tradicijom i bogatim sadržajima kulturno-umjetničkog djelovanja.

Posao u Marksističkom centru obavljao se u dva dijela. U prvom dijelu organizirane su političke škole koje su trajale dva i pol i pet mjeseci. Polaznici u tim školama bili su radnici iz tuzlanskih poduzeća i ustanova koji, za vrijeme pohađanja škole, nisu imali obavezu ići na posao. Njihova radna obaveza bilo je slušanje nastave i polaganje predviđenih ispita. Plaću i druge naknade primali su u svojim firmama kao i ostali radnici.

U drugom dijelu centar je organizirao večernje političke škole, kurseve i predavanja u manjim gradovima i mjestima tuzlanske regije, koje su pohađali radnici i građani, mahom članovi Saveza komunista, sa tih područja. Profesori su imali obavezu u radnom vremenu držati nastavu u stalnim političkim školama, a popodne i vikendom odlaziti na teren radi održavanja predavanja u tim drugim oblicima obrazovanja.

Među polaznicima petomjesečne političke škole bi je i Atif Kujundžić, tada još radnik u Livnici čelika. Zapazio sam ga kao jednog od izrazito bistrih mladih ljudi koji su se izdvajali smislom za razumijevanje gradiva što smo ga izučavali. Njegova zdrava logika i sposobnost rasuđivanja dolazili su do punog izražaja na području sociologije. Vidjelo se da posjeduje široko znanje o sociološkim pojavama i društvenim fenomenima, te da s lakoćom prati nastavu i eksplicira naučeno.

Kad se već bližilo kraju predviđeno vrijeme školovanja, za završnu svečanost podjele diploma planirali smo druženje, uz prezentaciju stvaralaštva učesnika obrazovnog procesa. Pitao sam polaznike, bavi li se netko od njih pisanjem ili slikanjem. Rekli su da Atif piše, ali da to vješto prikriva od drugih. Kao, neugodno mu, jer to drugi ne rade.

Zamolio sam ga da donese neke svoje pjesme da ih pogledam, te da zajednički izaberemo nešto za čitanje. Učinio je to nevoljko, želeći valjda sačuvati taj dio vlastite intime. Na kraju je ipak donio pjesme i sa skanjivanjem mi ih uručio.

Pjesme sam pročitao tek kad sam došao u roditeljsku kuću u Lipnici, u kojoj sam tada živio. Pažljivo, kako inače pristupam rukopisima drugih pjesnika. Na kraju čitanja bio sam prijatno iznenađen, kako bogatstvom leksike, tako i snagom poruka koje su isijavale iz svake Atifove pjesme. Već tada, na osnovu desetak pročitanih pjesama, znao sam da se rađa novi pjesnik. I da će njegov pjesnički put voditi linijom uspona i uspjeha.

Pozvao sam Atifa da se uključi u Tuzlanski književni klub čijim sam predsjednikom u to vrijeme bio. Prihvatio je ponudu i ubrzo smo na okupu imali ekipu iz koje je izraslo nekoliko vrsnih pjesnika. Uz Atifa tu su bili: Miro Petrović, Stanka Ristić, Fabijan Lovrić, Vinka Popović Ana, Mirko Grbić, Stojan Simić Krpica, Zijad Sarajlić,  i mnogi drugi.

U narednim mjesecima pročitao sam stotinjak Atifovih pjesama. Nešto, ranije napisanih, a većinu novih. I bio obradovan njegovim brzim napredovanjem u osvajanju širokih poetskih prostranstava. Ubrzo smo, zajedničkim radom, pripremili rukopis njegove prve zbirke pjesama Lira u predgrađu. Znao sam da će taj rukopis, bez poteškoća, proći u sarajevskoj „Svjetlosti“ kod urednika Riste Trifkovića i njegovih vrijednih recenzenata.

Tako je i bilo. U narednoj izdavačkoj godini zbirka je objavljena i na bosanskohercegovačkom književnom nebu zasijao je novi pjesnik. Sjajniji od mnogih drugih. Pa i od onoga koji mu je pokazao put do pjesničkih zvijezda.

Slijedile su potom brojne pjesničke, pa onda, i prozne knjige. Za djecu i odrasle Za književne poklonike i knjigokusce.

Blagodareći talentu, znanju i iskustvu, Atif je ubrzo imenovan na mjesto direktora Doma mladih. Tu je inicirao brojne nove akcije i sadržaje. Pokrenuo je i dodjelu književnih nagrada za djecu i omladinu, kao i nagrade za muzičko stvaralaštvo. Tuzla je, u vrijeme njegovog direktorovanja, postala mjesto gdje su se okupljali mladi stvaraoci iz svih dijelova bivše države. Trajalo je to godinama. Sve dok nije zaiskrilo i zapucalo.

A onda je, nenajavljeno, došao stravični rat!

U vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu Kujundžić je s fotoaparatom, perom i papirom obilazio ratišta sjeveroistočne Bosne. Bilježio je događaje. Slikao ljude i opisivao  njihove sudbine. Tragedije i sitne radosti. Poraze i pobjede. Gubitke, uglavnom. Jer, u ratu svi gube. Živote, pamet, materijalna dobra i sve ostalo. Netko manje, a netko više od drugih.

Kad je zaključen mir, presložio je Atif rukopise i urađene slike u nekoliko knjiga koje su objavljene u Lukavcu i Tuzli. Kao dokumenti jednoga vremena. Kao svjedočanstva i svjedočenja o ljudima i njihovim vrlinama i manama. Vrlinama, koje su pretočene u dobro. Manama, što su prerasle u zlo.

 

U prve dvije godine rata nisam mogao ostvariti nikakve kontakte s Atifom Kujundžićem. Niti on samnom. Kad sam s proljeća 1994. godine iz opsjednutog Sarajeva, gdje sam tada živio, posjetio Tuzlu sa sindikalnom delegacijom čiji sam bio član, potražio sam Kujundžića u njegovom Lukavcu. Na porti hotela rekli su mi da je u gradu, ali mi nisu mogli locirati mjesto gdje ću ga pronaći. Vratio sam se neispunjene želje da vidim staroga druga. No vrijeme je bilo pred nama. Jer, bili smo živi i još uvijek čitavi i promašeni. Živim, čitavim i promašenim ljudima u to vrijeme zvali su se svi oni koje je promašio ciljani metak ili zalutali geler rasprsnutih granata.

Po završetku rata pokušao sam uspostaviti vezu sa Atifom i nekim drugim kolegama piscima i umjetnicima. Neke sam pronašao, a za druge su mi rekli da su napustili zemlju radi traženja mira i sreće u drugim dijelovima svijeta. Bilo je i onih koji su stradali ili su se, na prirodan način, oprostili od ovozemaljskoga života. Neka je vječni pokoj njihovoj dobroj duši.

Kontakt sa Atifom uspostavio sam za kasnijih dolazaka u Lipnicu. Kad sam ga, nakon nekoliko godina, prvi put susreo, rekao mi je da je primio moju ratnu poruku. Bio je na frontu i žalio je što se tada nismo vidjeli.

Životne prilike i neprilike kroz koje prolazimo često nam određuju smjerove kretanja. Bez naše volje i mogućnosti da bilo šta promijenimo. Osim da pobjegnemo dalje od poprišta neželjenih događanja.

Mirna vremena usmjerila su Atifa prema književnosti kao stalnoj profesiji. Kao izvoru egzistencije. Njegovom odlukom. Po njegovom dugoročnom planu.

Nastavio je pisati više i bolje nego ranijih godina. Manje poeziju, a više sve drugo. Priče, eseje, prikaze, oglede, monografije, romane… Sve što mu je došlo iz misli do pera. S modernizacijom i do kompjutera. Pokrenuo je i vlastitu izdavačku kuću. Najprije zajedničku, sa Nusretom Ćurovićem i Samirom Šestanom, a onda, samostalnu. „NIK Kujundžić“ se zvala. Objavljivao je vlastita djela i knjige drugih autora. Među prvima i moje.

Zapravo, Atif me potaknuo da pjesme koje sam pisao u sarajevskoj ratnoj opsadi, pretočim u knjige. Dao sam mu na čitanje kopije rukopisa i bio je uvjeren da se od njih može pripremiti više poetskih zbirki. Prihvatio sam sugestiju boljega pisca od sebe. I dao se na posao razvrstavanja obimne poetske građe koja je brojala gotovo hiljadu pjesama. Većinom napisanih u vrijeme sarajevske ratne opsade.

Prvi sam rukopis već ranije ponudio sarajevskom Međunarodnom centru za mir. Rukopis je prošao i ubrzo se iz lukavačke štamparije NIK Grafit, pod Atifovom uredničkom imaginacijom, pojavila moja prva poslijeratna knjiga Pisma iz opsade. Meni najdraža zbog toga što sam u nju uvrstio pjesme koje me podsjećaju na teške ratne dane. I na moje najdraže. Zbirku sam posvetio Sarajevu i svima koje volim. Malo je onih koji su mi tu beskrajnu ljubav uzvratili. No, to na kraju i nije važno. Vrijeme briše gubitke i prazninu. A s njima, i taštinu.

Nakon pisama došlo je Slovo o Mostu. Po Atifovom mišljenju, jedna od najboljih poema o Starom Mostu. Nova po formi i obliku. Savremena po sadržini, pošto prati prošlo i sadašnje vrijeme koje se oslanja na luk Staroga Mosta. Poema je napisana godinu dana prije rušenja Mosta. U vrijeme objave knjige, nagovještavalo se njegovo vraćanje na staro mjesto koje se ostvarilo nekoliko godina kasnije.

Žalio sam ranije, a i sada žalim, ponajviše zbog Atifa kao promotora toga djela, što je poema Slovo o Mostu prošla gotovo nezapaženo kod čitatelja i kritike. A tek kod politike. Po tome sam zaključio da nemamo ni pravu književnu kritiku, a niti jasnu narodnu državnu politiku. O samom narodu i narodima nekom drugom prilikom i na drugom mjestu.

Za mojih brojnih posjeta Mostaru tamošnji pisci, poslenici kulture, pa i gradonačelnici (Oručević i Jahić) obećavali su nam da će upriličiti promociju  te knjige, ali su ta obećanja otplovila niz hladnu i bistru Neretvu, do sinjega mora. Ispod Staroga Mosta, naravno. Noseći s bisernom vodom i moje Slovo o Mostu.

Ali, ne zauvijek. Kad jednom dođe vrijeme u kojemu će ljudi vladati razumom a ne strašću, iz neke od mostarskih gradskih ili kućnih biblioteka izronit će Slovo o Mostu i zablistati punim književnim sjajem. Oslobođeno od okolnih natruha politika koja je dijelila ljude na lijeve i desne; istočne i zapadne ili bilo koje druge, neslične dobrom čovjeku. I vratiće se Slovo opet svome Mostu. Gdje mu je mjesto stoljećima, dušom zapisano. I u kamen uklesano.

Nakon ove knjige slijedile su druge. Neke za djecu, a neke za odrasle. Zapravo sve za one koji vole knjigu. I koji do književnosti drže. Do pisaca, također. Kao do rijetke vrste.

Za manje od deset godina objavio sam, uz Atifovu recenzentsku, izdavačku i svaku drugu pomoć, desetak književnih naslova. Uglavnom pjesničkih jer, poezija je moja prva književna ljubav. Sve drugo ide uz nju kao knjiški dodatak. Ili iza nje, kao literarni prirepak.

Uz objavljivanje vlastitih knjiga, redovno sam pisao recenzije o pročitanim književnim rukopisima i prikaze pročitanih knjiga drugih autora. Pratio sam literarnu produkciju od nastanka do čitalačkih ruku. Pisao sam recenzije i prikaze i uredio nekoliko Atifovih knjiga. Recenzije su objavljivane na zadnjim stranicama knjiga, a prikazi u listovima i časopisima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Godinama je naša uzajamna komunikacija funkcionirala na principu odnosa kandidata i mentora. Dvosmjerno. Sa zamjenjivim ulogama. Na obostranu korist. Za dobrobit literature, uopće. I nas, ako to nije neskromno reći.

Pored zajedničkog rada na pripremanju i objavljivanju knjiga, sa Atifom Kujundžićem sudjelovao sam na brojnim književnim manifestacijama i nastupima. Od Šantićevih pjesničkih susreta u Mostaru do Sarajevskih dana poezije. Pa preko promocija i nastupa na književnim večerima u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Lukavcu, Fojnici, Olovu, Lipnici, Mramoru, Puračiću,  i drugim mjestima.

Većinu književnih susreta organizirali smo u školama. Družili smo se s učenicima i njihovim učiteljima, nastavnicima i profesorima. U školama su knjige uvijek dobrodošle. Književnici, također.

Znao je to Atif i zato se posljednjih godina posvetio, gotovo isključivo, pisanju za djecu i mlade. Na svoju i njihovu radost. I meni je više puta savjetovao da učinim isto. Da ne gubim vrijeme na zapisivanje pjesama za odrasle, koje niko ne čita. Ili tek poneko. Onako, uzgredno.

Nisam još uvijek poslušao njegov savjet. Ne slijedim njegov zacrtani put. I zato se mučim sa objavom knjige. Pa i kada je objavim, ne uspijevam otkriti staze koje vode do čitatelja. Osim onih što se svode na poklanjanje knjiga znancima i prijateljima. No, i to je dobro. Jer, da nije knjiga, ne bih im imao što drugo pokloniti. Osim pažnje. A tko do pažnje danas uopće drži?

 

Dugogodišnje druženje s Atifom Kujundžićem donijelo mi je bogatstvo koga se ne bih odrekao ni za kakve novce.

U prvom redu ljudsko. Čovjek je uvijek u prvome planu!

Zatim književno. Od Atifa sam naučio mnoge lijepe stvari o književnosti i stvaranju knjige. On više čita i više piše. I odaniji je knjizi od mnogih drugih pisaca. Uključivo i mene. Priznajem to bez rasprave i suda. Pri čistoj svijesti i mirnoj savjesti.

Kako priliči piscu.

Ovakvom kakav jesam.

A kakav je, za cijelog svog života, bio moj prijatelj i jaran, Atif Kujundžić.

……

Početkom prohladnog marta 2015. godine Atif je nenadno otišao putem prema vječnosti. U naslijeđe nam je ostavio šezdesetak objavljenih knjiga i na hiljade ispisanih stranica koje tek treba ukoričiti. Veličinu njegovog djela spoznat će generacije koje dolaze. Njegova i okolne generacije, zasjenjene ratom, malo su to cijenile i još manje priznavale. Nadolazeće vrijeme otkrit će pravu veličinu toga djela i snagu stvaralaštva univerzalnog književnika, publiciste i čovjeka Atifa Kujundžića.

Ja ga se na ovom mjestu i u ovo tegobno vrijeme, u ime svih nas iz četrdeset i neke, s radošću za života i s tugom zbog odlaska, ovom nostalgičnom pričom sa žalom prisjećam.

Neka ti je lahka rodna zemlja bosanska dobri čovječe i književniče Atife Kujundžiću.

I neka tvoja duša mirno plovi širokim prostranstvima bezgraničnog kosmosa.

 

S poštovanjem i lijepim sjećanjem.

Ivo Mijo Andrić

Leave a Reply

Be the First to Comment!

avatar