Da li je slučaj glavnog tužioca Tužilaštva BiH Gorana Salihovića politički montiran?

3 3.983

Piše: dr. Goran Kovačević

U zadnje vrijeme medijski prostor je pun skandala koji potresaju pravosuđe u ovoj državi. Došli smo u situaciju da tužilaštva podnose više prijava „u kući“ nego „van kuće“. Izgleda da živimo izjavu bivše predsjednice Suda Bosne i Hercegovine gospođe Kreso o pravosudnoj mafiji, ali to je priča za neko drugo vrijeme.

Jedan je postupak koji meni konstantno plijeni pažnju, a to je postupak protiv glavnog tužioca Bosne i Hercegovine Gorana Salihovića. On je treći po redu tužilac koji neslavno odlazi sa ove pozicije. Da li su svi ovi tužioci kriminalci ili je u pitanju nešto drugo?

Nakon par mjeseci intenzivnog praćenja ovog slučaja previše mi je nelogičnosti koje ozbiljno dovode u pitanje moje povjerenje u pravosudne i sigurnosne agencije na nivou Bosne i Hercegovine. Ovaj članak, ni u kojoj mjeri, se ne odnosi na podršku glavnom državnom tužiocu, Uredu disciplinskog tužioca VSTV-a, niti disciplinskoj komisiji VSTV-a. Daleko od toga. Cilj je na jedan objektivan način upoznati javnost Bosne i Hercegovine o disciplinskom postupku kojeg provode organi VSTV-a protiv glavnog državnog tužioca. Pozicija glavnog tužioca je od velikog značaja za vladavinu prava u Bosni i Hercegovini.

Činjenice koje se tiču predmeta protiv glavnog tužioca Bosne i Hercegovine Gorana Salihovića:

Predmet pod nazivom „Ured disciplinskog tužioca protiv glavnog tužioca Bosne i Hercegovine“ počeo je nakon što je glavni tužilac odobrio provjeru navoda iz krivične prijave Dževada Galijašević protiv Dragana Mektića, ministra sigurnosti BiH. Perica Stanić, direktor SIPA-e je obavijestio Dragana Mektića o naredbi Tužilaštva, povodom čega je ministar Mektić svoje javno negodovanje iznio putem internet portala Žurnal. Sličnog sadržaja je bio i blog Slobodana Vaskovića. U isto vrijeme Transparency International podnosi Uredu disciplinskog tužioca prijavu protiv glavnog državnog tužioca. Osnov za prijavu bili su presretnuti telefonski razgovor između Mate Đakovića i Milorada Dodika u pogledu gostovanja Gorana Salihovića u emisiji Telering. U prilog ovoj tvrdnji ide i pismo Ognjena Tadića koje je javno objavljeno i izjava Dževada Galijaševića u emisiji na FACE TV.

Sporni razgovor između Mate Đakovića i Milorada Dodika je označen kao povjerljiv, o čemu se više puta govorilo u medijima, i nije mogao biti dostupan javnosti. Kako je Ministar Mektić dobio te razgovore, i od koga, meni nije jasno. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine kao i SIPA nikada nisu proveli istragu o tome ko je dao povjerljive podatke u javnost i u koju svrhu. Zašto nije bilo istrage, po ovom pitanju, također, mi nije jasno?

28.9.2016. Disciplinska komisija VSTV-a na prijedlog Ureda disciplinskog tužioca je donijela odluku o udaljavanju Gorana Salihovića sa funkcije glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Odluka o njegovom udaljavanju nije nigdje objavljena tako da je javnost ostala uskraćena po pitanju razloga udaljavanja glavnog tužioca.

Zakon o VSTV-u, član 68, propisuje pravičan i transparentan postupak koji se vodi protiv sudije ili tužioca. Isti član propisuje da se odluke koje se tiču sudije ili tužioca objave, odnosno učine dostupnim javnosti. Koliko sam shvatio glavni državni tužilac je insistirao na objavi, međutim, VSTV to nikad nije uradilo, niti je u odluci o udaljavanju glavnog državnog tužioca Prvostepena disciplinska komisija izvršila ocjenu dokaza na osnovu kojih je ista donesena. Takvu odluku potvrdila je i drugostepena komisija, međutim, ni takva odluka nije dostupna javnosti. Također, nije dostupna ni odluka disciplinske komisije u kojoj stoji obrazloženje zbog čega je postupak protiv glavnog državnog tužioca bio zatvoren za javnost tj. da li razlozi iz obrazloženja opravdavaju zatvorenost postupka. Zašto VSTV ne objavljuje ove odluke, pitanje je koje se samo nameće?

U medijskim istupima advokat koji zastupa Gorana Salihovića, tvrdi da nije dobio tužbu. Saznanja do kojih sam došao upućuju na suprotno. Glavni državni tužilac je dobio zatamnjenu tužbu ali ne i sve dokaze. Ovo je potvrdio i predsjednik Prvostepene disciplinske komisije Mahmut Švraka koji je 31.1.2017. za FAKTOR izjavio: “Tvrdnje advokata Konjića kako tuženi nije dobio tužbu nisu tačne. Imamo i dokaze o tome da je zaprimio tužbu. Što se tiče dokaza koji su okarakterisani kao tajni, advokat tuženog ima uvijek mogućnost da dođe u ured koji pruža podršku radu disciplinske komisije i tu dobije na uvid sve dokaze koji se nalaze u spisu, pa i te koji nose oznaku tajnosti.”

Prethodna izjava je kontradiktorna jer Zakon o zaštiti tajnih podataka propisuje da samo osobe koje su bile predmet sigurnosne provjere i dobile dozvolu za pristup tajnim podacima mogu imati uvid u tajne podatke. Ovaj Zakon ne svrstava advokate u kategoriju osoba koje mogu imati uvid u tajne podatke te bi takvo postupanje moglo predstavljati krivično djelo Odavanja tajnih podataka iz člana 164. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, jer advokat glavnog državnog tužioca nema dozvolu za uvid u tajne podatke. Ostavljam čitaocima da sami zaključe o zakonitosti ovakvog postupanja od strane Prvostepene disciplinske komisije VSTV-a.

Dostavljanje tužbe u predmetu protiv glavnog državnog tužitelja od strane Prvostepene disciplinske komisije urađeno je po sljedećoj proceduri, a to se da zaključiti na osnovu zakonski propisanih procedura i onoga što je pisalo u medijima. Tužba je dostavljena glavnom državnom tužiocu u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine 28.9.2016. godine i nosila je određeni stepen tajnosti. S obzirom da je označena kao tajni podatak, glavni državni tužilac se obratio Prvostepenoj disciplinskoj komisiji i svim članovima VSTV-a da se skine oznaka tajnosti u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka jer tužba i njeni prilozi koji su označeni kao povjerljivi nisu smjeli napustiti zaštićen prostor, ne smiju se kopirati niti iznositi iz zaštićenog prostora. Nakon toga, tužba je ostala u Kabinetu glavnog tužioca, a glavni državni tužilac je ostao bez tužbe. Kasnije su došli ljudi iz VSTV-a preuzeli tužbu i izvršeno je zatamnjenje tužbe. Ko je zatamnio tužbu, Prvostepena disciplinska komisija ili Ured disciplinskog tužioca ne mogu reći sa sigurnošću. Međutim, logika mi nalaže da pomislim da je to uradila Prvostepena disciplinska komisija kako ne bi vratila tužbu Uredu disciplinskog tužioca jer bi se njenim vraćanjem ukinula odluka o udaljavanju glavnog državnog tužioca. Da li je ovo urađeno u skladu sa zakonom ostavljam stručnoj javnosti da prosudi.

Također, određeni podaci iz tužbe koja je označena kao povjerljiva završavali su u medijima. Tužilaštvo, a ni SIPA nikada nisu sproveli istragu ko odaje tajne podatke medijima, da li su to osobe iz Ureda disciplinskog tužioca ili članovi prvostepene disciplinske komisije. Ured disciplinskog tužioca, kao ni disciplinska komisija, nikad nisu prijavili ovo krivično djelo. Očigledno da nije teško utvrditi ko je to uradio ali ostavljam čitaocima da sami zaključe zašto je to tako i zašto je izostala prijava ovog krivičnog djela od strane Ureda disciplinskog tužioca, disciplinske komisije ali i reakcija Tužilaštva ili SIPA-e.

Pošto je dostavljena zatamnjena tužba glavnom državnom tužiocu ali bez svih priloga – dokaza uz tužbu, daljnji postupak se vodi u skladu sa Zakonom o visokom sudskom i tužilačkom vijeću i Poslovniku VSTV-a koji uređuje disciplinski postupak, a na ono što nije uređeno Poslovnikom primjenjuju se odredbe parničnog postupka. Što se tiče zatamnjene tužbe i nedostavljanja priloga – dokaza uz tužbu to je nemoguće i to predstavlja ozbiljnu povredu postupka jer tuženi ima pravo da zna zašto se tuži i koji su dokazi koji potvrđuju navode iz tužbe.

Dok sam se pripremao da napišem ovaj članak naišao sam i na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Krunoslav Olujić protiv Hrvatske koja mi je pomogla da lakše razumijem pravo na pravično suđenje i pravo na javno suđenje. U predmetu Olujić protiv Hrvatske Evropski sud za ljudska prava je utvrdio povredu prava na pravično suđenje konstatujući da “Državno sudsko vijeće je isključilo javnost sa ročišta zbog toga što je takva mjera bila nužna, s obzirom na informacije u spisu predmeta, za zaštitu ugleda podnositelja zahtjeva (Evropskom sudu) i ugleda sudstva kao takvoga. Međutim, niti jednu od ovih točaka Državno sudsko vijeće nije dalje razradilo. Glede prvoga od ova dva razloga, i to zaštite ugleda podnositelja zahtjeva (Evropskom sudu), Sud prvo bilježi da je sam podnositelj zahtjeva zatražio da postupak bude javan i tako pokazao da on sam ne smatra da bi  njegov ugled trebalo štititi isključenjem javnosti”. Isto tako Evropski sud je naveo da “S obzirom na to da se postupak o kojemu je riječ ticao tako poznate javne osobe kao što je predsjednik Vrhovnoga suda i da se već u javnosti navodilo da je predmet protiv njega politički motiviran, očigledno je bilo u interesu i podnositelja zahtjeva i javnosti općenito da postupak pred DSV-om bude podvrgnut kontroli javnosti. U takvim okolnostima Sud ne može prihvatiti razloge na koje se oslanja DSV za isključenje javnosti kao opravdane na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije.”

Nedavno je u medijima objavljeno da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tražilo da tužioci Tužilaštva Bosne i Hercegovine svjedoče bez prisustva javnosti kako se ne bi ugrozila tužilačka istraga. Tužilaštvo traži zatvorenu sjednicu za javnost kako se ne bi ugrozila istraga a osumnjičeni Goran Salihović će biti prisutan na sjednici sa svojim advokatom? Predsjednik disciplinske komisije je izjavio da će to vjerojatno biti prihvaćeno, a da prethodno nije čuo stav glavnog državnog tužioca i njegovog advokata. Da li je predsjednik komisije prejudicirao svoju odluku procijenite sami. Sudija Goran Nezirović je javno iznio svoj stav o glavnom državnom tužiocu tokom sjednice VSTV-a u Mostaru na kojoj je biran predsjednik Suda BiH, iako je znao da on kao član Prvostepene disciplinske komisije odlučuje o disciplinskoj odgovornosti glavnog državnog tužioca. Da li se sudija Nezirović trebao izuzeti iz ovoga postupka, ili bi građani htjeli da im sude sudije sa već zasnovanim mišljenjem o njima procijenite sami?

Interesiralo me i ko su članovi komisije. Saznao sam da se radi o Mahmutu Švraki, glavnom tužiocu Republike Srpske, Siniši Vranješu, okružnom tužiocu iz Banja Luke i Goranu Neziroviću, sudiji Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. Švraka i Vranješ su tužioci dok je Nezirović sudija koji odlučuje po žalbama, odnosno po zahtjevu za reviziju. Niko od njih nije sudija parničar ali odlučuju u postupku u kojem se primjenjuju odredbe parničnog postupka. Postavlja se pitanje kako bi obični građanin reagirao kada bi saznao da o njegovom pravima ili odgovornosti treba da odlučuju oni koji nemaju doticaja sa parničnim postupkom. U slučaju glavnog državnog tužioca postoji veliki upitnik da li ova trojka može provesti pravičan postupak s obzirom da niko od njih nije sudija koji se bavi parničnim postupkom.

Mene dodatno zanima još samo jedna činjenica, ili barem objašnjenje, jer to nisam mogao naći u zakonima i knjigama prava, a to je gdje i na koji način je moguće da VTSV provodi disciplinski postupak bez glavnog disciplinskog tužioca preko vršioca dužnosti glavnog disciplinskog tužioca (osoba koja ne ispunjava uvjete da obavlja tu funkciju), jer zakon o VSTV – u nije propisao poziciju zamjenika glavnog disciplinskog tužioca, niti je Zakon o državnoj službi propisao vršioca dužnosti rukovodećeg službenika? Dakle, ne može postojati vršilac dužnosti Glavnog disciplinskog tužioca, ali evo postoji. Kako je to moguće?

Ponavljam da ću vjerovati pravosudnim organima u ovom slučaju, samo ako postupak bude javan, u protivnom smatram da je ovo politički montiran proces, a neka građani sami zaključe o čemu se radi.

PREPORUČUJEMO