fbpx

Sjećanje na dva jarana: Peru obućara i Edu dimnjačara

2 min. za čitanje

9. Januara 2017. godine napustio nas je poznati lukavački dimnjačar Aličehajić Edhem zv. Čađo.

Povodom njegove smrti i prijateljstva sa poznatim lukavačkim obućarom Perom, gospođa Viktorija Ibrahimagić Perković, kćerka lukavačkog obućara, napisala je tekst koji smo tog dana objavili na našem portalu.

Danas, nešto više od dvije godine tekst ponovo objavljujemo za sjećanje na dva jarana:

Stari Lukavčani sigurno pamte ova dva jarana, Pero obućar i Edo dimnjačar. Takvih jarana je sve manje. Uljepšali su moje djetinjstvo i dali uzor, šta je to prijateljstvo. Kada bi poslije koje čašice zapjevali, bilo bi to uvijek : “Pod Tuzlom se, zeleni merajaaaaa…“.

I uvijek samo to, taj početak. Nisam ni znala ima li ta pjesma još teksta. Nije bilo ni važno. To je sevdah. Ta milina i ta sjeta, više nije ni trebalo. Moj tata je već odavno napustio ovaj svijet, a Čađu smo ispratili juče.

U mraku bivše nam domovine, ova dva drugara su proslavila svaki Bajram i svaki Božić zajedno. Dijelili smo zajedničke nedjeljnje ručkove i uživali u druženju. Nama Perkovićima i njima Aličehajićima nikada nije zasmetalo što se Ružica krsti i što Paša klanja.

Smijeh je uvijek tekao u potocima kada se jarani sastanu, a tatina radnja bila je zborno mjesto za mnoge zanimljive likove i njihove priče. Kada se tata teško razbolio, njegov drugar ga je svakodnevno obilazio i još postao njegov brico. Dolazio je i doktor, medicinari, ali niko nije donosio olakšanje i nadu kao Čađo. Ne znam koliko je još biciklista poput njih, na crnom rogovom biciklu i u šoferskom kožnjaku, ostalo u našem gradu. Ne mnogo. Čini mi se da je većina odlučila zapedalati jako, jako, izdići se iznad ulica iznad krovova, iznad grada i na svojim biciklima voziti nekim drugim stazama, među zvijezdama.

Podijeli ovaj članak
15 komentara
Subscribe
Notify of
15 komentara
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments

Vikice, hvala ti za ovaj sjajni, emotivni i nadasve topli ljudski tekst o prijateljstvu tvog oca i njegovog jarana. Prvi nam je pomagao da lakše hodamo, a drugi da se u nasim radnickim stanovima u zgradama bez centralnog bolje grijemo. Njih dvojica su za života uradili mnogo više za lukavčane nego sve dosadašnje kvazipolitičke elite koje su vladale našim bosanskim Manchsterom.

Da,da,tako je to u životu nas umjetnika,ali sada su neki novi klinci sa tabletima i mobitelima,znaju se al nevide jedan drugog…
Neka im je laka crna zemljica i nek žive neki drugi život u raju…..

Poucna prica o lijepom drugarstvu. Oni su Lukavac, oni su zdravi dio Lukavca koji jos zivi i koji ce uvijek zivjeti. Cestitke i redakciji na objavi ovakvog teksta.

Posljednji pozdrav mom caru Cadji….

Viktorija, hvala na ovoj fotografiji i tekstu koji si napisala, ostat će oni nama u lijepom sjećanju.

Hvala Avdo ?

Evo i pjesme i Safeta i sevdaha za Vas, poštovana gospođo Ibrahimagić-Perković.
https://youtu.be/YUVU68iJaDI

Kakve su ovo bile ljudeskare, gromade… Pravi insani! Nek im je rahmet dusi…

Pored ove usplahirene ljepote i ugaslog cojstva nista mi drugo na pamet ne pade
do stiha Sidranova:

” Molim Te,
Predobri Bože,
budi blag
s njihovim dušama.”

P.S. Spavajte u miru heroji onoga vremena.

Moras ti dodat na sve svoje maslo

Sjecam se jednog rituala od prije nekih 30-tak godina kojeg smo se kao djeca drzali svaki dan bez izuzetka. Kad god bi cika Edo dolazio ili odlazio na svom “odzacarskom” biciklu, na kojem su se klatile crne cetke ili stapovi za ribolov, mi bismo svi u glas vikali: “Cika Edo, kad cete nas provozat’?” On bi uvijek zvonio zvoncetom na biciklu i odgovarao: “sutra, sutra!” :). Bila je to interna sala nas djece iz sarajevske 13. i cika Ede na koju se nikada nismo ljutili. Iako smo svi znali odgovor, svaki put bismo postavljali pitanje i ponekad u glas s njim odgovarali “sutra”! :).
Sjecam se i naseg naguravanja oko njega kad god “parkira biciklo” uz zgradu, njegovih sala, strpljenja i umijeca da i sa djecom razgovara kao s odraslima.
Tesko je kad veliki ljudi odlaze ali divne uspomene su tu da se pamte.

čESTITKE PRIPADAJU NJIMA, UČENICIMA I NASTAVNICIMA SREDNJE EKONOMSKE ŠKOLE ŠTO SU NAPRAVILI OVAJ FILM DA OSTANE U SJEĆANJU SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE.A ČAĐI I PERI NEKA JE LAHKA ZEMLJA BOSANSKA.OVO JE DOKAZ DA LUKAVAC IMA SVOJU PAMET,SVOJU HISTORIJU I SVOJU OMLADINU KOJA NA ŽALOST NEMOŽE DOĆI DO IZRAŽAJA OD PENZIONERA ČAČKOVIĆA.

Hvala vam za ovaj divni tekst i prelijepu sliku. Da smo bogdom u tom vremenu jaranstva i njihovog vidjenja zivota sad bi nam svima bilo med i mlijeko. Neka im je lahka zemlja nasa draga Bosansko Hercegovacka i da ih nikad nezaboravimo.

Laka im zemlja bila.Divni drugovi i ljudi iz divnog vremena.

Gdje su nestali ovakvi jarani ?