Nosioci su bili predratni Lukavčani, a pridružili su im se i u međuvremenu stasali mladići i djevojke. I opet je sve te aktivnosti sponzorirala, bolje reći finansirala Fabrika.
Tako je nastavljena tradicija horskog pjevanja. Postojao je muški i mješoviti hor. Horom je dirigirao majstor Josip Mihalji (njegov sin Brano bio je prvi golman kasnije proslavljenih lukavačkih rukometaša). Ponovo se aktiviraju i tamburaši. Ovoga puta je to bilo zaista masovno. Bio je tu pionirski orkestar, pa ženski i mješoviti. Maestro je bio Josip Doubek, uposlenik Fabrike.
Postojala je i dramska sekcija. Uglavnom su izvođene predstave iz narodnog života. Jedno vrijeme u Lukavcu je živio i Makso Dešić, amaterski glumac, koji je režirao neke od predstava, da bi kasnije, preseljenjem u Tuzlu, bio stalni član Tuzlanskog narodnog pozorišta. Svi ovi umjetnički sastavi imali su dosta uspjeha gostujući u okolnim mjestima, pa i u Srbiji i Vojvodini. U prvo vrijeme na ta gostovanja išli su fabričkim kamionom, ali to
im nije nimalo teško padalo.
No, o društvenom i zabavnom životu Lukavčana nešto više riječi bit će u jednom od slijedećih poglavlja.
Sportski život u Lukavcu poslije rata dobio je nove veće razmjere naročito onda kada je 1950. godine osnovano Društvo za tjelesno vaspitanje Partizan. Središte tog života bilo je u bivšoj Sokolani, koja je postepeno dograđivana. Pored prilično velike dvorane, koja je imala grijanje, svlačionice i kupatilo, sa uvijek toplom vodom, tu je bila i mala prostorija u kojoj je bio smješten bilijar, takozvani karambol, koji se igrao sa tri kugle.
Igranje krambola bila je prava umjetnost, trebalo je imati sigurnu ruku i precizno oko da bi se uvijek udarcem takom u jednu kuglu pogađale i ostale dvije. Najbolji karambolaši pedesetih godina bili su Milenko – Heli Radmanović i Burhanudin – Gema Gemić, koji će
kasnije postati istaknuti savezni rukometni sudija.
Pored prostorije za bilijar bila je prostorija, gdje, su uglavnom mlađi mogli uveče pratiti u to vrijeme poznate televizijske serije sa Rafom i Čkaljom u glavnim ulogama – televizor je, naravno kupila Fabrika. Do tv sale bila je mala čajna kuhinja u kojoj je u prvo vrijeme radila Manda Maksimović, a zatim Ankica Bakaj.
U produžetku kafe-kuhinje bila je kuglana, koja je bila, u popodnevnim i večernjim satima okupljalište brojnih Lukavčana.
Tu je, samo poznatim i pouzdanim osobama, Manda, pored ostalog, točila tada popularno piće Lavov, ali u fi ldžanima – “da se vlasi ne dosjete”.
Uz fiskultrunu dvoranu bila je i oveća prostorija sa desetak stolova i udobnim stolicama gdje su stariji simpatizeri DTV Partizana čitali novine, igrali šah i domine. U produžetku te prostorije bila je načelnikova kancelarija.
Ovu i mnoge zanimljive priče o Lukavcu možete pročitati u knjizi “Lukavac, kakav je nakada bio”, autora Faruka Kruševljanina.
Knjigu po cijeni od 15 KM možete naručiti putem e-maila na adresu izdavača: grafit@bih.net.ba
Oj,Lukavcu grade,
podiži brigade
da poćeraš One što ništa ne rade!
…drago mi je čuti ovako nešto,svaka čast !
Eh dobri stari Lukavac…….Poz.
A jest mi drago sto sam se rodio i zivio u toj “diktaturi” i opet bi da mogu ,nista mijenjao nebi.
Zivjela diktatura, svi su znali svoje mjesto i svacije se postovalo, danas se postuje jedino dubok dzep, postovanje sa racunicom, sve se izopacilo, malo sam zivjela u tom dobu ali dovoljno dugo da mogu napraviti poredjenje i reci da mi je zao sto je proslo to vrijeme.
…”Tamburasi ,tamburasi, svirajte nam malo…”
-Uz Marsala Tita, junackoga sina…
Po shvatanjima aktualnih politikanata demokracijska načela
garantuju i pravo da nejmaš nista.
Oni bukvalno parafraziraju onu filozofsku “da je znanje o neznanju,
ipak, neko znanje”.
Što u ovome konretnom slučaju znači da su tekovine “njihove demokracije”
maksimalno garantirale pojedincu i “društvu”da je negacija negacije-afirmacoja,
tj. da je nemanje nemanja- imanje!. Ko će trošit pare u tantavice i još se
zajebavat s njima?!
Pa mi smo , stvarno živjeli u “diktaturi”te vam fala što nas kurtalisaste belaja !
bila diktatura ,bilo puno dogadaja sve po naredbi partije, covjek nopiso knjigu .o danasnjim dogadajima nemoze se napisati jedna stranica…..